Izvor: B92, 19.Mar.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Feral tribjun", 18. mart
pise: Petar Lukovic
"FERALOV" BEOGRADSKI REPORTER OPISUJE KAKO MU JE U AMBASADI RH ZAPRIJECEN ULAZAK U HRVATSKU
MALA ZEMLJA ZA VELIKI OTPOR "Znate li vi", rekla mi je gospodicna u hrvatskom konzulatu u Beogradu, "da je za dobivanje vize potrebno najmanje cetiri tjedna, a vi ste, koliko vidim, novinar; za vas je potrebna posebna provjera, jos najmanje mjesec dana, bez obzira isli privatno ili profesionalno u posjetu Republici Hrvatskoj. >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Dakle, dva mjeseca, najmanje." Pokusavam da smirim uspaljenu drugaricu; odustajem, ne trazim vizu, jebe mi se za Hrvatsku i Split, ne pada mi na pamet da cekam da me dva mjeseca proveravaju MUP, Ministarstvo informiranja i Institut za botaniku; hvala vam, vrlo ste ljubazni, mnogo mi se svidja parola "Velika drzava za mali odmor", ali idem, odlazim, dizem ruke, ne dolazi u obzir da u Hrvatsku putujem kad vi odlucite, bas tad - gle! - nemam vremena, sto bih u Hrvatsku uopce putovao kad se vama digne.
Ovako to biva: vec godinama, iz krajnje neobjasnjivih razloga, ozbiljno razmisljam da posetim Republiku Hrvatsku. Sve mi, teoretski, ide u prilog: mnogi prijatelji u Splitu, neobavezno/neoprezno tvrde, voleli bi da me vide (hoce da upoznaju srpsku falusnu jedinku koja za "Feral Tribune" pise vec sedmu godinu); frendovi iz Zagreba spremaju gastronomsko-socijalni serijal sedeljki s vinom u prvom planu (sifra: Drazen Vrdoljak); iz Pule (sifra: Sanja & Mario & Franci Blaskovic & KUD Idijoti), javljaju da bi bas suuuuuuuper bilo da konacno obidjem Istru koju nisam ugledao jos iz vremena 1982, kad sam - potpuno SFRJ savrseno - letovao u Malinskoj; Miljenko Jergovic e-mailom, pre sedam dana, naivno pita: "Pero, jebo te, a kad ces doci?"; konacno, kazem sebi, trenutak je pravi - umro Poglavar, ustolicili se Racan & Mesic (ili obratno), objavljena mi knjiga "Godine raspada", mozda je, jebi ga, pravi cas da 48 sati provedem u Dalmaciji (hrvatski: u Splitu), kad vec dolazim u Sarajevo - sta je to par sati do "Ferala", stizem kao turist, civilno lice, ne pada mi na pamet da pisem o Hrvatskoj, ne pada mi na pamet da pisem uopste, zar nije Predrag Lucic u Ljubljani obecao autoru ovog teksta flasu ekskluzivnog "babica" i stotinak mojih knjiga koje valja (nekako) uneti u Srbiju oblikovanu najnovijim elektro-vicom: Tesla je izmislio struju, Milosevic izolaciju, Arkan - uzemljenje! Ohrabren agitacijom hrvatske populacije od Zadra do Poreca preko neizbeznog Ludbrega, stalozeno zahtevam da Viktor Ivancic, izvrsni "FT" urednik, sroci sledeci tekst koji ce, na memorandumu, faksom poslati hrvatskoj ambasadi u Beogradu: "Molba za izdavanje hrvatske vize: Molimo vas da nasem dopisniku iz Beograda g. Petru Lukovicu omogucite izdavanje hrvatske vize, od 14. do 23. ozujka 2000. godine. Gospodin Lukovic tijekom boravka u Splitu bit ce gost tjednika "Feral Tribune". Troskove boravka snosit ce redakcija naseg tjednika. Razlog boravka g. Lukovica je njegova knjiga 'Godine raspada' objavljena u biblioteci 'Feral Tribunea'. Zahvaljujuci unapred na Vasoj podrsci, iskreno Vas pozdravljamo: Viktor Ivancic, izvrsni urednik tjednika 'Feral Tribunea'...."
DEDINJSKI VALCER
Ohrabren demokratskim CRO-tokovima koji dozvoljavaju da fax 'Feral Tribunea' slobodno, bez cenzure, stigne na moju adresu, celicno uveren da sam za nekoliko dana vec u Splitu - organizujem susret u hrvatskoj ambasadi. Zovem Helsinski odbor za ljudska prava (ciji sam clan Saveta), ljudi vec godinama rade s Hrvatima; nema frke, kazu mi, svi te znaju, Lukovicu, pojavi se u deset ujutru ispred konzulata u Ulici Mirka Tomica br. 11, na Dedinju i kazi tko si. "Sve je organizovano", dodaju oni. Odlicno, kazem sebi, bas je super kad imas prijatelje, ako izgubim sat-dva nije strasno, samo da ne cekam u redu sa izbeglicama, mora da ih je tamo bar stotinu. Gresim: tamo ih je, vec pre deset, preko tri stotine, u nekoliko redova; oni od jucer koji su trazili vizu, oni od prosle godine koji su zahtevali domovnicu, oni od proslog veka koji nemaju dokumenta, ali bi hteli da se vrate u sprzene domove, oni koji prekjucer nisu stigli na red, oni koji nemaju nista, a hoce sve i odmah; dva srpska uniformisana policajca organiziraju nekoliko paralelnih redova - ispred konzulata i preko puta ulice, automobili jedva prolaze od mase koja se opasno priblizava vratima. Blagoglagoljivi Dalmatinac - ne znam ti ja nista, ja samo prozivam - stoji na ulazu; pitam ga - ima li na spisku Lukovica? Videcemo, kaze, odlazi, vraca se, njegov kolega proziva: "Steva Vukovic." Cutim, naravno; nisam Stevo, nisam Vukovic. Prolaze minuti, a bogami i sati. Slusam svaku od srpskohrvatskih prica: jedan bi se vratio u Glinu, tamo mu je kuca u kojoj je godinama ziveo lokalni HDZ-lider; drugi bi hteo u Obrovac, ima imanje i zgradu na dva sprata u kojoj su trenutno izbeglice iz Bosne, s kojima je u vezi; treci trazi vozaca da plati kombi koji za stotinak maraka vozi non-stop od Beograda do Knina; cetvrti mene pita da li je moguce dobiti hrvatsku vizu preko noci, vec prekosutra ima sudjenje u Karlovcu zbog stana, kakve vi, gospodine, imate dokumente, imam poziv iz 'Feral Tribunea', kazem mu; nista to nije, odgovara, imate nesto ozbiljnije, a nije vam bas najsrecnije sto ste novinar, culi smo da novinare ne pustaju, mozda ste vi - ogradjuje se - izuzetak, svasta se prica: sumnjam da ce vas pustiti u Hrvatsku, kaze mi i odlazi.
PATOLOSKA SEKSOLOGIJA
Opet pozivaju nepostojeceg Stevu Vukovica; niko se ne javlja, svi cute. Okurazen tisinom pitam za Petra Lukovica: dodajem - ja sam onaj iz "Feral Tribunea". A, sto ne kazete, pogresili smo u imenu, znaci, vi ste - Lukovic. Daju mi papir na kojem pise broj 17: shvatam, malopre tek prozvali broj sest, ima iha-ha vremena da obidjem Dedinje, da se uverim da je preko puta Hrvatske ambasade Narodni biro Libijske Dzamahirije, u istoj ulici Libija & Hrvatska, ima neke simbolike u geografiji dedinjskog diplomatskog valcera, ima neke slicnosti u nasoj (srpskoj) ljubavi ka Libiji & Hrvatskoj, samo ih ista ulica deli, Hrvati neparni, Libijci parni, gde ste, bre, Slovenci, da li cete ikad imati ambasadu u Srbiji? Uzgred, tek da se ne iznenadim, daju mi "Zahtjev za izdavanje vize strancu", popunite i cekajte; popunjavam, drzeci papir na kolenima: ime & prezime idu mi bez problema, oko spola/pola se malkice mucim (jesam li dovoljno musko za hrvatske standarde?), posedujem li jos neko drzavljanstvo sem jugoslovenskog (nazalost, ne posedujem), koja mi je visina (181, ako nisam jutros porastao iz ponosa sto putujem u Hrvatsku), pitanje broj 10 "boja ociju" (zeleno-zute, vinske), imam li rodbine u Republici Hrvatskoj ("nemam"), na koji cu nacin osigurati sredstva za svoj boravak u Hrvatskoj (sve prebacujem na racun "FT"), da li ce tko u RH preuzeti snosenje vasih troskova, osigurati sredstva i smjestaj tijekom boravka u RH (hoce, "FT", obecali su), da li posedujem pozivno pismo pravne osobe u RH (posedujem - opet "Feral Tribune"), da li sam imao neku infektivnu bolest - pitanje br. 25 - znacajnu sa zdravstvenog aspekta, neki opasan poremecaj, ukljucujuci i mentalni: naravno, imam vidljivi mentalni poremecaj glede licne ideje da odem u Hrvatsku i na par dana napustim svoju voljenu domovinu Srbiju pod mudrim i velicanstvenim vodjstvom Slobodana Milosevica, mora da sam kreten kad pozelim da upravo sad, u ovom historijskom trenutku, odem iz Beograda, u pitanju je opasan mozdani poremecaj cim slobodoumno trazim hrvatsku vizu. Onda me pitaju: jesam li ikad bio deportovan iz RH (nisam). Da li mi je ikad bio odbijen zahtev za ulazak u RH (nije, jer nisam nista ni zahtevao). Da li sam bio umijesan u aktivnosti koje bi predstavljale opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske - subverzivne, teroristicke ili druge kriminalne radnje (question No29). E, jebi ga: da li se moja ljubav ka Maji Freundlich moze tretirati kao subverzivna patoloska seksologija, mozda je moja fikcija na don Ante Bakovica erektivni terorizam, tko zna sta mi se u glavi desava dok mislim na HRT-Hloverku, nece mi za zlo uzeti sto rahmetli Tudjmana godinama nisam hvalio i obljubivao cirilicnim citatima milosevicevskog ustrojenja? Odlucno odgovaram: nijesam bio umesan u subverzivno-teroristicko-kriminalno-HDZ-radnje, prihvatam konzularnu pouku da su "prethodni dani odgovori istiniti i tocni" (srpski: neistiniti i netocni), I understand that holding a visa does not entitle its holder to enter the Republic of Croatia on arrival at the border-crossing if he (Stevan Vukovic or Petar Lukovic) is found inadmissible. Amen!
FATALNA PRIVLACNOST
Setam Dedinjem, razgovaram sa izbeglicama (kao zmija noge krijem cinjenicu da pisem za Hrvate, sve, kao, pisem o rock-muzici, bas mi je - iskreno - legao novi album Parnog Valjka "Zastave"; ne, nisam nikad cuo za Slobodana Milosevica, da li je on clan Hrvatske glazbene unije, intimni friend Paola Sfecija?), cekam da me Dalmatinac-cuvar prozove, eto, tek je pola jedan, izvol'te broj 16 i broj 17, udjite, iskljucite mobilne telefone, udjite u nasu vilu, dobar dan, dobar dan. Moramo da pogledamo vasu torbu, kaze mi sluzbenik; samo navalite, otkricete novcanik, dve beogradske dnevne novine, jedan primerak "Godine raspada", kutiju antibiotika, telefonski imenik, Lukovicev pasos i njegove dve slike u neprepoznatljivom koloru; sedim na stolici i gledam postere - "Hrvatska: Mala zemlja za veliki odmor" porucuje mi fotografija Djakova, s druge strane jos jedan poster - "Hrvatska: jedinstvena, socijalna, demokratska drzava" (ili vec nesto slicno); gledam na sat - cekam tek dva i pol sata (preko veze), mora da je ovo stvarno ozbiljna drzava, srecom: znaju tko je Stevan Vukovic alias Petar Lukovic, uostalom, tesim se, nije "Feral Tribune" macji kasalj, valjda su u ambasadi culi za Viktora Ivancica, znaju hrvatski sluzbenici gde je hrvatski Split, sve ce, dragi moj Stevane/zvani Petre, biti u redu, nemoj da se nerviras, na hrvatskoj si diplomatskoj teritoriji, toplo je ovde, poseduje Dedinje primitivni ugodjaj sigurnosti, za koji si dan u Splitu, samo jos pet minuta razgovora.
- Izvolite - kaze ljubazno muski Hrvat, pokazujuci na prostoriju u kojoj su dve zene i jedan procelavi gospodin.
- Da vidimo - gleda moje papire hrvatska gospodicna. - E, nece moci. Kako to mislite, gospodine, da kod nas dodjete u petak, a da vec u utorak putujete u Hrvatsku?
- U cemu je problem - pitam naivno - svi su papiri tu, poziv, pasos, dve fotografije...
- Znate li vi - gleda me oci - da je za dobivanje vize potrebno najmanje cetiri tjedna, a vi ste, koliko vidim, novinar; za vas je potrebna posebna provjera, jos najmanje mjesec dana, bez obzira isli privatno ili profesionalno u posjetu Republici Hrvatskoj. Dakle, dva mjeseca, najmanje.
- Nema problema - kazem - odustajem od Splita i ostatka Hrvatske, povlacim dokumenta, idem doma, kupite sledeci "Feral Tribune" da vidite sta sam napisao.
Hrvatska gospodicna pocinje da se nervira: "Ne mozete, gospodine Lukovicu, pisati, da smo vas odbili za vizu kad ste od zahtjeva odustali. To ne mozete pisati, ja vas upozoravam."
DIZEM RUKE!
Pokusavam da smirim uspaljenu drugaricu; ja, sam, Stevan zvani Petar, odustajem, ne trazim vizu, jebe mi se za Hrvatsku i Split, ne pada mi na pamet da cekam da me dva mjeseca proveravaju MUP, Ministarstvo informiranja i Institut za botaniku; hvala vam, vrlo ste ljubazni, mnogo mi se svidja parola "Velika drzava za mali odmor", ali idem, odlazim, dizem ruke, ne dolazi u obzir da u Hrvatsku putujem kad vi odlucite, bas tad - gle! - nemam vremena, sto bih u Hrvatsku uopce putovao kad se vama digne, I'm sorry, idem, vratite mi dokumenta.
Mozemo li da pozovemo gospodina Ivancica - pitaju okupljeni u konzulatu - pricekajte jos nekoliko minuta. Razgovor s gospodinom Ivancicem traje tri i pol minuta: drugarica mu predbacuje da je zaveo Lukovica idejom da u Hrvatsku moze doci za nekoliko dana, objasnjava mu postupak novinarske provere, ako bas bude intervencija iz Zagreba - mozda se postupak skrati, umesto osam tjedana moze da se desi da vasem dopisniku damo vizu za sest tjedana, gospodine, znate, ovo je standardna procedura, ne moze drugacije.
Ustajem, uzimam dokumenta, odlazim, kazem "dovidjenja" ("Pa, nemojte, gospodine", javlja se neki opozicioni hrvatski glas iz ugla prostorije, "resicemo"), u glavi mi slike Dusana Cukica, nekad RTS-urednika, danas glavnog lika u drzavotvornim "Vecernjim novostima" koji je jos 1995. izvjestavao iz centra Zagreba, sjecam se kako je proslog meseca TV ekipa Studija B boravila u Zagrebu, kako su nedavno reporteri beogradskog SOS-kanala ugledali glavni grad Hrvatske, pamtim tko je sve bio u Hrvatskoj i kako je - preko noci - dobio vizu, bez provere i cekanja osam tjedana (socijalisti, radikali, julovci), savrseno znam da se viza dobijala za dva, cetiri, sest ili osam sati, dok su u hrvatskoj ambasadi radili tipovi koji su se zvali Davor Vidis i Gordan Bakota, jer je njihov posao bio upravo to: da znaju tko i kako pise, tko i kako radi, bez provere MUP-a i Ministarstva za sumarstvo.
SUNCE SAHOVNICKOG NEBA
Prvo sam - priznajem - popizdeo; ubedio sam sebe da na Hrvatsku imam vise prava nego Dusan Cukic, ego mi je govorio da je pozivno pismo "Feral Tribunea" znacajnije od pisma iz uglednog magazina "Slavonski alpinista", ali sam, kao sto se vidi, grdno pogresio; potom sam pokusavao da dokucim ciljeve hrvatske diplomacije - i pred odgovorom: zasto bas ja, a ne Dusan Cukic - stao zbunjen, mozda je, jebi ga, vaznije da o Hrvatskoj izvestavaju "Vecernje novosti", mozda nitko u ambasadi ne kupuje "Feral Tribune" kad vec primaju "Hrvatsko slovo", tko jos da vodi racuna o beogradskim dopisnicima belosvetskih glasila, sta ce Hrvatskoj jos jedan novinar-kreten koji bi hodao od Splita ka Puli ka Zagrebu; zar nije trenutak da sa Slobodanom Milosevicem resimo ono sto imamo da resimo - bez da nas zajebavaju Stevan ili Petar, Vukovic ili Lukovic, ko ce im upamtiti imena, kad su svi Srbi isti, nervozni, odmah bi da penetriraju u Hrvatsku, a gde je predigra, gde su oni sentimentalni casi neznosti i spokoja, HDZ-romantike uz svijece i sliku polunagog pokojnog Franje? Posle sam se, opet priznajem, smirio: jebes Hrvatsku, jebes mucno putovanje u Split, jebes taj trenutak kad kolegij "Feral Tribunea" valja pogledati u oci. Ostajte ovde, govorio je Aleksa Santic, sunce sahovnickog neba nikad vas nece grijati kao sto vas Milosevic, s guza, centralno greje... i tad sam odlucio da ipak (ovih dana) odem u Sarajevo. Nema vize, nema ambasade, nema pitanja da li sam mentalno oboleo, nema Dalmatinca koji svojim tijelom cuva teritoriju usred Dedinja. Ukratko, sve cestitke hrvatskoj diplomaciji koja je s pravom, hrabro, golim prsima svojih sluzbenica, sprijecila moj teroristicki ulaz u RH: tko zna sto bi se sve potom dogodilo - prvo Lukovic na Bacvicama... a onda Milosevic & Mira Markovic na Marjanu; vaistinu, tesko je razluciti srpskog spijuna od uglednog srpskog politicara, sve su to Srbi Na Vrbi, jedan ko nijedan, idemo dalje, mi diplomatski znamo kako!
ZASTO JE "FERALOVU" KOLUMNISTU PETRU LUKOVICU ZAPRIJECEN ULAZAK U HRVATSKU
SUMNJIVO LICE
pise: Viktor Ivancic
Ministar vanjskih poslova Tonino Picula nije se odredio prema nevjerojatnom kulturnom skandalu: Petar Lukovic, covjek koji punih sedam godina svakoga tjedna pise za "Feral Tribune", koji je u "Feralovoj" biblioteci nedavno objavio knjigu, nije mogao doci na zakazanu promociju svoje knjige u Split, zato jer hrvatska policija - prema naputcima hrvatske drzavne vlasti i uz logistiku hrvatske diplomacije - "najmanje mjesec dana" mora provjeravati je li on za to podoban ili nije.
- Vas prijatelj je vrlo nervozan, ali mi tu nista ne mozemo uciniti - usplahireno mi je, preko telefona, porucivala osoba zenskog spola iz hrvatske ambasade u Beogradu. - On je novinar i mi moramo provesti postupak, a to ne moze trajati krace od mjesec dana. Razumijete, to je procedura.
- Razumijem, a od cega se sastoji ta procedura?
- Cujte, to je standardni postupak... A zasto me to pitate?
- Zato sto mislim pisati o tome.
- Pa ne mozete vi sad u "Feralu" pisati kako mi njemu ne damo vizu!
- Ne, pisat cu o "proceduri" i "standardnome postupku". Samo sto ja ne znam sto je sadrzaj toga "standardnog postupka". Ili mi vi mozda ne zelite reci?
- Cujte, to je provjera... Kao novinar, vas prijatelj mora proci provjeru nadleznih sluzbi.
- A tko su te nadlezne sluzbe koje provode provjeru?
- Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo unutrasnjih poslova.
- Znaci policija?
- Ministarstvo unutrasnjih poslova.
- Znaci policija mora mjesec dana provjeravati "Feralova" novinara da bi se odlucilo hocete li ga eventualno pustiti u Hrvatsku? Gospodjo, znate li da su u Hrvatskoj bili izbori i da bi sluzbena lista drzavnih neprijatelja trebala biti smanjena?
- Slusajte, to je standardni postupak, ali ja o tome svakako ne odlucujem.
- A tko odlucuje?
- Ne znam, mozete se obratiti nacelnici odjela, gospodji Snjezani Novak.
- Imate li njezin broj telefona?
- 45 69 982. Ali, cujte, ne mozete vi sad u "Feralu" pisati kako mi ne damo vizu!
- Necu, gospodjo, pisat cu kako savjesno obavljate svoj posao.
- Cujte, mi se mozemo potruditi i skratiti postupak za koji dan. Ali samo za koji dan.
- Nemojte se truditi, gospodjo, ne trebaju nam ti dani...
Gospodju nacelnicu Novak, ili kako se vec zove, nismo imali zivaca zvati, ali ona zacijelo ne bi imala nicega pametnog dodati jednom nevjerojatnom kulturnom skandalu: Petar Lukovic, covjek koji punih sedam godina svakoga tjedna pise za "Feral Tribune", koji je u "Feralovoj" biblioteci nedavno objavio knjigu, nije mogao doci na zakazanu promociju svoje knjige u Split, zato jer hrvatska policija - prema naputcima hrvatske drzavne vlasti i uz logistiku hrvatske diplomacije - "najmanje mjesec dana" mora provjeravati je li on za to podoban ili nije. Podsjetimo, to se zbiva tri i pol mjeseca nakon sto su "sile svjetla" pobijedile "sile mraka" na slobodnim i demokratskim izborima. Da ne bi bilo zabune, valja reci kako je "standardni postupak" hrvatske ambasade u Beogradu prema novinarima vrlo rastezljiv pojam: poznati su nam deseci slucajeva kada su novinari rezimskih srpskih medija - "Politike", "Politike ekspres", "Vecernjih novosti", Radio-televizije Beograd - dobijali hrvatske vize za manje od 24 sata. Dolazio je ovdje svaki trecerazredni oporbeni lidercic, dolazile su i perjanice Miloseviceve diktature, novinarski bofl trpali su u autobuse i vodili na nogometne utakmice, predsjednicke inauguracije ili prijelomne sjednice hrvatskoga parlamenta... Ali Petar Lukovic, nakon sto je u Hrvatskoj objavio knjigu, ne moze tu knjigu predstaviti svojim hrvatskim citaocima prije nego hrvatska policija - u roku od "najmanje mjesec dana" - ne razmotri delikatne sigurnosne aspekte toga cina. Petar Lukovic je sumnjivo lice u Srbiji. On u toj usranoj zemlji ima znacajnih problema zbog svoga pisanja. Prijete mu policijskim i sudskim progonima, prijete mu javno i tajno, prijete mu cak i "nekontroliranim ispadima nepoznatih pojedinaca". Zasto je, medjutim, u novom politickim okolnostima, Petar Lukovic sumnjivo lice i u Hrvatskoj - tri i pol mjeseca, dakle, nakon sto su "sile mraka" i industrijalci drzavnih neprijatelja voljom gradjana degazirani s politicke scene - to nismo uspjeli dokuciti: iz ove je redakcije zatrazeno objasnjenje od ministra vanjskih poslova Tonina Picule, ali on na nas faks nije odgovorio. Bilo bi pristojno da je to ucinio. Ocekivali smo mozda rutinski izljev diplomatske demagogije ili cak ispriku zbog "nesmotrenosti", nesto u stilu "uvjereni smo da se nastali problem moze rijesiti", "poduzet cemo sve da se izbjegnu neugodnosti" i slicno. Ali Tonino postuje "standardni postupak". Pretpostavka njegove odlucnosti upravo je onih mjesec dana policijske provjere. Zato sto je on ministar jedne usrane zemlje. Zemlje usrane od straha. Ovih je dana pedsjednik drzave upoznao hrvatsku javnost kako je na Pantovcaku svih proteklih godina postojala izravna telefonska linija koja je povezivala Tudjmana i Milosevica. Rijec je, naravno, o simbolickom otkricu: izmedju dvaju rezima i njihovih glavonozaca uspostavljena je dakle, cak i u tehnickome smislu, trajna i stabilna linija bratstva. Svi izvan tog opskurnog komunikacijskog kda smatrani su sumnjivim licima. Ono sto nas, medjutim, danas zanima jest kako se taj komunikacijski kd kani mijenjati s istim kontigentom sumnjivih lica? Ili se on mozda mijenjati ne kani? Jer zasto i onima koji sada spektakularno otkrivaju mracne komunikacijske kanale, ocekujuci da ce se nacija stropostati na tur, ne bi bilo ugodnije dovoditi u Hrvatsku beogradske novinare da prate nogometne utakmice, ili ugoscavati crnogorsku politicku elitu zajedno s pridruzenom televizijskom ekipom, ili opsluzivati Miloseviceve medijske trabante ekskluzivnim intervjuima, a one "neprovjerene", one koji pisu nekakve knjige i tiskaju ih u Hrvatskoj, one na koje se ni na koji nacin ne moze politicki tipovati niti se prema njima javno odrediti, one koji vjecito stvaraju nekakvu iritaciju i nelagodu, "one iz 'Ferala'", zasto njih ne drzati na distanci efikasnog formalizma? Vlada koja jednom eminentnom piscu, koji kontinuirano objavljuje u Hrvatskoj i u toj zemlji tiska svoju knjigu, ne omoguci da tu knjigu predstavi citateljima, vec ga tretira kao sumnjivo lice i izlaze jednomjesecnoj policijskoj provjeri, takva Vlada moze izazvati samo zazor i gadjenje. Bojim se da su razlozi tome ozbiljniji od formalnih. Opsjednutost sumnjivim licima, naime, uvijek je rezultat nekog oblika terora tzv. nacionalnih interesa, a stvar je s nacionalnim interesima takva da nikada pouzdano ne znamo sto sve u to spada i cemu sluzi. Nacionalni interesi imaju auru drzavne tajne koja draska imaginaciju sluge-gradjanina. Znamo samo da ih moramo "cuvati" - od sumnjivih lica i drugih elementarnih nepogoda - i sutjeti o njihovu zamisljenom karakteru. Zato se najbolje njeguju u ambijentu opsadnoga stanja. I sto onda ako je njihov stvarni karakter uzviseno banalan? Sto ako je primarni nacionalni interes, na primjer, to da Tonino Picula bude ministar vanjskih poslova?
