Izvor: B92, 28.Apr.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Vreme", 29. april 2000.
pise: Valentina Delic
Intervju: Slobodan Snajder
Odluka za zivot
Pisac Slobodan Snajder dobio je 1991. jasan signal iz ministarstva kulture da napusti zemlju, i on je, kaze, ozbiljno shvatio politicare i - otisao je. Njegove drame igrale su se dvadeset godina, da bi precutnim konsenzusom nestale sa pozornica uoci raspada SFRJ. U tekstu "S. S. - njim samim", sa karakteristicnom ironijom govoreci o sebi u trecem licu, kaze: >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << "Snajdera, dakle, na oko deset godina nestaje iz nase sredine, sto kao kazna ide u red najtezih. (Bila bi jos smrtna, no ona je, osim kad nije, kod nas ukinuta.) Ne zna se, doduse, je li on koga ubio ili orobio, no da je pisao, pisao je. " Sada se polako vraca u Zagreb, i pita se da li je dosao prerano. Pre nekoliko meseci je, prvi put nakon desetogodisnje pauze, odigrana jedna od njegovih drama u Hrvatskoj - na sceni Varazdinskog pozorista. Pitanje kojim pocinjemo razgovor je - sta se promenilo u njegovom zivotu i u Hrvatskoj nakon smene vlasti:
"U Hrvatskoj se duboko promijenila cijela atmosfera od 3. sijecnja ili mozda koji dan pre toga. Ali, atmosfera spada u oblast psiholoskih kategorija. Na cinjenicnom planu se u Hrvatskoj malo toga promijenilo. Cini se da su visoke nade, kao sto to obicno biva, necemo reci izneverene, ali usporene.
Svi su zeljeli promjenu ama bas u svemu, a iz mnogih objektivnih, ali i, nazalost, nekih subjektivnih razloga to nije moguce. Ali 3. sijecanj je radosni dogadjaj - dogodilo se da je na masivni nacin otkazano projektu koji je bio ispod civilizacijske razine. Hrvatska je glasala za stanoviti normalitet. Druga je sad stvar sto da bi se dosegao taj normalitet valja povuci drasticne poteze koji u ocima vecine izgledaju ekstremno lijeve, a za to nije kriv lijevi stav - a za tako sto nema ovaj cas u Hrvatskoj spremnosti. . . U Hrvatskoj je sansa na strani onih koji danas deru klupe. Nama trebaju neki posve novi ljudi. Tu ja i samoga sebe otpisujem. Mi smo odvec ogorceni, i svi imamo svoje povijesne slucajeve, i sami smo neki slucaj. Ja sam neki skandalozan slucaj hrvatske kulture bez ikakve svoje volje. Tesko da bih ja i mogao u nekoj situaciji, da se ona objektivno otvori, raditi bez resantimana, zaista kreativno -gotovo da u to pocinjem sumnjati.
"VREME": U proteklih nekoliko godina pisete za rijecki "Novi list" kolumnu koja nosi naziv po De Lakloovim "Opasnim vezama". Izbor tih tekstova sabran je u knjizi pod nazivom Kardinalna greska.
SNAJDER: Imam zlo zadovoljstvo kada listam knjigu da je gotovo sve sto bismo danas zaboravili kao preventivno potiskivanje lose proslosti barem spomenuto. Mi mnogo govorimo o hrvatskoj sutnji. Suti se na najvece gadosti, a presucuju se i vrednosti. Sutnja je, daklem, opci ideal - to se drzi, valjda, pravim hrvatskim stavom. Ali u obranu mogu reci, jer pripadam tom kulturnom prostoru, da je zabiljezeno bas ono sto nitko ne bi htio da je zabiljezeno. Od toga se sastoji ta knjiga, bas od onoga sto bismo rado prepustili zaboravu. Kardinalna greska se odnosi na kolumnu o kardinalu Stepincu, kojom sam ja, kao sto je Laklo placao svoje nepodopstine za svoje uvide, platio intendanturu u Rijeci. Ja sam, eto, rekao strasne stvari koje niko nije hteo cuti - a kad malo raskopate sto sam ja to rekao, onda se vidi kako je prag osetljivosti bio histericno visok. A rekao sam nesto sto je potpuno evidentna cinjenica - da je Alojzije Stepinac kolaborater s problemima savjesti. Ono sto je on stvarno cinio za mene izgleda tako, i ja mogu samo uvijek sve zesce polemizirati sa sve vise stete za sebe samoga, ali to nece promijeniti tu jednostavnu cinjenicu da je to istina. To je, dakle, istina i za tu istinu vrijedi dati intendantsko mjesto u Rijeci. Sto je intendantsko mjesto u Rijeci za tako vaznu istinu?
Ova je knjiga nastala iz nervoze za boljim svijetom. Taj zadatak pada na pojedince, uvijek na neki nacin covjek mora biti iznad svojih mogucnosti, sto nije sretno stanje. Breht je kazao: "Nije nesretna ona zemlja koja nema heroja, nego ona kojoj su heroji potrebni", a eto nas uvijek vade neki pravi ili falsni proroci, ili pravi ili nabijedjeni falsni heroji. Mozda sa iznimkom Brozova pokreta. Vi znate da ja to ne krijem. Meni se cini da se '41. nesto otvorilo, kao neka naprslina u neki bolji svijet. I da je jedno od najvaznijih pitanja - tim pitanjem zavrsava Hrvatski faust - sta se dogodilo sa tom energijom i zasto je ona krivo investirana - to je ujedno i dio objasnjenja sta se sa nama zaista dogodilo. Zasto nije bilo snage da se sve otvori do kraja, da se pobroje mrtvi, da se stvarno vidi tko je tko. Cijeli taj moralni kapital donet iz sume je potrosen ukrivo, ali kad gledate period 1941-45, onda mi se cini da je to bio pravi izbor, bez obzira na to sta se s tim izborom i ljudima dogodilo. Kako su oni kasnije mijenjali kapute, kako su se akomodirali, kako su lagali o vlastitim udjelima - to je drugo pitanje. Ali da nije bilo 1941. komunista, Hrvati i Srbi bi se dotukli do posljednjeg - do jednoga! I na ovom prostoru ne bi bilo nikoga s kim bi gospoda kao Tudjman i Milosevic stvarali svoje drzave.
Oni su sacuvali supstancu, sto nije malo, to je skoro sve, bez toga nema nicega. Ja postujem izbor tih ljudi, i sto sam stariji to ga vise postujem. Sad vise nema nikoga od formata ko bi htio zagovarati njihovu stvar i tako se trosi povijest kao neki resurs, bez konsekvenci. A mi nemamo nista bolje.
I imate sitauciju, ja govorim narocito o Hrvatskoj, a mislim da ni u Srbiji nije u tom aspektu bitno razlicito, da se najbolje tradicije susprezu ili brisu za ljubav najgorih. Nemam uopce sumnje da je ustaski pokret najgora hrvatska tradicija, a pogotovo u svojoj ponovi '90. godine. Hrvatska se sazela, smanjila, depotencirala, zahvaljujuci ponajprije onima koji su se u nju najvise kleli; ti su joj najvise zla nanijeli. Najvise zla svom narodu cini nacionalist. Treceg sijecnja je bilo tako jasno da je ljudima pun kufer te retorike, nacionalizma, da oni hoce nesto pojesti, eventualno skolovati djecu i dati djeci nekakve sanse, a sve drugo je magla, dim i nista. I to je dobar moment, na neki nacin odluka za zivot.
Vise tekstova ste napisali iz inostranstva, ali se vidi da i kad ste tamo stalno mislite na domovinu, na Hrvatsku i na bivsu Jugoslaviju. Znaci li to da se od ovoga ne moze pobjeci?
Smisao putovanja nije da se jedna vreca mesa premesti iz jednog grada u drugi, nego ponajprije da se tamo otkuda ste dosli pogleda sa distance. Uvjeram vas da tek tada mozda mozete voljeti ono otkuda ste pobjegli. Nije lagano uvijek to ni voljeti. Hrvatska, kao uostalom i Njemacka, znala je biti teska ljubavnica, ali distanca ostri optiku, postajete umjetnik u ljubavi na daljinu.
Pocetak NATO bombardovanja Jugoslavije zatekao vas je u Parizu? Kako je to za vas izgledalo?
Bio sam na Sanzelizeu i video sam vecernje izdanje novina "Le soar" u kojima je na naslovnoj strani pisalo "Rat" - tocno kao 1914. To je bilo prvo izdanje, a u drugom sledeceg dana je pisalo - "A sto sada? " Meni se ucinilo da situacija moze izmaci kontroli na globalnom planu. Kasnije sam shvatio da je igra jos perfidnija. Sve te geste Rusije, kao neke imeprijalne sile bez prave moci, osim nuklearne, izgledale su paradno. Verovatno je dogovor bio - Amerikanci ce srediti Kosovo i Balkan, a Rusija ce onda u Ceceniji odraditi svoj deo posla. Kao sto su sad i ove americke geste paradne. Oni su, u stvari, napravili podjelu kao i obicno. Mi to znamo, mi smo dio tih podjela.
U tekstu "Strah i nada" govorite o ubistvu porodice Zec, i kazete da je to jedan od trenutaka kada covek kaze - "Ne mogu vise". Da li je bilo trenutaka kada ste posumnjali u moc reci?
Bilo je trenutaka kad covjek sam sebi izgleda kao ludjak, da govori neki jezik koji je samo naoko hrvatski. Covjek je morao uloziti u Hrvatskoj napor da sam sebe prevari, a zasto je to ucinila ogromna vecina, kad je sve bilo jasno, ostaje misteriozno. Znate, HDZ nije nikog osobito varao. Nije ni htio. U Tudjmanovim knjigama imate najave za sve. Tudjman je sve napisao, i on je umro pomiren sa sobom. Njegova je vizija zapisana i ostvarena. Malo se u svijetu vizija do te mjere potpuno ostvarilo kao Tudjmanova.
Ono sto mene brine u vezi s mojim sunarodnjacima, a sto sigurno vrijedi i za 99 odsto populacije u Srbiji, jeste cinjenica da se ljudi tako lako mogu prevariti. Vi ne mozete fizicki iskljuciti uho, ne postoji nacin da ne cujete u situaciji kada postoji buka, osim svojevoljno da kazete - necu slusati.
Hocu reci da se mora uloziti napor da se ponisti losa stvarnost, i to veliki napor, skoro veci nego da se ta stvarnost proizvede. Ubiti je lako. Danas je ubiti cas posla. Tesko je to ubistvo ne vidjeti. To je ono sto je mene tako cesto bacalo u ocajanje, kako netko pomislja da se drzava moze zasnovati na lesu dvanaestogodisnje djevojcice bacene u kontejner? Kako neko moze pomisliti da ce napraviti drzavu u Bosni ako drzi jedan veliki grad, koji je suptilna zivotinja, koji ima svoju povijest, patnje, radosti, u okruzenju kao da se radi o nekom opasnom zvjerinjaku koji se mora istamaniti?
Lani sam objavio kolumnu Dogovoreni rat, koja je izazvala burne reakcije pa i prijetnje ubojstvom koje ce trajati pola sata, da bi se sada pokazalo da je g. Tudjman na stolu imao telefon kojim je komunicirao kako mu je bilo gust sa Milosevicem. Zapravo sam mislio ne toliko na kontakte, nego na strukturalne slicnosti - Milosevic i Tudjman su mislili strukturalno isto. Sad imate situaciju da svi sve znaju. Zadnjih pola godine pred izbore je bilo mucno. Koliki su se ohrabrili! Svi su sad prvoborci protiv HDZ-a, i imate situaciju da vise nemate u Hrvatskoj pravog nacionalista, sto je tuzno. Bilo bi lijepo da neko izdrzi svoj stav, 'ajde sta si - desni populist, to znaci to, to i to, i ja cu sad to ostat iako nije vise moda. Cijeli nas politicki zivot je neozbiljan. I svi se kao sale, a ljudi naravno ginu ko muhe. Kad bi bili ozbiljni, mogli bi se i saliti.
Kako ste doziveli izvodjenje svoje drame Kod bijelog labuda na maternjem jeziku posle toliko godina u Varazdinskom pozoristu?
Da covjek ne veruje svojim usima. To je doslo u predvecerje izbora i imalo je zanimljive politicke i socioloske konotacije. Bilo je ljudi odasvud iz Hrvatske, a najmanje pozorisne publike, ti su me valjda i zaboravili. Bilo je meni vaznih, dragih ljudi koje dugo nisam video. Onda je predstava igrana kad je umirao Tudjman, pa se na neki nacin neke stvari bez namjere pisca preplicu, tako da je stvarnost zaostravala i obogacivala predstavu.
Kakvi su vasi kontakti sa ljudima iz bivse Jugoslavije?
To je nesto sto je bilo jace od zabrana. Zacudno, imam vise kontakata sa piscima i novinarima nego sa svetom iz pozorista. Duhovna policija i zbiri nisu nikad uspjeli to podrezati, i to je dobro. Sad tocno znam s kim mogu, a s kim ne mogu. To je realitet, ako ima pet ljudi - OK, to vrijedi i za Hrvatsku. Eto, imao sam gubitaka u ljudstvu, ali sa tih pet ljudi idem u vatru. I na kraju nesto za utjehu - njemacki filozof Georg Zimel na kraju Filozofije novca kaze da na cijelom svijetu postoji petnaest ljudi, ali oni se krecu tako brzo da se cini da ih ima vise.
