Izvor: B92, 18.Apr.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Vreme", 15 april
Priredio: D.G
Kako nas Zapad vidi
Komunisti i kraljeubice
Stereotipi o Srbima u zapadnoj javnosti utemeljeni su na stereotipima o Balkanu kao civilizacijski nerazvijenom podrucju, na kojem se dogadjaju razne zavere, atentati, ubistva i oko koga su se cesto svadile velike sile
U zapadnim medijima Srbi su prikazani kao pravoslavni Sloveni - provodnici ruskih interesa na Balkanu. Oblikovanju stereotipa o Srbima dodatno >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << su pogodovali i ideoloski stereotipi o komunistima, posto su srpski vodji imali komunisticki pedigre koji se potom prenosio na samu naciju.
Nacionalna i civilizacijska komponenta stereotipa u zizi je interesovanja istrazivackog rada Jove Bakica objavljenog u casopisu "Nova srpska politicka misao", br. 1-2 za 1999, pod naslovom "Stereotipi o Srbima u javnosti pojedinih zapadnih medija".
Bakic kaze da je pripadnost civilizacijskom krugu znacajnija negoli nacionalna pripadnost, jer su civilizacijske predrasude kod velikih zapadnih nacija neuporedivo jace no nacionalne predrasude spram relativno malobrojnih Srba.
Ovde valja pomenuti da je prema Bakicevom nalazu paradigma sukoba civilizacija bila zastupljenija u novinama i medju autorima konzervativne ideoloske usmerenosti, negoli medju onima liberalne ili socijaldemokratske.
Osim toga, hladnoratovsku paradigmu (prema kojem je Zapad "slobodni svet" suprotstavljen "komunistickom" ili "totalitarnom" ropstvu), nekad kombinovanu sa paradigmom sukoba civilizacija a nekad samostalno, koristile su podjednako konzervativne i liberalne novine u objasnjavanju etnickih sukoba na prostorima bivse Jugoslavije.
Zato su u analizi austrijske, nemacke i italijanske stampe posmatrane pre svega konzervativno usmerene novine, jer su u njima stereotipi spram Srba, kao neprijatelja iz proslosti, dublje ukorenjeni i rasprostranjeniji negoli u onoj liberalne ili levicarske ideoloske usmerenosti.
U anglo-americkoj i francuskoj javnosti, s druge strane, Srbi nisu predstavljali neprijatelje iz proslosti, pa ni u konzervativnoj stampi ovih zemalja nisu mogli postojati stereotipi prema Srbima.
"Vreme" je iz obimnog Bakicevog rada izdvojilo segment analize u kojoj su prikazane stereotipije medija nemackog govornog podrucja.
Na samom pocetku XX veka u nemackoj javnosti Balkan je sinonim za nesto "plemensko", "zaostalo", "primitivno", "varvarsko", posmatrao se kao "podvrsta orijentalizma". Naime, od Rusije do Kine vladaju "varvarstvo", "nehigijena", "lenjost", "krvozednost", "krivokletstvo", "iracionalni fanatizam", "razbojnistvo", "bezboznistvo"; Na ove, sa jasnim rasistickim konotacijama, "dogradjivane" su neke "lokalne balkanske osobenosti".
Momcilo Seleskovic, koji je istrazivao sliku o Srbiji i Srbima u nemackom javnom mnjenju kroz izjave najistaknutijih nemackih kulturnih poslenika, nalazi da Nemci razmisljaju o Srbima polazeci uvek od sarajevskog atentata, a kao ilustraciju toga navedene su Damertove reci: "Za siroku nemacku javnost Srbija je zemlja kraljeubica. Ta javnost zna da su Srbi bolesno ambiciozna, megalomanska i ratnicka nacija." Zato je prirodno da Srbi budu "srpske svinje", da njihova stvar bude "smrdljiva stvar".
Ako se ovome dodaju i reci Konrada fon Hecendorfa, sefa austrougarskog generalstaba, o "srpskim ubicama", "tim neprekidnim remetiocima mira", "srpskom zlu", "zmiji koju treba zgaziti", onda ce se dobiti predstava o antisrpskom stereotipu koji, mozda, nije dosao do obescovecenja svih Srba, ali je zasigurno doveo do njihovog obezlicenja. Govorilo se tada i o "beskrupuloznom zlocinu kafanskih politicara iz Beograda", o "zelji Srbije da postane velika sila koju je ona pokusala da ostvari zaverom i ubistvom", o "srpskoj politici zavere i ubistva", o "srpskoj podrivackoj delatnosti, koja po nacinu sprovodjenja sasvim jasno pokazuje da potice iz granicnih oblasti evropske civilizacije", o Beogradu kao "leglu ubica", o tome kako se u Srbiji "narod dosadjuje i zivi u iscekivanju krvoprolica i ubistava", pisalo se o tome kako je istorija Srbije "istorija ubistava vladalaca i atentata u toj zemlji i van nje".
Devedesetih godina XX veka malo sta se izmenilo u sadrzaju antisrpskih stereotipa, barem kada je konzervativna javnost Nemacke u pitanju. Jedino je odranije poznatim negativnim elementima stereotipa dodata krivica zbog rasturanja Austro-Ugarske i stvaranja Jugoslavije, te sklonost komunizmu.
Johan Georg Rajsmiler, suizdavac Frankfurter Allgemeine Zeitung-a, primera radi, pisao je 11. jula 1992. da je "u srpskom ratovanju uocljiva surovost, a u srpskoj politici drskost". Rajsmiler je "obavestavao" svenemacku javnost i o "srpskom orijentalnom shvatanju prava", o tome kako "srpski cetnici najcesce napadaju dva puta: ujutru trezni, a posle podne pripiti".
Kurier, od 26. oktobra 1991, pod naslovom "Srbi", doneo je tekst u kojem se, izmedju ostalog, nalazi i ovo: "(...) Ponasanje srpske vlade, srpske armije, cetnicke soldateske, ali i mnogih opozicionara i intelektualaca je do te mere nacionalisticki-agresivno i u suprotnosti sa svim danasnjim predstavama o civilizovanom coveku da to neminovno izaziva ekstremna reagovanja. Mnogi smatraju da je namerno razaranje citavih gradova i jedne citave kulture varvarski, neevropski, orijentalni cin."
S rasplamsavanjem rata u bivsoj Jugoslaviji (a posebno posle razaranja Vukovara) antisrpski stereotipi su se sirili i na nekonzervativnu austrijsku i nemacku stampu. Tako je najugledniji nedeljnik u Nemackoj, hamburski Spiegel, 1992. godine objavio tekst Olafa Ilaua u kome se tvrdi da "Srbin ispoljava svoju preku, neprijatnu narav i da bi te bitange trebalo prisiliti da pokleknu". Novinar tvrdi da: "Jugoslavija nije razorena zbog zavere stranih sila vec zbog srpske megalomanije, zbog pretenzija da se dovedu kuci svi 'neoslobodjeni sunarodnici' (...) Genocid su sprovodili srpski generali (...) boljsevicki generali i velikosrpski sovinisti (...) srpski agresor (...) (Seselj) najbezumniji medju beogradskim ekstremistima (...) Srbija, novi kolonijalni vladar na Balkanu, gurnula je samu sebe u geto."
U liberalnim novinama mogao se procitati glas protesta protiv slike o Srbima kao neprijatelju. Jedan od njih je dosao od osnivaca i glavnog urednika Spiegel-a Rudolfa Augstajna, koji je okrivio Frankfurter Allgemeine Zeitung i "televizijske stanice ove zemlje" za pristrasnost u jugoslovenskom sukobu.
