Izvor: B92, 14.Feb.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Glas javnosti", 14. februar
pisu: S. Kraljevic, Z. Bulajic
Ubijen Mirko Tomic - Bosanac
Mirko Tomic (1972), zvani Bosanac, iz Zemuna, ubijen je sinoc u automobilu "golf 4" (BG 427- 205) oko 20.30 sati u Bulevaru Nikole Tesle u Novom Beogradu, nedaleko od Poslovnog centra "Usce". Nepoznati napadaci, koji su se nalazili u automobilu, kako saznaje "Glas", prisli su sleve strane Tomicevom vozilu koji se kretao Bulevarom u traci iz Zemuna ka centru Beogradu. >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << U trenutku kada se vozilo sa napadacima paralelno kretalo sa Tomicevim automobilom, ubice su otvorile staklo i ispalile smrtonosne hice. Ispaljeni meci su probili vrata i staklo "golfa" i pogodili Tomica, inace strastvenog kockara, u predelu grudi i butina. Smrtno ranjen nastavio je da vozi, ali je ubrzo izgubio kontrolu i "golfom" udario u banderu. Prilikom silovitog udara na vozilu se aktivirao sigurnosni vazdusni jastuk. Posle zlocina napadaci su u punoj brzini pobegli sa mesta pucnjave. U Tomica je ispaljeno oko 30 metaka, a sudeci prema rupama u "golfu" pucano je iz automatskog oruzja, najverovatnije "heklera" ili "skorpiona" koji su imali prigusivac. Policija je zbog pretage terena upotrebila i reflektore, ali kako "Glas" saznaje, 300 metara u krug oko lica mesta nisu pronadjene caure. Pretpostavlja se da su sve caure ostale u napadacevim kolima. Brojne policijske ekipe ubrzo su blokirale deo saobracajnice Bulevara Nikole Tesle koji vodi ka centru grada pretrazujuci okolinu. Kako saznaje "Glas", u automobilu se ispod nogu ubijenog Tomica i suvozacevog sedista nalazila velika kolicina deviza i dinara. Jedini ocevici pucnjave, radnici koji su kopali kanal nedaleko od mesta ubistva, rekli su da se jasno cuo samo udar vozila u banderu.
Mirko Tomic bio je dobro poznat policiji, a njegovo ime se u beogradskom podzemlju vezivalo za takozvanu zemunsku grupu. Za Tomica se tvrdi da je pasionirani kockar. U kockarskom svetu vazio je za jednog od najvecih u Beogradu i Srbiji, a mnogi su ga svrstavali u vodece na Balkanu. Prema recima ljudi bliskih beogradskom podzemlju, Tomic je tokom kockarskih partija umeo da izgubi i po nekoliko stotina hiljada nemackih maraka. Izvor "Glasa" iz beogradskog podzemlja navodi da se Tomic u poslednjih nekoliko godina primirio. NJegovo ime nije vezivano ni za kakvu radnju sa druge strane zakona. Iako dobro poznat policiji, nije zabelezeno da je Tomic bio hapsen ili osudjivan u Jugoslaviji. Prema nekim pricama, Tomic je oktobra 1992. godine po saznanju da je ubijen lider vozdovackog klana Aleksandar Knezevic - Knele, njegov nerazdvojni prijatelj, odmah dojurio u beogradski "Hajat" gde je iznerviran polomio stakla na dva "mercedesa" parkirana ispred hotela. Navodno, jedan je bio vlasnistvo Jezdimira Vasiljevica, vlasnika "Jugoskandika". Tom prilikom trazio je traku sa bezbednosne kamere koja je belezila ulazak u hotel, a potom je zeleo da udje u sobu broj 331 u kojoj je lezao mrtav Aleksandar Knezevic. Tomic je sredinom devedesetih, zbog sitnih prekrsaja, dve i po godine bio u nemackom zatvoru. Posle dolaska iz inostranstva, ispred kuce u Ulici cara Dusana 78 u Zemunu, u kojoj je ziveo, nepoznati napadaci su aktivirali eksploziv ispod njegovog automobila. Tomic je prosao nepovredjen, ali u je policija prilikom pretresa njegove kuce pronasla u nelegalnom posedu "skorpion". Prema tvrdnjama izvora "Glasaa", Tomic je bio ranjavan, a prilikom obracuna sa Zemuncem Draganom Ugarkovicm Ugarom (22. novembra 1999. godine NN ubice izresetale su ga u kolima na novobeogradskoj "Fontani"), povredjen je u nogu. Tomic je donedavno bio suvlasnik popularnog zemunskog splava "Pjer Karden".
"Blic", 14. februar
pise: "Feral Tribune"
Dubravka Ugresic: Svima nama su ukrali zivot
Dubravka Ugresic, hrvatska knjizevnica u egzilu, dobitnica prestizne nemacke nagrade "Hajnrih Man", nedavno je hrvatskom glasilu "Feral Tribune" dala intervju u kome je izmedju ostalog izjavila: "Nemam s kime svoditi racune". A zasto - videcete u ovoj skracenoj verziji, koju "Blic" priredjuje za svoje citaoce koji nisu u mogucnosti da ga, posredstvom Interneta, procitaju u celosti.
Osecate li u sebi neku promjenu nakon hrvatskih parlamentarnih i predsjednickih izbora?
- Osjecam olaksanje, kao, vjerujem, i mnogi gradjani Hrvatske. Nadam se da se jos sjecate prvoga HDZ-ovoskog suvenira, onih limenki s nacionalistickim sloganom, "cisti hrvatski zrak - lakse se dise". Sve u svemu, glupi slogan se vratio kao bumerang svome autoru.
Zalite li za izgubljenim godinama i imate li uopce osjecaj da vam je HDZ ukrao dio zivota?
- U nasim krajevima svima nama ukradeni su zivoti. Potrosene su godine, godine nasih djedova i baka, godine nasih roditelja, godine nasih zivota... Sve u svemu zastrasujuce je koliko je cjena ljudskog zivota kod nas niska. A ako sam ljudski zivot nema vrijednost, onda je i sve ostalo - moral, medjuljudski odnosi, ljudski napori - isto tako bezvrijedno...
Imate li danas potrebu da sa nekim ljudima svodite racune, recimo s kolegama s fakulteta ili onima koji su o vama pisali 1991. i svih sledecih godina?
- Nemam potrebu da svodim racune. Za svodjenje racuna u ovoj zemlji potrebno je devet zivota, a ja imam samo jedan... U svakoj, apsolutno svakoj obitelji - od Triglava do Djevdjelije - postoji prica o gubitku... Sto je jos strasnije, u svakoj obitelji, svaka generacija bila je na gubitku, ukljucujuci i nasu. Vjerujem da mladi roditelji danas postavljaju sebi pitanje kada ce sve to prestati i hoce li moci ostaviti svojoj djeci u nasledje nesto sto nece biti potroseno, oduzeto, neki sat koji nece biti ukraden, neku biblioteku koja nece biti spaljena. I, uostalom, cak i kad bih imala poriv da svodim racune, postavlja se pitanje s kime. S kolegama koji su se priklonili vecini? U situaciji u kakvoj sam se ja nasla, "normalna" vecina uvek se priklanja "normalnoj" vecini. Naprosto se jos jednom potvrdilo da je strah od iskljucenja iz zajednice jedan od najjacih strahova koje covjek nosi u sebi. I upravo zbog straha od iskljucenja ljudi su spremni na razne gadne stvari, u mom slucaju na linc... Zbog te vrste straha milijuni Zidova zavrsili su u plinskim komorama bez otpora i protesta onih koji su to znali, zbog te iste vrste straha vecina je glasno ili sutke podrzavala "nase decke" koji su se krvavo zabavljali u Bosni, u Pakrackoj Poljani, u Krajini.
Nakon izbora ponovo je u Hrvatskoj proradila strategija zaborava. Kao sto se 1990. svjecom trebalo traziti one koji bi priznali da su ikad bili clanovi SKJ, tako je i danas tesko naci nekoga tko je bio u HDZ-u...
- Dok postoje kodovi ponasanja - da ljudi koji su politicki podobni "prezivljavaju", a oni koji to nisu "tonu" - dotle ce vecina ljudi biti lasci i oportunisti...
Jeste li pozeljeli da se vratite u Zagreb?
- Nitko ne odlazi iz svoje sredine siguran da je napusta zauvjek... Ja dolazim u Zagreb barem jednom godisnje... Za knjizevnika "dom" je u onome mjestu gdje on ima priliku otvoriti dnevne novine i pronaci u njima i svoj clanak, prosetati knjizarama i na policama naci svoju knjigu. Kad sve, dakle, zbrojite, onda postaje jasno zasto se vise osjecam kod kuce u Berlinu, Amsterdanu i Londonu, nego u Zagrebu.
Postaju li bivsi Jugosloveni u egzilu Kanadjani, Nizozemci i Amerikanci ili zadrzavaju neku vezu s prethodnim identitetom?
- Do sada nisam srela nikoga tko bi bio ravnodusan. Najbolji i najzanimljiviji predstavnici te ratne emigracije su mladi ljudi... Oni su, uostalom, djeca Interneta i nista im ne promice. Kad vec govorite o identitetu, upravo su oni i zadrzali vlastiti identitet, jer nisu bili prisiljeni da lazu i nisu bili izlozeni represivnom ideoloskom brain-washingu (ispiranju mozga) na svim stranama u bivsoj im domovini. Ono sto ih cini zrelima je borba za opstanak u stranoj sredini...
Postoji li hrvatska (bosanska, srpska...) emigrantska knjizevnost?
- Nazalost, ponovo se vracamo na pocetak. Davnom lamentu Danila Kisa. Sve te knjizevnosti i njihovi predstavnici mogli su uciniti nesto samo zajedno. Pojedinacno su suvise slabe i male da bi bile prepoznate.
Sto je smisao Leksikona jugonostalgije?
- Smisao Leksikona jugonostalgije lezi u otporu prema konfiskaciji kolektivnog pamcenja, koja je najzesce provodjena u Hrvatskoj. Smisao je u "pokretu otpora"... u otporu prema rezimskim fabrikacijama i prisilama, u ostvarenju prava na nostalgiju, u borbi protiv kulturne prohibicije, u borbi protiv podjele sadrzaja osobne i kolektivne memorije na politicki podoban i nepodoban...
Pitanje vlastite odgovornosti
Dubravka Ugresic je rodjena 1949. godine u Zagrebu. Vaspitavana je u duhu jugoslovenstva, odrasla u Titovoj Jugoslaviji. U egzilu je od 1993. godine. Do sada je objavila nekoliko knjiga, kao sto su, kod nas, "Americki fikcionar", na francuskom i engleskom "Muzej bezuslovne predaje", "Kultura lazi - antipoliticki eseji (postkomunisticke kulturne studije)" i nedavno roman "Prijatan dan". Po njenom romanu "U raljama zivota" snimljen je svojevremeno i film. Pise izmedju ostalog i za francuski casopis "Internacionalna pisma".
Ono o cemu danas pise najcesce je preispitivanje vlastite odgovornosti za ono sto su svi drugi smatrali neizbeznim, a to je naime rat, pri cemu ne ispoljava krajnju tugu za domom, vec, pre bi se reklo, mucno osecanje gubitka, kao sto je u slucaju eseja "Kultura lazi".
