Izvor: B92, 16.Feb.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Nezavisne novine" Banjaluka, 9. februar
talk-show
Aleksandar Tijanic
Znam ko je ubica
Proslo je vrijeme kad je u ovoj zemlji i smrt jednoga bila tragedija; u danasnjoj Srbiji svacija smrt samo je statistika. Zato, kad ubiju novinara - to je samo drasticni oblik cenzure; kad likvidiraju biznismena - to je samo tradicionalni srpski obicaj pri bratskoj podjeli plijena; kad ubiju politicara - to je samo posljedica neispunjene rijeci date biznismenima; >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << ali, kad ubiju ministra srpske vojske - sta je, dodjavola, to!?
Sta treba da znaci oficijelna formulacija da je smrt Pavla Bulatovica posljedica klasicnog teroristickog akta? Da tragovi upucuju na Albance? Na Milove ljude? Ili na neku jos neotkrivenu atentatorsku grupu unutar Srbije? Mozda na ubice placene iz inostranstva? Ili, pak, ovo predstavlja jasan telegram rezimu iz srpsko-crnogorskog poslovnog kruga?
Sta god da bilo, Pavlovo ubistvo jeste terorizam. Ali, terorizam je samo nacin na koji je ubijen; ono sto ostaje nejasno - kao i u slucaju Arkana - to je nacin na koji mu je presudjeno. Bez sudija, bez porote, bez advokata i bez prava zalbe. Ko to radi, zasto to radi i kako mu polazi za rukom?
Cak i u srpskom sistemu drustvenog kanibalizma, u zbirci nasih nesreca i bedastoca - nanizanih u pravilnim razmacima kao cetnicki redenik - atentat na ministra vojske odasilje jasnu poruku.
Prvo, do kraja je i bez mogucnosti povratka razoren drzavni monopol na aparat fizicke prinude. Svaki Srbin se stoga vise pribojava presude tajnih centara moci koji izricu samo jednu, ali neopozivu presudu. Ti centri moci mogu biti prikriveni unutar samog legalnog sistema ili, sto je gotovo ocito u slucaju Bulatovica, izvan njega.
Drugo, svi ovi centri eliminisu ljude po sopstvenom kriterijumu koji pokazuje apsolutno odsustvo straha, ustrucavanja bilo koje vrste ili, sto je zanimljivo, pokusaja bilo kakve nagodbe sa osudjenikom. Dakle, u percepciji presuditelja, smrt obiljezenog predstavlja najjeftiniju i najsigurniju varijantu za istjerivanje sopstvenih ciljeva. Sto spektakularnija smrt, na sto neobicnijem mjestu, sa sto vise svjedoka - cini jasnijom poruku koju upuceni nepogresivo desifruju.
Trece, reprezentacija likvidiranih Srba, zakljucno sa Pavlom, njihovo mjesto unutar hijerarhije drustvene ili finansijske moci, kao da govori prezivjelima da u ovakvom sistemu nema besmrtnih, nedohvatljivih, da nema previsoke mete, ni zasticenih prezimena te da niko nije oslobodjen placanja kamate ako je ucestvovao u stvaranju Srbije cije je srce u necijem novcaniku. Buduci da Bulatoviceva smrt direktno steti slobistima - oni jos smiruju talase Arkanove pogibije - jasno je da grupa koja je nalozila ovaj atentat baca rukavicu u lice rezimu. Ta grupa, ta organizacija, taj pojedinac ili neki tajni sistem izaziva drzavu na odmjeravanje: ko, zapravo, vlada Srbijom? Cija je moc veca?
Sistemu je jasno poruceno da ovo Tajno bratstvo udara po bilo kome ukoliko procijeni da su njihovi interesi ugrozeni, da su prevareni, da neko pokusava da zauzme njihovo mjesto u poslu ili, jednostavno, da je neko povukao potez koji im udara na obraz, strategiju ili dovodi u pitanje njihovu reputaciju.
Cetvrto, strateska poruka ovog atentata - naravno, pod uslovom da ga nisu narucile i izvele albanske ili neke druge teroristicko-spijunske grupe, pokazuje jasnu namjeru narucilaca i neposrednih izvodjaca da prezive kraj ovog rezima i stvore osnovu za poslove, ocuvanje pozicije i kontakte sa nekom dugacijom, novom srpskom vladom. Nije iskljuceno da takve grupe, odmetnute od nekadasnjih patrona, ponude saveznistvo opoziciji u burnim vremenima primopredaje vlasti - optimisticki izraz za namjerni haos i dirigovani debilitet koji ce nasilje da spusti do nivoa svakodnevnog zivota - i da time otkupe svoje grijehe, ucvrste svoje vlasnistvo i legalizuju sebe kao poslovne ljude koji su iz sive presli u zvanicnu poslovnu zonu.
Dakle, to je ona opstija strana tragedije Bulatovica i njegove porodice. Ali, svako koji ga je poznavao - bez obzira je li politicki istomisljenik - govorice o njemu kao gorstaku blage prirode, umjerene politike i ucinljivom covjeku koji nije odbijao da ucini uslugu kad je god mogao. Njegovi zemljaci kazu da je volio drustvo, da se opustao u kafani, da je mogao da popije, ali i da podnese, da je bio privrzen porodici i, sto je rijetkost za Brdjane, nije pokazivao preveliku ambiciju bilo u cemu. Za sve visoke funkcije vise je, tvrde, bio mobilisan no sto se za njih otimao.
Sloba ga je svojevremeno izlozio velikom testu. Naime, kao Panicev sef savezne policije, Pavle je - o tome je govorio samo u privatnim krugovima - tesko podnio upad srpskih specijalaca u zgradu federalnog MUP-a. To je bila noc u kojoj je Srbija bila najbliza gradjanskom ratu. Da je Cosic naredio vojsci da oslobodi federalce, da je doslo do pucanja, sam Bog zna kako bi se citava afera zavrsila. Ovako, Bulatovic je bez javnih protesta, ali, mada slobista i bez osjecaja trijumfa, ispraznio kancelariju i neko vrijeme proveo kao iskusenik na hljebu i vodi.
Kad je Sloba vidio solidno vladanje zemljaka koji je ostao bez posla - a buduci da ne zaboravlja ni dobro ni lose ucinjeno sebi - pozvao je dobrocudnog Pavla da u mandatu Raja Kontica bude ministar vojske i da taj posao nastavi sa prezimenjakom Momirom. Zli jezici ce kazati da je Sloba time dobio odrijesene ruke da vojsku, poslije pet godina zahladjenja, ponovo privuce k sebi. No, upuceni znaju zasto se Pavle nije nasao ni na jednom spisku za Hag; sve sto je bilo bitno za unutrasnju ili spoljnju politiku, za Bosnu ili za Kosovo - islo je mimo njega. Otuda, teorija o stranoj zavjeri za likvidaciju - od Albanaca do NATO spijuna - potpada pod zdravorazumsku provjeru.
Bulatovic cak, sto je cudno s obzirom na njegovu zvanicnu funkciju, nije bio u najuzem krugu Slobinih ljudi od povjerenja i akcije. Nije se zbog toga bunio i samo je, u trenucima raspolozenja, sjetno govorio o profesorskim danima u Podgorici. Zakljucak - sve velike bure zaobisle su gabaritnog ministra; nekako je bio odmjeren i u kosovskoj krizi, a u aktuelnom sukobu Mila i Momira, koliko se zna, nije sebe definisao kao vukodlaka u bilo kojem obliku.
Mediji vole da istaknu kako je bio ujak Darku Asaninu; jeste! Ali, Darko je mnogo prije ujaka napravio karijeru - doduse, u svojoj oblasti. Znaci, kad je Asanin bio bogat, kad je postao strah i trepet jugoslovenske, a i evropske sive zone, Pavle je bio mali profesor u Podgorici. Umro je u skladu sa razmjerom kojom je gledao sebe: ubijen je, a da kraj njega nije bio tjelohranitelj, kao obavezna insignija moci svih znacajnih Srba, dok neki generali, kojima je on sef, ne izlaze iz kuce bez pratnje dzipova punih specijalaca.
Nema evropske drzave koju ubistvo ministra vojske ne bi prodrmalo od temelja do dna. Ovdje ce citava prica, sred Srbije anestezirane zlom, trajati sedam dana. Desetogodisnja proizvodnja mrznje prema svakome, cinjenica da su se najglasniji Srbi pokazali kao najveci lopovi, raspad pravosudja, vadjenje svakog korijena stabilnosti drzave i nacije, proizvela je ravnodusnost prema svemu pa i prema zlocinu. Uzalud su price o Srbiji kao svjetioniku borbe protiv novog svjetskog poretka; uzalud obnova, reforma i televizijski spotovi. Mi smo ono sto jesmo - velika mrtvacnica u kojoj jedva zivi prebiru i naricu nad tek mrtvima. Korupcija, kriminal, atentati, najveci broj nerijesenih ubistava u Evropi, najvisi rejting ubijenih na svijetu, najvece skracenje zivota u regionu, otvoreni rat medjusobno prozete sive i zvanicne moci, divljastvo kao najvisi oblik etnickog razvoja u kojem su ljudi spremni da ubiju ili budu ubijeni iz trivijalnih razloga - to je Srbija na ulasku u 21. vijek?
Nervoza zbog sve manjeg plijena razara obicajno pravo u sivoj zoni i sada krece histericna reakcija koja uvodi nasilje u svaki oblik srpskog javnog zivota: politiku, ekonomiju, medije, pravosudje, bolnice, skole, ulicu, izbore, kafanu, hotele. A, mi Srbi, kao gomila prokletnika i ocajnika, predodredjenih za sopstvenu propast, cekamo na red. Ono sto je novina - u tom redu nece biti izuzetaka.
A u tako postrojenoj Srbiji, neko ispred nas, ili iza, jeste dzelat. Ostalo su samo zrtve! Kakva buducnost! Kakvo carstvo lazi, smrti i jada. Kakva jednostavna poruka srpske decenije: u ovakvoj Srbiji, iza svakog bogatstva, iza svakog uspjeha, iza svake moci - krije se kriminal! A iza kriminala, stoji presuda!
.jpg)
