Izvor: B92, 14.Mar.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Nezavisne novine", Banjaluka, 8. mart
pise: Aleksandar Tijanic
Srpska posla prije godinu dana Posto se nas kolumnist Aleksandar Tijanic nalazi na kracem odmoru po savjetu ljekara, ovoga puta je izostala njegova lucidna i duhovita analiza aktuelnog svesrpskog trenutka. Umjesto toga nasim citaocima nudimo tekst koji je, takodje za ove novine i ovu rubriku, isti autor napisao prije tacno godinu dana: u vrijeme smjene Nikole Poplasena, konacne arbitrazne odluke za Brcko >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << i "prelamanja" kosovskog problema. Koliko su srpska posla od prije dvanaest mjeseci aktuelna i danas, prosudite sami.
Kao sto neke zene kontrolisano daju svoj seks - jer ga koriste za kupovinu svega ostalog - gotovo svi politicari, i srpski i strani, koriste Kosovo i Brcko kao sredstvo za kupovinu onoga sto im treba.
Na primjeru srpske pokrajine i grada koji sluzi kao ventil za kiseonik Republike Srpske vide se sve obmane, mitovi, pronevjere i lazi kojima je ova nacija zasipana citavu deceniju. Kako se sve zavrsilo? Srpski entitet ima prinudnog upravnika; isti takav se sprema za Kosovo. Brcko postaje mini-drzava; isto se priprema oko Pecke patrijarsije. Strani vojnici drze Bosnu u komadu; jos trideset hiljada ih dolazi na Kosovo da "sokove" zadrze u Srbiji.
Recimo da Dodik i Radisic odbiju odluku arbitraze, kao sto je zaista nisu lako primili: recimo i da Beograd odbije vojni dio ugovora o Kosovu, kao sto je zaista i odbio. To znaci samo dvije stvari: najprije, stranci su potpuno nepismeni kad su u pitanju balkanski poslovi. To znamo, hvala, predjite na drugo pitanje. Preci cu, ali ne prije nego sto kazem kako niko pametan ne bi mahao ispred srpskih vec nadrazenih ociju crvenom maramom smjenjujuci iste sedmice predsjednika - cetnika i rjesavajuci Brcko tako da niko ne bude zadovoljan. Stranci su, dakle, umjetnici da kompromituju onu stranu koju podrzavaju umjesto da razoblice onu stranu koja vjeruje da je rat Srba protiv cijelog svijeta moguc, normalan i uobicajen.
Time dolazimo do druge stvari u ovoj teoriji. Najmocniji covjek u nasem plemenu, ovih deset godina, prakticno je sve sudbinske odluke vezane za srpsku naciju, donosio sam. Zato je njegovo i Brcko, ali i Kosovo. Kasno je sad, poslije svega, staviti deset miliona Srba - ako nas toliko ima - pred deset miliona vojnika, koliko imaju Ameri, NATO i njihovi partneri i saveznici, i kao pijevac na bunjistu reci da cemo svi izginuti braneci ono sto je nase? Ima tu valjda malo i inteligencije, malo politike, malo razuma, malo predvidjanja, malo iskustva, malo lukavosti, malo spretnosti i svega onoga sto je prije skoro dva vijeka reinkarniralo srpsku drzavu.
Lako je poginuti, pogotovu ako je uzalud. Ali ovaj nemoguci rat na koji se tjeraju Srbi, kao da je rijec o crkvenoj slavi i vasaru, razotrkiva svu sustinu politike "po svaku cijenu i ona kako ja hocu ili nekako". Nisu Brcko nacrtali ovako ni Bilja ni Dodik - nego onaj koji je u Dejtonu drzao flomaster u jednoj ruci i viski u drugoj. Nisu Djindjic i Kostunica oklijevali deset godina da krenu u rjesavanje kosovskog problema i nije se pod njihovom vlascu usred Srbije zapatilo trideset hiljada naoruzanih "sokova".
To je ponovo uradio onaj koji je, sjedeci u Beogradu, predvidio nesto sto se ne da drugacije zvati vec albanski ustanak koji je, kako god da se prica zavrsi, postigao svoj cilj. Naime, srpska drzava pregovara sa onima koje naziva teroristima, koji su danas glavna politicka, vojna i policijska snaga unutar albanske nacije. Ko je danas Rugova i kako sa danasnje srpske tacke gledista nevino izgledaju njegovi raniji zahtjevi za povratak autonomije iz '74. godine. Danas, naravno, i on trazi albansku drzavu na Kosovu.
Onda je, neko iz dedinjskog Dvora, rasuo glas po Beogradu da cemo trgovati: Albancima Kosovo, uzimamo RS i sve Srbe u njoj. Ne samo da su stranci arbitrazom oko Brckog pokazali sta misle o tome, nego su i sami Srbi, uz sve uvazavanje svih srpskih teritorija, porucili da Romanija ipak nije Prizren, da Jahorina nije Decane, a da Pale nisu Gracanica. Sve to jeste srpsko, ali nije bas sve sto je srpsko i za trgovinu.
Onda se ide korak dalje. Svi koji nisu spremni da udju u novi rat protiv cijelog svijeta, svi koji nisu spremni da svoje jedinice povjere rukama generala koji su nasu djecu trosili koliko i dzebanu, proglasavaju se krivcima za Kosovo i Brcko. A stvari su mnogo jednostavnije. Naime, ja ne mislim da je najveci srpski problem ultimatum oko dolaska 30.000 stranih vojnika na Kosovo!? Mislim da je daleko veci problem - sta cemo mi da radimo sa Albancima koji su se naoruzali, ubijali, palili, uzimali taoce i time cijelom svijetu pokazali da Srbiju ne smatraju svojom definitivnom domovinom. Uzmimo da nema stranaca i da se oni ne mijesaju u taj problem.
Znaci, uslijedio bi rat Srba i Albanaca sa oko stotinjak hiljada zrtava - uglavnom na albanskoj strani, etnicko ciscenje Kosova, ovoga puta od "sokova", i stogodisnji gerilski rat Albanaca na cijeloj teritoriji Srbije i eventualni ulazak u rat Albanije, Crne Gore, Makedonije i mozda Turske. Da li bi svijet prihvatio da se rezultat takvog rata - i da se u njemu pobijedi - politicki valorizuje. Poslije iskustva u Bosni, sumnjam! To je razlog sto je jedna politika, koja je imala sve sem inteligencije, samu sebe satjerala u cosak. Stranci sad dolaze, ako anuliramo teze o potrebi da imaju baze na ovom tlu, sto je glupost - jer ratni avioni prelete Srbiju za deset minuta - iz potpuno suprotnog razloga nego u Bosni.
U Bosni je rijec o imploziji, dakle, o sabijanju sukoba, pod uticajem strane vojske, u kontrolisane granice. Na Kosovu je rijec o eksploziji, odnosno o vanredno opasnom eksperimentu stranaca da, sakrivali oni to koliko hoce, pod plastom kaznjavaju Milosevica, prave mini-albansku drzavu od dijela Srbije koja ce imati nevjerovatne posljedice po nestabilnost Makedonije i na porast ekstremizma u Tirani. Takva tvorevina je najbolji primjer da se ekstremizam isplati, da oruzana borba na kraju dovodi do arbitraze stranaca i, u krajnjem vidu, do ostvarenja politickih ciljeva radikalistickih grupa. Sta vise treba Albancima u Makedoniji ili onima politicarima u Tirani koji ce, u nekoj verziji Seselja sa kecetom, da traze ujedinjenje svih Albanaca.
Gube samo normalni, umjerenjaci, oni koji bi da se umire po redu, da se kuce nasljedjuju od djedova a ne od komsija, i da se za hljeb zaradjuje radom a ne pljackom. Rasplet cemo tek vidjeti i on, po mom sudu, nece doci samo eventualnim sukobom NATO snaga i trupa generala Ojdanica, nego uticajem samostalnog Kosova na sve susjede u sljedecim godinama. Tezeci da izoluju sukob Srba i Albanaca, Ameri ne kriju da zapravo brinu o svom evropskom juznom krilu, prije svega sudbini Grcke, zbog njenog decenijskog tihog rata sa Turskom.
U medjuvremenu, citava prica na unutrasnjem planu - uprkos drzavnim medijima - nije interni srpski sukob patriota sa izdajnicima, vec izbor dva politicka modela za buducnost ove nacije. To je razlika izmedju Dodika i Poplasena, to je razlika izmedju zivota i smrti. Stranci tu ne mogu da nam pomognu, ali bi bilo jos bolje kad ne bi odmagali. Oni koji su oko Brckog prckali, neka sada kao placko priznaju da je ventil RS izgubljen u sklopu vaspitnih mjera prema onome koji je svojim narodom upravljao kao mjesavina knjaza Milosa i Filipa Visnjica. Milostiv kao prvi, dalekovid kao drugi.
