Izvor: B92, 31.Mar.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Nezavisne novine", Banjaluka
pise: Aleksandar Tijanic
Demokratija u Srbiji nije neizbjezna
U svjetskoj politickoj teoriji, do sada, ne postoji sistem sa kojim bismo mogli uporediti slobizam i na osnovu takve analize izvuci zakljucke o njegovom trajanju i obliku njegovog kraja. Po mnogo cemu, ovo u cemu imamo zadovoljstvo da zivimo, najslicnije je Veberovom shvatanju sultanizma. Dakle, nicim ogranicena licna vladavina koja sebi ne postavlja nikakve velike >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << ciljeve sem sopstvenog odrzanja.
Srpski sistem, znaci, pociva na faktu da je cijela administracija u statusu sluge prema vrhovnom gospodaru, da su vojska i policija licni instrumenti vladara, da ekonomski status svakog pojedinca i njegova bezbjednost zavise od licnih odnosa sa upravljacem, da se od svih gradjana zahtijeva apsolutna i bezuslovna odanost i poslusnost.
Nagradno pitanje za sve Srbe! Ako veceras Milance Milutinovic, Lilic i general Pavkovic, okupljeni na smrtnom slucaju jagnjeta, prozbore koju o teskoj situaciji u Srbiji i neizvjesnoj sopstvenoj buducnosti, koja trojica ce - od ove trojice - rano zorom obavijestiti Milosevica o sumnjivom defetizmu preostale dvojice? Ili ce, jos tokom noci, to uciniti Rade Markovic, sluzbeno lice obilno snabdjeveno aparatima za direktni prenos slike i tona?
Ovaj kviz jasno ukazuje ne samo na osnovnu supstancu slobizma - strah, kojim su Srbi poprskani odozdo do gore, bez obzira na hijerarhijsko mjesto, bogatstvo i bliskost sa vladarom, vec i na jednacinu koja cini da u Srbiji, drustvu debakla, ovakav oblik vladavine za ovu generaciju Srba izgleda - vjecit!
Na moj uzas, a na vase zgrazavanje, mislim da nijedan od tri postojeca plana za obaranje Milosevica nece uspjeti. Nemoguc je plan Batakovica o generalnom strajku; rezim direktno kontrolise bar polovinu zaposlenih a u stanju je da potplati citave socijalne slojeve i profesije vanrednim davanjima.
Nemoguc je Djindjicev plan da opozicija zaljulja vecinu Srba i privoli ih na neku vrstu aktivnog otpora rezimu; to je najprije danak srozavanju ugleda vecine opozicionih lidera tokom ove decenije i uzasavajuce ravnodusnosti sa kojom jos uvijek ubjedljiva vecina Srba zivi "kao da je slobodna". Ubijedjena kako nema plisanog razlaza sa Milosevicem, tu masu - u inerciji koja vodi ka degeneraciji Srbije - drzi svijest o tome da je cijena koju odjedared valja platiti za obaranje slobizma, jos uvijek veca od cijene koja se placa ovakvim propadanjem na rate.
Dajuci olaka obecanja, praveci olake kampanje kojima, kao streberi u skoli, zele da se istaknu na racun preostalih djaka, mnogi opozicioni lideri ususkani statusom, blagostanjem i tjelohraniteljima, zanemaruju broj Srba zaplasenih i nad svojih 50 maraka zarade, blokiranih brigom za sigurnost sopstvene porodice i zato spremnih samo na cutanje.
Treci plan proistekao iz glava neukih stranaca da izazovu podjelu unutar vrha rezima (vidi kviz sa pocetka teksta) ili da trguju sa Slobodanom po modelu - garancije za sigurnost za njegovu ostavku. To samo pokazuje da Evropa i Amerika imaju grdan problem neshvatanja Milosevica i nepoznavanje originalnosti njegovog sistema.
U svjetskoj politickoj teoriji, do sada, ne postoji sistem sa kojim bismo mogli uporediti slobizam i na osnovu takve analize izvuci zakljucke o njegovom trajanju i obliku njegovog kraja. Po mnogo cemu, ovo u cemu imamo zadovoljstvo da zivimo, najslicnije je Veberovom shvatanju sultanizma. Dakle, nicim ogranicena licna vladavina koja sebi ne postavlja nikakve velike ciljeve sem sopstvenog odrzanja.
Srpski sistem, znaci, pociva na faktu da je cijela administracija u statusu sluge prema vrhovnom gospodaru, da su vojska i policija licni instrumenti vladara, da ekonomski status svakog pojedinca i njegova bezbjednost zavise od licnih odnosa sa upravljacem, da se od svih gradjana zahtijeva apsolutna i bezuslovna odanost i poslusnost. Nema racionalnih ili pravnih ogranicenja samovolji, postoji snazna dinasticka tendencija, poslusnost se zasniva na nagradjivanju i zastrasivanju, funkcioneri se regrutuju iz privatnog kruga bliskog vladaru. Ovakav sistem neminovno proizvodi fikcije, nestvarnost i nesigurnost ljudi, podstice njihovu dezorijentaciju, ukida bilo kakvu spontanost ili silom suzava prostor za bilo kakvu neovlascenu aktivnost; od udruzenja pcelara do sportskih klubova, od filatelistickih drustava do SUBNOR-a, od uvoza lijekova i nafte do sudova. Sve to zacinjeno ekstremnom centralizacijom moci, iracionalnoscu i bombasticnim simbolizmom.
Ali, Srbija nije cist oblik sultanizma; ovdje postoji politicki pluralizam i opozicija, postoje slobodni mediji koji su to na sopstveni rizik, postoji civilno drustvo, drustvene grupe koje pruzaju otpor, postoji parlamentarni mehanizam, zatim izborne utakmice - i sve to naizgled normalno i kako Bog zapovjeda. Cist sultanizam zatvara bilo kakvu mogucnost nenasilne, mirne ili dogovorne ili izborne smjene rezima. Zato je slobizam neuporedivo zilaviji, jer predstavlja sistem "kidnapovane demokratije". On pruza iluziju svima u politickoj utakmici da je vlast moguce smijeniti izborima. To, za sada, nije tacno! Nije moguce!
Milosevic, naime, hrabro trpi politicki pluralizam ali ono sto nikada nece trpjeti to je prihvatanje izbora kao utakmice sa neizvjesnim rezultatom. Slobizam dozvoljava samo one izbore ciji je rezultat unaprijed poznat i koji se prilaze u slavu legalnosti i legitimiteta rezima. Ako izbori, medjutim, nisu neizvjesni, ako uslovi za njih nisu regularni, ako brojanje nije kontrolisano, citava fasada parlamentarnog sistema urusava se i ostaje samo ono sto jeste: Srbija kao drustvo kidnapovane demokratije!
Buduci da unutar slobizma nikada nije bilo disidenata - sem onih koje je sam Sloba degazirao, buduci da on vlada tek 12 godina a Franku je poslo za rukom da vlada 36, buduci da ne postoji reformska struja medju socijalistima niti ima unutarpartijske borbe misljenja, nije ispunjen osnovni uslov za mirnu tranziciju vlasti. Nema dogovora umjerenjaka iz rezima i umjerenjaka iz opozicije; ne sumnjam da ima kompromisu sklonih slobista, ali oni znaju da bi prije bili pokojni no sto bi dosli u priliku da sklapaju sporazume sa opozicijom.
Znaci, rezim uziva podrsku - valjda ne pretjerujem - oko 30 procenata birackog tijela; toliko danas kontrolise i opozicija. No, za razliku od Milosevica koji je digao ruke od preostalih 40 procenata neodlucnih, velika je oskudacija parola, para, jevtinih obecanja, delirijumskih zanosa i patriotskog patosa, srpska opozicija jos ne uspijeva da ugradi kompas cutljivima koji bi joj donijeli ubjedljivu prevagu na izborima, na ulici, ili u geometrijskoj podjeli Srbije na Slobinu i antislobinu Srbiju. Prvi put kaskajuci za srpskim javnim mnjenjem a ne predvodeci ga, gotovo sam siguran da lideri opozicije, bosi i u gacama, ucestvuju u trci koju je lako definisati: oni zure da obore, ako mogu, Milosevica - jer ce srpsko javno mnjenje oboriti njih cim uzalud proliju jos jednu bacvu gradjanske energije. Za taj posao ovi ljudi imaju jos nepunu godinu dana. Poslije toga, mozda ce ostati jedan ili dvojica medju njima. Ako!
Po mojem sudu citav pripremni posao opozicije sastoji se u inteligentnom planu, mozda pretjerujem u zahtjevima, da se podigne cijena represije u Srbiji za svakog ko je spreman da naredi Tijanmen ili da obavi taj posao, zatim da se predoci svim ljudima iz rezima kako ce cijena za izvlacenje iz ovakvog sistema biti niza od cijene ostajanja u njemu i za njih i za naciju i za drzavu. Posao lidera opozicije jeste i da svako hrabro djelo gradjanskog otpora - svaku ostavku, svakog uhapsenog, prebijenog ili ubijenog, da svako takvo djelo, dakle, ne ostave bez drustvenog dejstva, bez odjeka, da ne zaborave ili da se prema tome ne odnose kao prema kamikaza-sindromu ojadjenih Srba.
Sukob koji je ocit na relaciji civilnog drustva u Srbiji, gotovo bez izuzetka antislobisticki nastrojenog, i opozicionih stranaka dovodi do potiranja energije gnijeva. Da stvar bude jos gora, ambicije nekih grupa iz zone civilnog drustva da zamijene stranke kao neka vrsta parapolitickog univerzalnog pokreta, izjave celnika tih grupa zaduzenih za politicki, ekonomski, duhovni i seksualni preporod Srba, gotovo da preporucuju Srbima izlazak iz tunela razvijanjem gadjenja prema politici i beskrajnim raspravama o etickim vrijednostima. To ide na ruku rezimu, jer samo stranke mogu da artikulisu interese gradjana a svaki masovni pokret ucinice vidljivom tezu da demokratija u Srbiji nije neizbjezna.
Da bi povecali kriticnu masu od Srba ne treba u ovom trenutku zahtijevati da se bezrezervno odreknu svega u ovih 12 godina - mada iskreno ne znam cega se sam ne bih odrekao, ali nesto valja ostaviti i istoriji; ne valja traziti od obicnog svijeta da djeluje iz promijenjenih sada demokratskih pobuda. Bice dovoljno ako prihvate, u ovoj fazi, demokratsko ponasanje pa makar ono islo ispred demokratskih ubjedjenja. Bice dovoljno ako se slozimo da je za sve gradjane Srbije demokratija najbolji nacin za rjesavanje onoga sto gusi ovu naciju i ovu drzavu.
Sto se tice onih koji planiraju trgovinu sa Slobom radi njegove ostavke - trgujte! To bih bas volio da vidim, ali znam da necu.
PS. Tacno je; nisam pisao jer je moje srce imalo problema sa mnom. Tako sam otkrio da ga imam.
.jpg)
