Izvor: B92, 28.Jan.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Danas"
pise: Ranko Munitic
Licni stav
Kako prepoznati "nacionalne delice" u poluvekovnom poglavlju zvanom "jugo-film" Zuljevi od bastine
Najduhovitija cestitka koju sam dobio na izmaku prosle godine, bese ona Igora Mandica iz Zagreba: sa iseckom iz "Vecernjeg lista" od 5. decembra 1999, odnosno, o reagovanju tamosnjeg "tiska" na karakteristicnu mandicevsku dosetku - opisivanje "lijepe nase", po-drugi-put-nezavisne-drzave Hrvatske, kao "garsonjere >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << od drzave". Komentar (uz foto-montaznu karikaturu, na kojoj Mandic plese kan-kan u drustvu Stipe Suvara, Slobodana Snajdera, Slobodana Novaka i jos nekih koje ne poznajem) glasi: "U garsonjera-drzavi' Igoru Mandicu je pretijesno; vise bi mu odgovarao veci komforni stan s pogledom na - Avalu!" Duhovito, barem s Mandiceve strane, malo prenervozno - sa "Vecernjakove".
Ali nije stvar u geo-politickim razmerama, mada, kad posegnes za golim razumom, veci stan je uvek bolji od garsonjere, a pogled kroz prozor takodjer ne skodi, pogotovo na planinu, pa zvala se Avala ili nekako drukcije. Naime, Mandiceva duhovita odrednica nove, osamostaljene mini-drzave cini mi se zgodno i tacno primenjivom na njen filmski segment, na minijaturu (Mandic bi rekao - "garsonjera od kinematografije") koja je Hrvatskoj preostala nakon razdeobe.
E, s tim mini-iseccima ili "kino-garsonjerama" bit ce, ili vec ima problema po prostorima bivse Juge, gde god se prione na posao vadjenja, izvlacenja "sopstvenog parceta" iz zajednickog velikog "jugo-filmskog kolaca". Ima problema, prvo, jer ta operacija rasplitanja (na samostalne niti) neceg sto je skoro pola veka nastajalo kao stvarnosni, prakticni preplet razlicitih niti unutar sirokog zajednickog (jugoslovenskog) kino-razboja, jednostavno nije mogucna, barem ne u formi koja bi, kao rezultat, zadovoljila poklonike uma i prakticnog rezona.
Ima problema, drugo, jer se takvim "destilacijama" manje stete nanosi celini (ona i dalje ostaje jedinstveni historijski i kreativni korpus), a neusporedivo vise pojedinim, iz celine "oslobodjenim" delovima: jer van dosega pojedinih "svojih" kinematografija i "nacional-produkcija" ostaje mnostvo "nedeljivog blaga", onog sto je nastajalo cestim i plodnim gostovanjima raznih kino-stvaralaca po raznim sredinama bivse Juge. Pa se u hrvatsku kinematografiju mogu uracunati, recimo, "Deveti krug" France Stiglica iz 1960, "Pukotina raja" Vlade Pogacica iz 1959. ili "Signali nad gradom" iz 1960. Zike Mitrovica, ali iz nje, po istoj logici, moraju ispasti "Tri Ane" Branka Bauera iz 1959, "Kozara" Veljka Bulajica iz 1962. ili "Makedonski deo pakla" Vatroslava Mimice iz 1971. godine. Zato se kriticari iz Zagreba dovijaju posebnim "solucijama", pa napustajuci prvotno cistunstvo i iskljucivost, dopustaju da se u "korpus hrvatske kinematografije" uvrsti i ono sto su "hrvatski autori" rezirali po "drugim sredinama", ali im ni na um ne pada da dela slovenackih ili srpskih autora nastala u Zagrebu "vrate" kiinematografijama kojima ti reditelji pripadaju. No, ovakve "mozgovne piruete" ili "kriterijumske figure veneris" jos se nekako i moze razumeti: kad si se vec lepo osamostalio i emancipovao, nije lako zadovoljiti se s malim kino-kolacicem koji iz tog rezultira, pa sasvim "prirodno" (u smislu pomenutih "pirueta" i "figura") stizu na red najrazlicitiji oblici natezanja, istezanja i prosirivanja "osnovnog fonda" osamostaljene kinematografije. Razumljivo, mada ne i manje bedasto, s obzirom na koriscene argumente.
A sve vraca u secanje sale koje smo nekoc zbijali, o tome kako najbolji slovenacki autor ispada - Zika Pavlovic, a najplodniji makedonski - Zika Mitrovic...
Nesto drugo zbunjuje u vecoj meri: u isti mah s ovim "sirenjem vizure" i na ono sto bas ne bi legalno i legitimno ulazilo u posed "nacional-kinematografije", javlja se i opozitno "suzavanje vizure" u pogledu nekih ne-bas-milih filmskih autora i dometa. Pa, dok se na sva usta dokazuje kako skopski projekt Branka Bauera "Tri Ane" ipak jeste, ili bi bar mogao biti, hrvatski film, neki drugi ostaju prekriveni cutanjem, mimoilazeni i gurkani u stranu poput neceg necistog, omrznutog, stetnog. Odnosi se to pre svega na Vatroslava Mimicu i Lordana Zafranovica, a od svega sto su napravili, pre svega na filmove koji "diraju" u vodecu tabu-temu hrvatske historije i kinematografije, u korpus NDH i lokalnog cvetanja fasizma u II svetskom ratu (recimo, "Kaja, ubit cu te!" iz 1967, onda "Okupacija u 26 slika" iz 1978. i "Vecernja zvona" iz 1986).
Ti filmovi (plus delovi jednako "jeretickog" opusa Rajka Grlica) ostaju van interesovanja graditelja "novog lika i obima" nezavisne kinematografije Hrvatske. Ali ovaj problem, srecom ili nesrecom, nije resiv iskljucivo na nacional-politickom i rodoljubno-ideoloskom planu. Takva "prosirivanja" i "suzavanja" vizure, prilagodjavanje estetickih arsina cisto vanfilmskim i vanumetnickim faktorima, dovodi naime u pitanje ceo osnovni poeticki i duhovni koncept kinematografije, pa i umetnosti ucelo: jer, koliko god da su reditelji koje danasnji ideolozi hrvatskog kina podizu na pijedestal majstora (Golik, Bauer, Tanhofer, Babaja, Berkovic itd) vise-manje uspesni i interesantni, oni ipak predstavljaju "laksi", ne-problemski, manje-kalibarski deo tamosnje produkcije, dok su zapostavljeni (ili negirani) autori (Mimica, Zafranovic, Grlic), hoces-neces ipak "tezi", problemski i kriticki (dakle spoznajno) ostriji, otud vece-kalibarski trezor te kinematografije.
Ne sto bi se njihovi filmovi nekome vise svidjali od Golikovih ili Bauerovih, nego po onoj prirodnoj logici umetnosti po kojoj je jedan Antonioni uvek "tezi" od jednog Djermija, Tarkovski "jaci" od Bondarcuka a Breson "visi" od Divivijea... I tako: s jedne strane hlepis za onim sto bas nije "tvoje", s druge od "svog" odabires iskljucivo to sto ti odgovara, ideoloski i nacional-rodoljubno. Smesno? Tuzno? Kako kome.
Ovaj problem, medjutim, nije apsolviran hrvatskim segmentom: bez obzira na razlicitost sredina, mentaliteta, bazicnih ideja i umetnicke nadgradnje, nesto slicno javlja se i u srpskoj kinematografiji. U sredini koja, srecom - i pametno, nije dosad pokusala, a niti namerava, istrzati "svoj delic" iz poluvekovnog poglavlja zvanog "jugo-film". Ali, u sredini koja ipak, tokom devedesetih, ne uspeva odoleti iskusenju da svoje autore i filmove podeli na "omiljenije" i "manje omiljene", na "primarne" i "sekundarne", pa samim tim, hoces-neces, na vrednije i manje vredne.
Vidljivo je to u kristalnom uzorku javnog kino-mnjenja, u anketama zadnjih godina o najboljem ovdasnjem filmu, u kojima ne pobedjuje nijedan od vece-kalibarskih autora (Petrovic, Pavlovic, Makavejev, Djordjevic itd.) i problemski uostrenih, poetski kompleksnih ostvarenja ("Jutro", "Skupljaci perja", "Tri", "Budjenje pacova", "Kad budem mrtav i beo", "Zaseda", "Ljubavni slucaj", "WR misterije organizma" itd.), nego "Ko to tamo peva" Slobodana Sijana, dobar i atraktivan film, ali, ipak, neuporediv sa pomenutima, po istoj prirodnoj logici umetnosti koju malocas istakosmo.
Ocigledno, ne radi se ovde o sindromima idejnih animoziteta niti rodoljubne gadljivosti. Pa o cemu je rec? O svesnom ili podsvesnom strahu pred slojevitim, mnogoznacnim majstorijama iz "proslosti" koje nece biti lako, mozda ni moguce, opet brzo u buducnosti dostici? O prkosu odnosno otporu prema velicinama sto tako dugo i uporno sede na prestolu prvaka? Ovako ili onako, nevolja je sto taj problem uopste nije teorijski, ne tice se samo ukusa i afiniteta odredjene generacije ili epohe: radi se o veoma konkretnom problemu, o pomeranju odnosno zamagljivanju duhovno-vrednosnog regulatora i nekdasnje i tekuce i buduce kino-kreacije.
U kinematografiji koja kao ideale ima "Jutro", "Tri", "Ljubavni slucaj" ili "Zasedu" (ideale s obzirom na nivo, ne na konkretan model ucelinjenja) teze je i izazovnije stvarati nego u produkciji koja u svom duhu, kao celni uzor, istice laksi poduhvat, ma koliko taj slikovit i atraktivan bio. Ukratko, izbor izmedju problemski (spoznajno) tezeg i lakseg "zalogaja" jeste vise od igre i "cake", ako nista drugo jer se tice same sustine poimanja i praktikovanja umetnosti.
