Izvor: B92, 07.Jan.2000, 13:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Pregled stampe

Pregled stampe

"Blic"

Pise: Tatjana Njezic

Dragan Velikic: Ispod slojeva politicke budji u Srbiji postoje kreativne snage. Nacionalnost pisca na evropskom trzistu knjiga nije ni smetnja, ni olaksica

Bez bdenja ne vidimo sebe

U romanu "Danteov trg", koji je dobio odlicne kritike u zapadnim medijima, pisac Dragan Velikic, izmedju ostalog, navodi kako se pitanje reda i nereda moze posmatrati samo sa stanovista >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << ljudskih ocekivanja. Jer, ako izvesni red, odnosno poredak, ne odgovara nasim nadanjima, onda to nazivamo neredom. Komentarisuci primenu tog stava na zbivanja u Jugoslaviji pisac navodi da na ovim prostorima vlada nered samo iz perspektive gradjanskog drustva.

"Ono sto se nama koji gledamo iz perspektive tog gradjanskog reda pojavljuje kao nered srpskog drustva moglo bi se nazvati savrsenim redom jednog mafijaskog poretka", kaze Velikic. "Dakle, za utehu, gradjani Srbije i pored odsustva morske obale imaju Siciliju."

Vas roman "Danteov trg" dobio je odlicne kritike u uticajnim nemackim medijima. Da li vam je i koliko smetala cinjenica sto dolazite iz Srbije?

-Ne mislim da je na evropskom trzistu knjiga nacionalnost autora ono sto samo po sebi moze da bude smetnja ili olaksica. Posle tri romana i knjige eseja objavljenih na nemackom jeziku tokom protekle decenije, roman "Danteov trg" nije dobio samo izuzetne kritike u Nemackoj i Austriji, sto je inace pratilo i moje prethodne knjige, vec je izazvao neverovatnu medijsku paznju o cemu govori cinjenica da su za tri meseca objavljena cak tri izdanja. Ako mozemo da govorimo o nekoj olaksavajucoj okolnosti za izuzetnu recepciju "Danteovog trga" onda je to mozda kontinuirano prisustvo moje knjizevnosti na nemackom jeziku. Ono sto je izuzetno vazno jeste cinjenica da je "Danteov trg" dobio veoma ozbiljna citanja, a ne tek samo dobre kritike, citanja koja su zapravo promisljene i ozbiljne studije o tom romanu i o mojoj literaturi uopste.

Vec izvesno vreme boravite u Nemackoj. Koliko se oni, prema vasem uvidu, bave nama i koji je dominantan stav tamosnje javnosti?

-U Srbiji vlada jedna predrasuda da Nemacka i Austrija kao kulture, kao jezik, nisu zainteresovane za srpsku kulturu, pre svega za srpsku knjizevnost. Cinjenica je da su knjige savremenih srpskih pisaca daleko prisutnije na nemackom nego na nekim drugim jezicima, i da je vreme da shvatimo da su nemacka i austrijska kulturna javnost otvorene za srpsku kulturu. Ovo naravno nije samo moje uverenje, vec jedna cinjenica koja se dokazuje brojem prevedenih naslova savremene srpske literature. Medjutim, kada je u pitanju politicka situacija u Srbiji, onda je to nesto sasvim drugo. Tokom svih ovih godina uvek sam u tekstovima i intervjuima pokusavao da nemackoj i austrijskoj javnosti pokazem kako ispod slojeva politicke budji u Srbiji postoje jos uvek znacajne kreativne snage koje se ne hrane nacionalizmom, istoricizmom, mitom i patrijarhatom.

Kakav odnos imaju prema vama kao piscu?

- Svaki srpski pisac je sam na bilo kojem trzistu, sem ukoliko to nije kineska buvlja pijaca gde se prodaje jedna drugacija roba koja sa kulturom nema nikakve veze. Sam je zato sto iza njega ne stoji niti ministarstvo za kulturu, niti bilo koja druga kulturna ili politicka institucija koje svoja sredstva cuvaju za prevodjenje i koricenje terapeutskog materijala odabranih kreatura.

Na jednom mestu u vasem romanu opisali ste kako potraznja citalaca za odredjenom vrstom naslova predskazuje zbivanja. (Raspadu SFRJ prethodila je pomama za memoarskom literaturom.) I zakljucujete "katastrofa uvek dolazi na zahtev strasnog krika". Otkud taj strasni krik u ljudima i moze li se on obuzdati?

-Krik se obicno obuzdava artikulisanim jezikom, i upravo je artikulacija nesto sto nama danas nedostaje, artikulacija kako politickih zahteva, tako i polticke borbe.

Navodite da je svet prekriven znakovima, a pisana rec je jedan od najmocnijih. U kom smislu i na koji nacin? Moze li ta pisana rec da ucini jos nesto osim da pruzi utehu i zaborav?

-Aleksandru Dimi francuska vlada je 1846. godine ponudila veliki novac da ode u Alzir i napise knjigu koja bi medju pet miliona francuskih citalaca razvila ljubav prema kolonijalizmu. Ovaj primer potvrdjuje moc pisane reci. Nema nikakve sumnje da je mnogo od onoga sto je ponudila pisana rec u srpskoj kulturi tokom poslednjih deset godina imalo za cilj da medju srpskim citaocima razvije upravo ljubav prema "srpskom kolonijalizmu" tj. prema srpskom nacionalizmu i njegovim politickim ciljevima. Dakle, to sto se u Srbiji dogodilo sa pisanom recju nije nikakav srpski izum. Problem je samo u tome sto se u Srbiji krajem 20. veka dogadja ono sto se u Evropi dogadjalo u prvoj polovini 19. veka.

Zasto, kako kaze jedan vas junak, covek mora bdeti nad vremenom?

-Bdenje koje spominjete upucuje zapravo na neophodnost znanja o vremenu i o drustvu u kojem zivimo. Kada toga nema, onda nemamo ni sliku o sebi samima, sto drugim recima znaci da ne vidimo sami sebe. Time, medjutim, nismo liseni odgovornosti za ono sto ne vidimo. Naprotiv, time je nasa odgovornost samo veca, jer nista nas nije sprecavalo da to vidimo. Bdeti nad svojim vremenom otuda, drugim recima, podrazumeva neophodnost da pazimo na ono sto nam se desava, i da na to uvek reagujemo.

Zastupate tezu da covek ucitava sebe u knjige i da knjige na nevidljiv nacin uticu na ljude. Jer, "ljudi vremenom pocinju da lice na knjige koje citaju". A na sta lice oni koji ne citaju, a takvih nije malo?

-Nisam siguran da ti na koje mislite ne citaju. Jer, sve sto nam se dogodilo, sva ova katastrofa koja jeste najveca u istoriji srpskog naroda, a najveca je zato sto jos uvek nismo stigli do dna, jeste proizvod onih mentalnih kreatura koje su citale, ali malo. Nase umne glave su poluobavestene. Imamo akademika koji misli da se umetnost na Zapadu zavrsila smrcu Pikasa, sto ne treba pripisati nikakvom uvidu o "kraju umetnosti", vec cinjenici da je Pikaso poslednje ime za koje je doticni akademik cuo. U tom smislu mogao bih samo da ponovim ono sto su ruski putopisci iz 19. veka vec primetili o Srbiji i srpskoj eliti. Naime, kljucni problem srpskog drustva je u tome sto je razlika izmedju srpske elite i sirokih narodnih masa neprimetna.

"Feral Tribjun" - Split

Pise : Miljenko Jergovic

Izet Hajdarhodzic, ugledni glumac i profesor, obrazlaze zasto ne vjeruje da ce ovi izbori promijeniti ista bitno u nasim zivotima

Buducnost je negde drugde

Zamislimo ono sto ce se sasvim sigurno dogoditi, a to je da ce buduci predsjednik Hrvatske, tko god on bio, prisezati pred takvim ljudima kakvi su Smiljko Sokol i Vice Vukojevic. Nije li to farsicno i ima li u tome ikakve nade u bolju buducnost? Mi smo danas zalosna, tmurna i potpuno dehumanizirana provincija. Svagdje se moze pojaviti fasizam i fasisticke metode pritisaka na ljude, ali ono sto se dogadja danas u Hrvatskoj, to je bilo gdje drugdje nemoguce. Sezdesetih godina dogodila se jedna zanimljiva stvar. Vlatko Pavletic predlozio me je za clana Idejne komisije zagrebackoga Gradskog komiteta. Njegov covjek me je nazvao da pokupi mustuluk, a ja sam mu rekao: "To je lijepo, ali nisam clan partije".

Nadate li se da ce ovi izbori nesto promijeniti u vasem zivotu?

- Ne nadam se bas puno. Mislim da smo s izborima usli u farsu iz koje cemo se tesko izvuci bez posljedica koje su za farsu uobicajene. Pokusajte samo zamisliti neke situacije i prizovite si pred oci neke sasvim moguce slike. Recimo ovu: kako nas poslije parlamentarnih izbora ocekuju predsjednicki izbori za koje ce svoju kandidaturu podnijeti, recimo, Anto Djapic i Zvonimir Separovic, a kako ce glasaci biti vec umorni od parlamentarnih izbora, nije bas sasvim nemoguce da netko od njih dvojice i ne pobijedi. Jutros mi je pred oci izisao Anto Djapic kako polaze predsjednicku prisegu pred ustavnim sucem Vicom Vukojevicem. Ne polaze je pred predsjednikom Ustavnog suda Smiljkom Sokolom jer se Sokol, evo, bas iznenada razbolio. Zar mislite da je takva slika nemoguca? Ne samo da je moguca nego je u ovoj farsi sasvim logicna kao epilog.

Ali, hajde, dopustimo da je to katastrofalna mogucnost i da se takve katastrofe ipak ne dogadjaju svaki dan, pa zamislimo ono sto ce se sasvim sigurno dogoditi, a to je da ce buduci predsjednik Hrvatske, tko god on bio, prisezati pred takvim ljudima kakvi su Smiljko Sokol i Vice Vukojevic. Nije li to farsicno i ima li u tome ikakve nade za bolju buducnost?

Dovoljno je tek prizvati takve slike, pa vidjeti gdje i kako zivimo i vidjeti kako je put do dna prakticno beskrajan. Kad zlo sjeme padne, tesko ga se rijesiti, a u nas je zlo sjeme odavno palo i katkad mi se cini da nam nema spasa.

Ili da podjem od onoga sto mi je najblize, od kulture i teatra. Sto se to u teatru moze izmijeniti s ovim izborima? I dalje cemo imati ljude koji danas permanentno upropastavaju svaku mogucnost da se pojavi dobro kazaliste, oni ce ostati na mjestima na kojima su i danas, pa ce teatar opet gromoglasno spasavati jedan Kresimir Dolencic, jedna Mani Gotovac ili jedan Josko Juvancic. Vjerujete li vi doista da ce oni proizvoditi neko drukcije kazaliste od onoga koje su proizvodili do sada? Pa oni su jedina mogucnost da teatar uopce postoji u nas jer su ocistili sve oko sebe. Sve naravno zapocinje na zagrebackoj Kazalisnoj akademiji, a kad vidim tko su tamo profesori, a nazalost profesor sam i ja, ali necu jos dugo, uhvati me strah. Tamo mlade ljude odgajaju potpuno nepoznati i teatarski nepriznati ljudi, glumci ili redatelji.

Gadarija od spota

Jeste li gledali onaj HDZ-ov predizborni spot s pijancem, medicinskom sestrom i lijecnikom?

- Jesam, vidio sam ga, nazalost. Najbliza rijec kojom bih mogao opisati svoj dojam jest gadjenje.

Mislim da to nije ruganje s opozicijom, nego ruganje s narodom, i to ruganje na razini saljivdzija iz zasranih provincijskih zahoda. Razumljivo je da tu pijanca igra Bozidar Alic, ali kako tumacite to da doktora igra Zlatko Crnkovic, vas kolega profesor, koji bi, valjda, trebao odgajati buduce glumce?

- To je nesto sto nikad ne mogu ni predvidjeti, ni razumjeti, to da se u zivotu dodje do takvog spota. Meni je tesko govoriti o Zlatku Crnkovicu u svemu tome jer ja dugo radim s tim covjekom i uvijek sam drzao da je on dobar i drag. Ne shvacam koji su njegovi motivi, ne razumijem kojim je i kakvim putom isao njegov pad, ne mogu vjerovati da je sve samo zato sto je Zlatko pristao biti clan HDZ-a. Clanstvo u bilo kojoj stranci njegova je privatna stvar i on na nju ima pravo. Ali nema pravo da sudjeluje u ovakvim gadarijama kakva je taj spot.

Ja ne razumijem ljude poput Crnkovica, ne razumijem Zorza Para koji je stotinu puta ponovio da nije clan HDZ-a, a istovremeno se vezivao uz predsjednika Tudjmana i uz ljude koji su u Hrvatskom narodnom kazalistu priredjivali Tudjmanu rodjendanske proslave. Ja doista ne znam koja to sila teze vuce Crnkovica i Para u te njihove rupe iz kojih se ne znaju ni izvuci. Skoro mi se cini da je Crnkovic u svoju rupu upao sasvim slucajno, pa je najprije postao clan HDZ-a, a onda je snimio taj spot. Drugog objasnjenja nemam, jer se doista radi o pametnom, zgodnom i nadarenom covjeku, kao sto je i Zorz Paro bio sjajan redatelj.

Cistac Novak

Vjerojatno svi imamo takvih ljudi, s kojima smo radili ili smo s njima cak bili prijatelji. Ja sam, recimo, prijateljevao sa covjekom koji je nekoliko tjedana nakon sto smo popili posljednje pice vec pucao na grad u kojem smo obojica zivjeli. Mozete li se osloboditi osjecaja za takve ljude?

- Ne znam, ali vidim da ih je puno oko mene. Sudjelovanje u HDZ-ovom spotu koji gledaju stotine tisuca ljudi pocinje bivati pitanje casti. Ali, pazite, dvadeset godina igrao sam u "Mirisima, zlatu i tamjanu", a cim sam u toj predstavi igrao, znaci i da sam vjerovao njezinom piscu Slobodanu Novaku. I onda prije nekoliko godina otvorim novine, mislim da je to bilo Hrvatsko slovo, i procitam Novakov tekst na temu da Hrvatsku treba ocistiti. Od koga ocistiti? Od Srba, naravno. Tog casa rusi se moj svijet i mojih dvadeset godina i cini mi se da je bilo besmisleno sve sto sam u zivotu radio. Ili, naravno, moj dragi neprezaljeni profesor Ranko Marinkovic, koji je zajedno s Crnkovicem, Parom i Novakom u istim tim njihovim cetveroredima.

A opet, neki me uopce nisu zacudili. Recimo, uopce me nije zacudio Tomislav Radic, koji je 1991. uputio pismo Teatru ITD, zahtijevajuci da se s repertoara skinu "Stilske vjezbe", i to samo zato sto u "Stilskim vjezbama" igra Pero Kvrgic, najveci nas zivi glumac ciji je jedini zivotni grijeh u tome sto se rodio u mjestu koje se zove Srpske Moravice. I ja sad slutim da ce se uskoro, cim opozicija pobijedi, a sva je prilika da ce ipak pobijediti, taj isti Tomislav Radic vratiti na Kazalisnu akademiju, na mjesto profesora, ali ne samo to, nego ce sa sobom dovesti i svoju suprugu Maju Freundlich, pa ce onda njih dvoje uciti i odgajati ljude koji ce praviti kazaliste hrvatske buducnosti. To je nesto sto nijedan izborni rezultat ne moze promijeniti, niti rijesiti.

Drzava kao nakaza

U Sedlarovu "Ceveroredu" igra vrlo brojna ekipa najboljih hrvatskih glumaca, ali oni gotovo da i ne glume, nego prave budale od sebe jer je, pretpostavljam, takva bila redateljska vizija. Je li gluma doista samo pitanje honorara i nije li problem i u tome sto nasi glumci opcenito ni na sto nisu moralno obvezani?

- Nisam vidio Sedlarov novi film, ali vjerujem da je istina ono sto govorite. Glumci su, u to nema sumnje, prihvatili uloge zbog visine honorara. To je porazno i za glumce i za nasu filmsku proizvodnju i za citavu hrvatsku kulturu. "Cetverored" je u cijelosti i sa svih strana financiran od hrvatske drzave, a drzava je gotovo bankrotirala. Hrvati tisucu godina traze drzavu, a kad je dobiju, tada je to nakaza, ne drzava. Glumci u toj prici ne mogu biti mimo svijeta i zato ih je tesko osudjivati. Oni doista jesu ljudi koji lako prihvacaju uvjete koje odgovoran intelektualac ne bi smio prihvatiti. Najveci broj glumaca tako misli i tako postupa, ali to sto se oni daju prodati, vise je izraz naseg cjelokupnog duhovnog, materijalnog i svakog drugog siromastva nego sto bi moglo biti nesto po cemu se glumci razlikuju od drugih profesija. Mi smo danas zalosna, tmurna i potpuno dehumanizirana provincija. Svagdje se moze pojaviti fasizam i fasisticke metode pritisaka na ljude, ali ono sto se dogadja danas u Hrvatskoj, to je bilo gdje drugdje nemoguce. Nije najstrasnije kada neka provincijska glumicica igra u "Cetveroredu", niti je najstrasnije kada u "Cetveroredu" igraju veliki i ozbiljni glumci. Dogadjale su se nama puno gore stvari. Sjecam se kako su kolege iz kazalista, doista im ne bih spominjao imena, 1991. nazivale jednog naseg sjajnog i dragog glumca, danas pokojnog, i pitale ga kada ce vec otici i zasto vec nije otisao za svojima. Naime, i on je bio Srbin, a danas je, eto, mrtav. To vam je, znate, puno strasnije od "Cetveroreda".

Vitez bez njeznosti

Je li vas Jakov Sedlar ikada zvao da glumite u njegovim projektima?

- Vidite, ja sam glumio kod Sedlara, u njegovim prvim predstavama, koje su bile lose, ali sam svoj posao obavio najbolje sto sam znao i nisam ga se sramio. Zvao me je da glumim i u "Gospi", jednu dosta veliku ulogu, koja bi, pretpostavljam, bila odlicno i placena, ali sam odbio. Odbio sam ne zato sto sam mogao pretpostaviti da ce to biti los film, nego sam odbio jer je Sedlar prethodno radio u kazalistu Budakova "Ognjista" i s njima putovao po Australiji i Americi, a svima je bilo jasno da tu nije rijec o komadu jednog pisca, niti se kao takav prodavao, nego je to bio komad po romanu ustaskoga doglavnika. S takvim stvarima nisam zelio imati posla.

A jesu li vas zvali da drzite pocasnu strazu kada je umro Tudjman?

- Mene? Pa sto je vama? Kako bi im moglo pasti na pamet mene zvati da njemu drzim pocasnu strazu? U pocecima su me pozivali na nekakve vrtne zabave kod Predsjednika, ali bih ja uvijek poderao poziv, pa su me prestali zvati. S moje strane bilo bi nepromisljeno i neljudski s tim ljudima ispijati sampanjac, a jednako tako bilo bi nepromisljeno mene pozivati da drzim nekakvu pocasnu strazu. Sama moja nazocnost ukaljala bi dostojanstvo trenutka. Neka to rade ljudi koji su predsjednika postovali i cijenili. Ja o Tudjmanu nisam mislio nista dobro, a kad je umro, iz razloga pristojnosti vise nisam smio reci nista lose, pa sam, kao sto nalazu dobri obicaji, jednostavno sutio. Ali vrlo je cudno da su me neke stvari ipak zapekle i zaboljele. Procitao sam u novinama neki tekst Zlatka Viteza u povodu Tudjmanove smrti i zbilja sam se osjecao lose. Nije vazna Vitezova nepismenost, ali to sto on o svome predsjedniku, o covjeku do kojega je godinama sjedio, nije mogao napisati nista osim onoga sto je napisao, e to mi je doista bilo gadno. Nijedne rijeci njeznosti i nikakvih emocija u tom tekstu nije bilo.

Tesko mi je uzivljavati se u uloge onih koji su Tudjmanu pisali slovo nad grobom, ali mi se zbog necega cini da su bili tako suzdrzani i nedojmljivi da to slovo ne bi bilo upamceno i da bi mogli pretrcati na drugu stranu ako to bude potrebno. Sto mislite o tome?

- Vec su pocela pretrcavanja i mislim da ce ona trajati sljedecih nekoliko mjeseci, da ce biti velika guzva. Evo, vec je i Kreso Dolencic ukorio HDZ-ove duznosnike da ne bi smjeli iskoristavati Tudjmanovu smrt u predizborne svrhe, nego samo odavati postovanje covjeku koji je stvorio hrvatsku drzavu, kao da Tudjman nista drugo nije uradio, kao da nije stvorio sve njih. Oni koji su uz njega rasli i stasali, misli Dolencic, ne bi sad smjeli iskoristavati Tudjmana u vlastitoj promociji.

Naravno, to je samo prvi znak onoga sto slijedi. Kreso Dolencic ce vec prvoga dana nakon objave izbornih rezultata ponuditi svoje usluge novoj vlasti, a samo je pitanje hoce li ta vlast prihvatiti njegovu ponudu.

Nedostojne ponude

Sto mislite hoce li prihvatiti?

- Mislim da hoce. Kreso Dolencic vec pocinje pokazivati prave znakove velikog mestra i ceremonijal-majstora hrvatske vlasti. Ali za to nije potreban nikakav dar. Potrebno je samo htjeti to raditi i onda provesti vec ustaljeni scenarij. Kao sto ce svaka vlast koristiti policiju jer vlast bez policije nije moguca, tako ce vlast koristiti i Kresu Dolencica. Pocet ce to sasvim nevino, recimo s Danom zena, kada ce se nova vlast sjetiti da Dolencic te stvari dobro radi. Postoje specijalci koji su uvijek tu i uvijek ih se moze upotrijebiti, ali ja bih danasnjoj opoziciji dobronamjerno savjetovao da to ne cini jer je nezgodno pamcenje ljudi. Nezgodno je pamcenje naroda. Narod te prljave i ruzne stvari dugo pamti.

Cemu danas sluzi kazaliste?

- Najvise tome da skupina ljudi koja je u kazalistu zaposlena moze prezivjeti. Svaki drugi dan je, naravno, neka premijera, ali to zapravo nikome nije vazno jer se spektakl generira preko drugih stvari i glumacke zvijezde se odrzavaju u zivotu na druge nacine. Evo, jedna je sestra usla u Izborni stozer HDZ-a, a nema druge sestre koja je u stozeru bila ranije, pa se sad pitamo sto to sestre Begovic rade, sto zapravo glume. Sve to je tako ruzno jer lovi publiku na najmizerniji moguci nacin. Ja ne vjerujem da je glumacka priroda bas takva, ali je cinjenica da su glumci znatno vidljiviji od ostalih bijednika koji na jednak nacin postupaju. Glumci su uzeli neki novac u "Cetveroredu", ali sto je to prema raznim hrvatskim razbojnistvima i privatizacijama.

Ali, pazite, ljudima neki Gucic nista ne znaci, on im nije nikakav uzor u zivotu, niti im je on ikakva nada. Glumci su ljudima nada, glumcima ljudi vjeruju i zato je strasno kad glumci prave svinjarije. Nema te uloge, niti tako velikog glumca koji ce pokriti apriorno gadjenje publike. Kako je moguce gledati glumca kojemu vise ne vjerujete?

- Da, glumci jesu estetsko i moralno mjerilo jer je za Gucica pitanje morala idiotsko pitanje. Umjetnost je nemoguca bez morala, ali nazalost umjetnici u nasem slucaju nisu ljudi koji bi bili mimo ili iznad drustva. Iako je, naravno, nezamislivo da scenarij za "Cetverored" napise Ivan Supek. Po logici stvari morao ga je napisati Aralica. S glumcima je drukcije. Ja zapravo ne znam zasto je drukcije, ali ih ne zelim osudjivati, iako u zivotu nisam cesto pristajao na uloge koje mi ne pristaju. Snimio sam samo nekoliko filmova jer nisam imao vremena ili me to nije zanimalo ili se radilo o nedostojnim ponudama. Osim toga, ja nisam glumac koji moze igrati na los tekst. Mozda nisam dobar glumac, ali ja ne znam sto bih ucinio s losim tekstom, iako se i od losih tekstova mogu napraviti dobre predstave i filmovi. No, ja sam uvijek birao da idem utabanom stazom i da igram samo uloge u koje mogu vjerovati. Ali ne zelim napadati one koji su radili drugacije i koji su prihvacali svaku ulogu. Uostalom, covjek ne moze ni znati na sto ce neki posao izaci.

Vucurevic u gostima

O HDZ-u i njegovim ljudima i glumcima imate jasan stav, ali jeste li vi bili clan one partije?

- Jesam jedno vrijeme. Vec 1942. postao sam clan SKOJ-a, nakon sto su mi oca ubile ustase, a nakon rata postao sam i clan partije. Bio sam to nekako do sredine pedesetih, kada sam nekom Ivi Sojki, dok sam radio na dubrovackom radiju, vratio partijsku knjizicu. Taj Sojka bio je nepodnosljiv covjek, katolik s Mljeta koji je medjutim zavrsio pravoslavnu bogosloviju, a zatim postao veliki komunist. Bio je prevelik komunist za mene, premda sam ja vjerovao u ideale socijalizma, a u nekakav socijalizam vjerujem i danas, ali sam siguran da bi Sojka bio HDZ-ovac da je danas ziv, a umro je nesretno i tijelo su mu pronasli nakon sto se tko zna koliko dana raspadalo u njegovu stanu.

Tiho sam prestao biti clan partije, ali se sezdesetih dogodila jedna zanimljiva stvar. Vlatko Pavletic predlozio me je za clana Idejne komisije zagrebackog Gradskog komiteta. Njegov covjek me je nazvao da pokupi mustuluk, a ja sam mu rekao: "To je lijepo, ali nisam clan partije."

Vjerujete li uopce da se ljudi mogu kompromitirati u socijalnom smislu, zapravo da im se pamti ono sto su bili ili ono sto nisu bili?

- E, sjecam se jednog vaseg teksta iz 1991. u kojem ste citirali Biljanu Plavsic, koja je bila kazala da ce popiti kavu ispred gradske kafane u Dubrovniku. Tada sam toj zeni uputio otvoreno pismo i rekao sam joj da kada dodje, neka ne zaboravi na mene. Napisao sam na kojoj me adresi moze naci, ali sam zamolio da me, nakon pogubljenja, odnesu u Popovo Polje i pokopaju me pokraj kostiju moga oca i kostiju dvanaestorice Srba koje su zajedno s njim ustase ubile 1942. Na osnovu tog dogadjaja Zafranovic je snimio onu scenu iz autobusa u "Okupaciji u dvadeset sest slika". Ruka ubojice uvijek je ista i samo se mijenjaju zastave pod kojima ubija. Uvjeren sam u to, ali sam isto tako uvjeren, to sam govorio Vidu Bogdanovicu nakon sto je otvoren granicni prijelaz iznad Dubrovnika, da ce doista jednoga dana u Grad doci i Bozidar Vucurevic i da ce popiti svoje pice i prosetati Stradunom. Mislim da znam i tko ce ga pogostiti. Gotovo da vec vidim sve te HDZ-ovce s njim.