Izvor: B92, 13.Feb.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Danas"vikend subota-nedelja, 12-13. februar 2000.
"GLOBUS"
pise: Sanja Domazet
Igor Mandic, knjizevni kriticar
Sad imamo ono sto smo trazili
Igor Mandic, siroj javnosti poznat, pre svega, kao knjizevni kriticar, (od 1971. do 1998. objavio je pet knjiga knjizevnih kritika i eseja), zapravo je i analiticar fenomena masovne i medijske kulture (Mysterium televisionis 1972, Mitologija svakidasnjeg zivota 1976, Sto, zapravo, hoce te zene? >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << 1984, Principi krimica 1985), kao i prvorazredni polemicar (Njezno srce 1975, Policajci duha 1979, Zbogom, dragi Krleza 1988). Poslednjih desetak godina Mandic secira hedonisticku problematiku, pod geslom da je on pisac - specijalista opste prakse, objavljujuci knjige sa temama o kulinarstvu i poetici vina. Njegova knjiga "Za nasu stvar" - kako se kalio postkomunizam, je polemicko-ironijski dosije postkomunizma (1990-98), a najnovija "Prijapov problem" (vulgarni eseji ili eseji o vulgarnosti), zapravo je jos jedan u nizu tipicnih mandicevskih raskrinkavanja sveopste malogradjanstine odomacene na ovim vremensko-prostornim koordinatama, kojima ce njihovi zitelji jos bezbroj puta menjati granice, sve dok ne shvate da je problem, zapravo, u njihovim glavama. Neocekivano, bar za ovdasnju javnost, Mandic je posle ustolicenja nove vlade u Hrvatskoj postavljen za glavnog urednika Vjesnika. Mandic je jedan od retkih hrvatskih intelektualaca za koje Jugoslavija nije terra incognita. Njegov poslednji boravak u Beogradu bio je pocetkom februara, kada je ucestvovao na tribini CZKD na temu "Ko su patrioti danas". Tom prilikom razgovarali smo za nas list.
Koliko cesto dolazite u Beograd i imate li osecaj da se ovaj grad, kako ratovi tutnje, menja?
- Ne dolazim dovoljno cesto, onoliko koliko bih zelio, volio i trebao. Razlozi su u najvecem broju slucajeva finansijski. Uvjek ocekujem poziv nekog dobrohotnog organizatora iz Beograda, zbog placanja troskova, a onda mi bude neugodno, jer se pretpostavlja da ja zivim na bogatijem Zapadu, pa kud da me siromasni Istok placa. Zbog te nelagodnosti se i sam crvenim, iako, upravo i sam znam da je to glupost kad se u Hrvatskoj u tim, polujavnim, polusluzbenim razgovorima na taj nacin razmislja o Srbiji. U tim razgovorima probija ona vrsta jala, nevjerice, kako je Jugoslavija, uprkos svemu, opstala. I svaki put kad se vratim i kad im kazem da unatoc tom sirenju dojma o neimastini, koja je, naprosto, cinjenica kapitalizma kao svjetskog fenomena, u Srbiji su za mene ocite ujvek promjene nabolje.
Ako analiziramo bestseler liste najcitanijih knjiga i najtrazenijih filmova u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, videcemo da je i tamo i ovde popularan istokrvni trac, tj. masovna kultura u svom izvornom vidu. Iako ima i Srba i Hrvata koji tvrde da su razlike izmedju ta dva naroda ocite i bitne, kao da smo mi ipak veoma, veoma slicni?
- Za to smo se i borili, svjet se za to borio. Svjet koji je pomogao raspad stare Jugoslavije, radio je na tome da se to dogodi, da se jedna relativno tada snazna i samostalna drzava raspadne na djelice, da se mrznja raspiri do krvozednog gradjanskog rata, a da se onda uspostavi pax americana i da se proces globalizacije nametne na svim stranama, kako bismo trosili iste proizvode. Jedina posljedica svega sto nam se dogodilo jeste da smo svi isti, da razlike nema.
Imate li osecaj da svet ne mari mnogo ni za Hrvatsku ni za Srbiju, da ih se ne ticemo ni priblizno onoliko koliko mi to uobrazavamo? Dozivljavate li sebe kao jugonostalgicara? Nemojmo sve svaljivati na taj komunizam koji je vjecno zrtveno janje koje cemo klati sledeci milenij. Puno su vece naslage onoga sto zovemo patrijarhalnim moralom i crkvenim moraliziranjem, i na istocnoj i na zapadnoj strani ovih krajeva
- Ja nisam nosatalgicar ni za cime, cak ni za vlastitom mladoscu, a kamoli za prosloscu nekakvih imaginarnih tvorevina i zamisljenih zajednica kao sto su nekakve drzavne ili nacionalne tvorevine. Ostavimo se vec jednom te puste tlapnje ko za kim mari. Kad smo se izborili za ono sto smo htjeli, a to je kapitalizam, drzimo ga takvog kakav je, ko nam je kriv. Uzalud je svaljivati krivnju za rat u Jugoslaviji na ovoga ili onoga, kao sto sam ja malo prije ucinio, kad su to bili procesi koji su se razvijali i unutar nasega drustva. Sad imamo ono sto smo trazili.
U vasoj novoj knjizi "Prijapov problem", vi predlazete da se vladavina Boga Marsa, koji je predugo vladao na ovim prostorima, zameni vladavinom njegovog sina, Boga Erosa?
- Da, to sam izbacio kao slogan u promociji moje knjige vulgarnih eseja ili eseja o vulgarnosti. Ucinilo mi se zgodnim ta asocijacija iz anticke kulture. Naime, ako bismo se drzali strogo terminologije, postoje grcka i rimska genealogija bogova. U grckoj genealogiji, bog rata je Ares i njegov sin je Eros. U rimskoj genealogiji, bog rata je Mars, a njegov sin je Amor, ali kako je ovaj pojam raskvasen, jer je natopljen suzama sentimentalnosti, ucinilo mi se dopustivim da im samo zamenim mesta, pa da Erosa, agilnijeg boga ljubavi, koji je uistinu sin boga rata i boginje ljubavi, proglasim onim koji smenjuje vlastitog oca. To su prirodni procesi i u drustvu i u familiji, u svim zajednicama, a mislim da je bilo vrijeme, narocito u Hrvatskoj, da se genijalna Krlezina sintagma "Hrvatski bog Mars", koja je nadrasla do simbolicke snage obeljezavajuci mentalitet nase epohe, odnosno mentalitet dvadesetog stoljeca, zameni. A kako je bog Eros, sa dvadesetprvim stoljecem nekako prirodno smjenio svog oca, predlazem da se bog Eros uzme kao simbolicka oznaka za milenijum koji upravo zivimo, pa ko ga prozivi do kraja. Ja znam da ja hocu.
Ovde je delatnost boga Erosa jos tabu tema. Imate li osecaj da je to posledica komunizma koji je dugo vladao na ovim prostorima i ostavio nam u nasledje ideal coveka "bez slabosti i mana", pounutrujuci u ljude neprekidan i razoran osecaj krivice za to sto su to sto jesu - obicni ljudi?
- Ne slazem se. Nemojmo sve opet svaljivati na taj komunizam koji je vjecno zrtveno janje koje cemo klati sledeci milenij. Puno su vece naslage onoga sto zovemo patrijarhalnim moralom i crkvenim moraliziranjem, i na istocnoj i na zapadnoj strani ovih krajeva. One su jace i dublje odredile taj nacin odnosenja prema Erosu. Eros ipak ovdje nije tabu. Imamo mi ipak raspaljenih osoba u nasem kulturnom i javnom zivotu, a nas je narod, i hrvatski i srpski u svojim umotvorinama, koje su najvecim djelom zajednicke, od narodnih pjesama pa do usmene knjizevnosti, iskazao svoju erotsku potku neobicno bujno.To je godinama precutkivano, ali je onda ipak objavljena zbirka "Crven ban", Vuka Karadzica, a mi u Hrvatskoj imamo isto tako zbirku narodnih pjesmica i posalica, "Kudilja i vreteno". Nedavno sam je ponovo iscitao zbog mog "Prijapa" i otkrio sam zanimljive stvari. Narodni jezik, jos iz davnih vrijemena poznaje savrseno ljudsku anatomiju, narocito zensku. Kad je citava sluzbena knjizevnost i kultura bila bogobojazna, stidljiva i aseksualna, u narodnom jeziku pojavljuje se rec sikilj, kao stara rijec za klitoris iliti drazicu, na koju cete u hrvatskoj i srpskoj prozi i poeziji cekati stoljecima da se uopste pojavi.
Da li je sklanjanje Erosa sa scene posledica uticaja teizma?
- Nismo mi bas neki narociti izuzetak, cudno je samo zasto je erotsko u umjetnickom izrazavanju poslednjih stotinak godina toliko pritisnuto tim velom zabrane. Postojala je neka vrsta cenzure u jednom periodu, jer je socijalisticki moral ili moral novog covjeka uistinu tabuizirao sve erotsko, dakle sve ljudsko, ali on je samo pomogao da se tako ucvrste one pradavne zabrane koje su postojale u narodu, prouzrocene patrijarhalnim i klerikalnim nasledjem.
Imate li utisak da previse, kao i premalo normi steti i jedinkama i drustvu?
- Norme su korisne za funkcioniranje gradjanskog drustva i bice ih sve vise. Kad pogledamo taj ideal Evrope u koju bismo se htjeli da ukljucimo, vidjecemo da je on isto tako pun obaveza i normi. Sve ono sto je uredno na ulici uredno je u dusama, a nasa je komparativna prednost upravo onaj balkanski element koga se mi stidimo. Mi u Hrvatskoj tvrdimo da mi nismo Balkan i da smo se ocistili od svega balkanskoga, tako sto smo prisilili Srbe da odu ili smo neke isterali. U Srbiji postoji tendencija da se porekne ono balkansko, kao da je to nesto lose, a Balkan je izvor evropske civilizacije. Balkan je samo srce Evrope. Opet ne bih htio da nas se prima u svjetu sa onom balkanoidnom slikom koju cesto forsiraju bas srpski filmovi, koji su zbog toga izuzetno popularni u svjetu, ali su poceli da prave jedan imidz srpsko-balkanskog covjeka s kojim se vjerovatno nece sloziti mnogo prosecnih gradjana ni u Srbiji. U Hrvatskoj se sada to pretvara u egzotiku Istoka od koga smo se mi otcjepili, sa cime se ja, naravno, ne slazem.
