Izvor: B92, 26.Dec.1999, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Nezavisne novine" - Banja Luka
talk-show
pise: Aleksandar Tijanic
Djindjic: zbogom ili zbogom
Zoran Djindjic se ne povlaci sa mjesta sefa demokrata zato sto je izgubio od Slobe i Vuka, i ranije je gubio duele pa je ostajao, vec se povlaci zato sto ne vidi mogucnost da popravi dva losa bilansa. Jedan je znacajan pad ugleda medju biracima; a drugi sve glasnije nezadovoljstvo unutar stranke. Mada mu karakter nalaze da >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << ostane do sudnjeg dana, trpeci poraze, udarce i uvrede - njegova inteligencija ga tjera na povlacenje koje on sam vidi samo kao uzimanje zaleta. Naime, ne vjerujem da ce to biti odlazak iz politike vec samo preusmjeravanje na poslove koji ne zahtijevaju glasacke provjere. Recimo, glavni riznicar i blagajnik sveukupne strane pomoci koja ce u narednim godinama stici u Srbiju. Na taj nacin bi imao kontrolu ne samo nad samostalnim medijima, opozicionim gradovima vec i strankama koje grcaju u nemastini.
Od dva politicka derbija, sef srpskih demokrata Zoran Djindjic izgubio je samo oba: i od Slobe i od Vuka. Zato, rekao bih, napusta liderski prijesto u stranci ubijedjen kako je zivot nekome majka a nekome maceha. I potpuno je u pravu. Priroda tako kaznjava djecu koja su htjela i da sisaju i da grizu.
Zasto je ovaj ledeni, inteligentni, obrazovani tehnokrata srpske opozicije, covjek ciji je mentalni portret najblizi Slobinom, dozivio ponizenje da ovih dana moli ekonomistu Labusa, covjeka koji se prakticno povukao iz DS, da zauzme celno mjesto ove partije? Zasto je, istovremeno, morao da odustane od ulicnih protesta koji su predvidjeni kao transfuzija svjeze krvi posustaloj opoziciji okupljenoj oko Promjenljivog saveza?
Najprije da odgovorim na drugo pitanje. Zoran je morao da suspenduje proteste jer oni nisu ni bili zamisljeni da sruse Milosevica - bez obzira na komicne uzvike Milana St. Protica "Juris, junaci" ili jos komicnije Djindjiceve prijetnje izvlacenja Vozda za usi ako momentalno ne isprazni stan na Dedinju - vec su protesti pokrenuti da bi se zaprijecio izlazak kolege Vuka na trgove. Demonstracije su, dakle, bratoulicki, gradjanski rat unutar same srpske opozicije. Kako je bilo koji ozbiljan analiticar od takvog poduhvata mogao da ocekuje bilo kakav rezultat sem streberskog pokazivanja strancima ko je ovdje najglasniji? Iz tako neprirodne veze rdjave namjere, olako obecane brzine i bijednog sveukupnog aranzmana nista se drugo nije moglo proizvesti no debakl od stotinu demonstranata na prijestonickim ulicama.
Kraj protesta predstavlja Draskovicev trijumf, ako se to moze tako zvati, pobjeda u duelu zacetom raspadom Koalicije Zajedno, te bahato procerdane slike pobjednicke, drugacije Srbije. Vuk je pobijedio ne samo na ulicnom, domacem planu vec je ozbiljno uzdrmao Zoranov rejting kod stranaca. Oni su, naime, pogotovu Nijemci, uvijek prednost davali filozofu formiranom pod uticajem germanske klasicne filozofske skole nego epski nepredvidivom Hercegovcu. No, ta su vremena prosla.
Znajuci Zorana - radio sam mu kampanju 1993. i poklonio slogan "Posteno" - gotovo da sam siguran u ovo sto tvrdim: on se ne povlaci sa mjesta sefa demokrata zato sto je izgubio od Slobe i Vuka, i ranije je gubio duele pa je ostajao, vec se povlaci zato sto ne vidi mogucnost da popravi dva losa bilansa. Jedan je znacajan pad ugleda medju biracima; a drugi sve glasnije nezadovoljstvo unutar stranke. Mada mu karakter nalaze da ostane do sudnjeg dana, trpeci poraze, udarce i uvrede - njegova inteligencija ga tjera na povlacenje koje on sam vidi samo kao uzimanje zaleta. Naime, ne vjerujem da ce to biti odlazak iz politike vec samo preusmjeravanje na poslove koji ne zahtijevaju glasacke provjere. Recimo, glavni riznicar i blagajnik sveukupne strane pomoci koja ce u narednim godinama stici u Srbiju. Na taj nacin bi imao kontrolu ne samo nad samostalnim medijima, opozicionim gradovima vec i strankama koje grcaju u nemastini.
Poucna je storija o tome kako je ovaj momak, nesumnjivih sposobnosti, dospio do statusa jedinog stranackog lidera o cijem povlacenju clanstvo vodi javnu debatu kroz medije ili kroz carsiju? Javna je tajna kako je Zoran htio da pocisti beogradske mlade lavove, grupu demokrata koja se drzi zajedno kao kosarkaski tim. Stavio je smjenu predsjednika DS za Beograd na glasanje i izgubio sa takvim skorom da ga je to porazilo. Prvi put se Djindjic, koji poslije odlaska Mileta Perisica, vodje nacionalnog krila, i povlacenja Miroljuba Labusa, nezvanicnog lidera gradjanskog krila, nasao pred rebusom: zasto njegov diktatorski metod vodjenja stranke vise ne funkcionise kad to polazi za rukom i Vuku i Slobi?
Odakle beogradskim djecacima smjelost da mu se suprotstave kad je krvotok stranke - finansije i sponzori - ekskluzivno u njegovim rukama? Previdio je prostu cinjenicu da su momci ulozili po desetak godina u DS, da su neki medju njima presli kilometrazu govoreci po Srbiji, poput vozaca slepera, da su osjetili slasti opstinske uprave, da vec vide kraj rezima i da nisu zadovoljni sto njihov sef unaprijed dijeli ministarska i gradonacelnicka mjesta koalicionim partnerima iz Promjenljivog saveza kupujuci time sliku sabornog, masovnog politickog pokreta.
Oni su cutali kad se Zoran na slavi novokrstenog vjernika Vucelica sretao sa njim i Jovicom Stanisicem, pomogli su mu da napravi oceubistvo nad Micunovicem, ocem stranke, nisu rekli ni rijec kad je njihov tadasnji idol usred ulicnih demonstracija otisao na pregovore sa Slobom bez znanja Vuka, pravili su se da ne vide kako on drzi jedine kljuceve od kase, precutali su njegovo visestruko javno vrijedjanje potpredsjednika DS, primili su k znanju odlazak Perisica ne postavljajuci neugodna pitanja, branili su njegovo bjekstvo iz Beograda usred rata, progutali su visestruke kadrovske vrteske novih ljubimaca demokratskog dvora i njihovo unapredjivanje mimo partijskog protokola, bez rijeci su izasli na ulice kada ih je pozvao. Ali, kada je njihov sef pripremio noz i lavor da ih ritualno zakolje a da ne isprska tepih, nisu mogli a da ne kazu - e, sad je vrijeme da vidimo gdje nam je stranka, gdje su nam biraci, sta je nasa politika i ko je odgovoran za sve to?
Ovi potresi unutar stranke uzdrmali su inace logican Zoranov plan da se zakloni iza Avrama i Promjenljivog saveza, prvog opozicionog udruzivanja u protekle tri godine. Taj je plan funkcionisao cak i kad su iz Saveza istupili bitni ljudi - ambiciozni, mali plej-mejker Covic i jos ambiciozniji general Obradovic. Sada sve pada u vodu: protesti su bankrotirali, Avram vodi sopstvenu politiku i trese sa rukava opozicionare koji hoce da postanu ministri i time na najbolji nacin upozoravaju na sebe kao nesposobnjakovice za taj posao, unutar stranke jacaju dinasticke borbe i pitanje Djindjiceve odgovornosti visi u vazduhu.
Time se ovaj opozicioni Slobodan nasao u zrvnju ruze vjetrova: odlazak iz Beograda tokom rata, bez obzira na realnu opasnost sa zemlje, biraci mu nisu oprostili; stranci smatraju da ih je obmanuo pricama o demonstracijama koje ce rasti brzinom od pola miliona gradjana nedjeljno; sponzori pocinju da gundjaju sto po novac dolazi sam; stranacki aparat osjeca nesigurnost i zbog pada rejtinga zeli da mu vidi ledja; niko iz opozicije ne zeli savez sa njim - ni Vuk ni Kostunica i tako je, na prelasku u sljedeci milenijum, Zoran opkoljen sa svih strana.
Ali, njegova prakticna priroda jos funkcionise. Sam je sebi postavio sljedeci zadatak. Prvo, da sam izabere svog nasljednika i da protivnicka grupacija nema prava na isticanje protivkandidata. Drugo, da manevrom sopstvenog povlacenja oduva citavu konkurentsku grupu unutar stranke. Trece, da zadrzi finansijsku kontrolu nad strankom i time fakticku vlast. Cetvrto, da svog mjezimca Cedu, studenta, kojeg niko u stranci ne moze da vidi ocima i koji vodi revolucionarnu grupu unutar DS - zagovara samostalnu ulicnu varijantu i suprotstavlja se bilo kakvom dogovoru sa Vukom - takvog Cedicu, dakle, valja da obezbijedi, udomi i osigura mu stan i hranu i poslije svog odlaska. Peto, da odlazak predstavi ne kao poraz niti kao logicnu posljedicu sedmogodisnjeg vodjenja poslova stranke koja bijedno stoji na listama javnog mnjenja vec kao dobrovoljni, autonomni potez motivisan brigom za stranku. Sesto i posljednje, da sa tog mjesta ode na funkciju koja ce mu omoguciti stratesku kontrolu nad vise stranaka, pokreta, gradova i rekoh - kontrolu nad novcem, naftom, lijekovima, hranom i poslovima koji ce dolaziti sa Zapada.
Sa tog polozaja Zoran, koji umije da napravi efikasan aparat, koji umije da servisira izbore, koji zna vrijednost novca i ima kontakte unutar liberalnog kruga slobista - ako nesto tako uopste postoji, sa te pozicije, dakle, neizlozen surovoj hajci drzavne propagande koja, priznavali mi to ili ne, ruinira sliku svake zrtve, skrajnut od direktnih okrsaja sa Vukom koji na opozicionoj strani dokrajcuju sliku o njemu kao drkadziji, mozda nadje pravu ulogu za sebe.
Ako ne pobijedi sopstvenu sujetu, rdjav karakter, prirodnu hladnocu i osvetoljubivost, ostace zapamcen samo kao prva zrtva koja je radeci Slobi o glavi, ostala bez svoje. Govorim, figurativno ali precizno!
"Dani" - Sarajevo
pise: Marko Vesovic
Holokaust na dzep
Ako je suditi po Hitlerovom "Mein Kampfu", ciji je prevod nedavno publikovan u Hrvatskoj, a pojavio se prije neki dan i u Sejtarijinoj knjizari u Sarajevu, namece nam se neizbjezan zakljucak da i u Hrvatskoj i u Bosni demokratije ima u vecoj kolicini negoli u onim zemljama zapadne Evrope u kojima je "Mein Kampf" zabranjena knjiga. Da sam lanjske godine umro, odnio bih u grob uvjerenje da ni u Bosni ni u Hrvatskoj ne postoji nista sto bi, makar izdaleka, podsjecalo na istinsku demokratiju. Danas, naprotiv, nakon uskrsnuca Hitlera u Zagrebu i Sarajevu, mislim da se moze govoriti cak i o visku demokratije u Bosni i u Hrvatskoj. U svakom slucaju, vjerujem da bi se sve zemlje Zapada koje drze Hitlera pod kljucem morale ugledati na nasu demokratsku sirinu koja postuje neotudjivo pravo svakog covjeka, pa dakle i Adolfa Hitlera, da u javnosti slobodno iznosi vlastita politicka uvjerenja.
Ali kad bih se ja pitao, kao sto se, dakako, ne pitam, smjesta bih Hitlerov "Mein Kampf" zabranio. Jer ja otvoreno priznajem da nijesam demokrata. Imam, doduse, koji gram pjesnickog talenta, ali sam talenta za demokratiju, nazalost, potpuno lisen. Cak mi je postalo pomalo drago sto ga nemam kad sam saznao da je i NDH bila demokratska, a ne fasisticka drzava, kakvom su je komunisticki historicari, ni krivu ni duznu, prikazali. Medju inima, i vlasnik izdavacke kuce "Croatiaprojekt", koja je objavila Hitlerov "Mein Kampf" doktor Franjo Letic, odgovorno tvrdi kako "u Hrvatskoj nije bilo nikakvog istrebljenja Zidova, jer da je to istina, ovdje Zidova vise ne bi bilo". A historicar Franjo Tudjman, strogo znanstvenim metodom, utvrdio je da je Pavelic ubio katastrofalno mali broj Srba. Da je u Jasenovcu smaknut zanemarljivo mali broj Jevreja. Pokazalo se, zapravo, da demokratija u danasnjoj mladoj hrvatskoj drzavi nije pala s neba, kako se cinilo kratkovidim posmatracima sa strane, nego da je ona prirodan nastavak najsvjetlijih demokratskih tradicija koje je Tudjman bastinio od Pavelica. I zato je meni danas cak pomalo drago sto sam lisen smisla za demokratiju. Sta mogu kad sam odgajan u doba diktature.
Balkanska demokratija
Meni je diktatura, jos kad sam bio mali, ukucala u glavu da je Pavelic bio veliki pajdo Hitlerov i da je zbog toga smicao sve sto mu je od jevrejskoga, srpskoga i ciganskog uha padalo u sake, i sta cu sad, ne mogu, sve i da hocu, pod starost mijenjati svoja ubjedjenja, davno je Njegos rekao: "staro drvo slomi, ne ispravi". Ja ti, brate, volim diktaturu! Ali ne samo da je volim nego je volim sve vise, i cak cu, ako balkanska demokratija ovakim tempom nastavi da napreduje, poceti diktaturu da obozavam. Te kao covjek kome je diktatura "prirasla za lijevu stranu", predlazem da se u Bosni zabrani "Mein Kampf". Jer Evropa se, prije sezdesetak godina, prema Hitleru ponijela krajnje demokratski: pustila ga je da posve neometano i slobodno ispoljava svoja politicka uvjerenja. A da su mene pitali, ja bih Hitlera odmah izrucio u sape diktaturi, da mu ona pokaze njegovoga boga, ali mene, naravno, u Evropi nikad niko nije pitao ni za sta, a kakve su posljedice toga - svi dobro znamo: Hitler se od tolike demokratije izbezobrazio, i stao na stanoviste koga se pridrzavao do smrti, da njegova politicka uvjerenja uopste nijesu ISPOLJENA ako nijesu ISPALJENA, i to ispaljena iz tenkova i topova od svedskoga celika, a konacan rezultat tog nacina ispoljavanja Hitlerove filozofije bilo je izmedju pedeset pet i sezdest miliona mrtvih, bar tako su me ucili moji profesori u gimnaziji. Dakle, posto nam je svima postalo jasno da demokratski stav prema Hitleru vodi u klanicu, treba probati gevihtom, sto rekli Sarajlije, to jest - pozvati federalne diktatore, i bosnjacke i hrvatske, da se prvo javno zgroze nad Hitlerom u sarajevskoj knjizari, a potom i da ga zabrane.
Drugo, ja bih Hitlerov "Mein Kampf" zabranio iz cisto zdravstvenih razloga. Taj austrijski umjetnik, u proslom ratu, bio je velika simpatija balkanskog umjetnika koji se zove Radovan Karadzic. U jednom intervjuu na SRNI Karadzic rece: "Hitleru nije sudjeno zato sto je u ratu pocinio veliku stetu. Saveznici su pocinili mnogo vecu stetu od njega. Nego je Hitleru sudjeno zato sto je on otpoceo rat. A celom svetu je poznato da mi Srbi nismo otpoceli ovaj rat." Hitler, dakle, po Karadzicu, nije bio zlocinac nego stetocina, ali niposto veca od saveznika. A ja sam vam takav: cim Karadzic stane da nekoga brani ili hvali, ja toga coeka odmah zamrzim. I da nijesam za Hitlera cuo nikad prije, ja bih ga poslije Karadzicevog intervjua smrtno zamrzio. A Hitlera sam u proslom ratu duplo zamrzio: ne samo zato sto je tolike ljude pobio nego i zato sto je Karadzicu mio. Hitlera treba zabraniti zbog toga sto ce se, koliko preksjutra, u sarajevskim izlozima pojaviti "Memoari" koje durmitorski pesnik danas pise u cika-Pekinom trapu na Romaniji. A ja, kad bih vidio Karadziceve "Memoare" u sarajevskom izlogu, mene bi istog trena kap pogodila, ili bih fasovao drugi infarkt, a onda me mozes slobodno baciti. I zato bih ja, iz ciste brige za vlastito zdravlje, Hitlera smjesta zabranio. Da me ne bi sjutra kucnula damla od memoara Radovana Karadzica koga sam u proslom ratu nazvao "jednom tridesetinom Hitlera". A do tog naziva sam dosao pomocu racunske radnje dijeljenja: Hitler istrijebio sest miliona Jevreja. A Karadzic dvjesta hiljada Bosnjaka. Sest miliona podijeljeno sa dvjesta hiljada jednako trideset.
Ima prilican broj sarajevskih demokrata - citam u novinama - koji zastupaju stav da Hitlera ipak treba ostaviti u izlogu kako bismo mu pruzili jos jednu sansu. Treba mu jos jednom omoguciti da kaze sta ima! Jer, ko zna, mozda je ostao - nedorecen!? Mozda mu ipak nije poslo za rukom da se cisto i bistro izrazi ni u Osvjencimu, ni u Mathauzenu, ni u Treblinki, ni u Birkenauu, ni Dahauu, ni u Bergen-Belzenu... A mozda se jeste izrazio do kraja, ali su ga krivo interpretirali!? Mozda je tendenciozno protumacen na osnovu citata istrgnutih iz konteksta? Njegovi tumaci zlonamjerno istrgli iz sirega konteksta i Ciklon Be i Krematorijumske Peci, i pridali im smisao koji im nije bio inherentan!? Stoga mu treba ponovo pruziti sansu da nam blize pojasni, da nam naknadno precizira: kad je sest miliona Jevreja protjerao kroz krematorijski dimnjak, sta je time htio kazati? Sta nam je zelio poruciti kad je strijeljao sedam hiljada djaka u Kragujevcu? Ili kad je pravio abazure od ljudske koze? Ili kad je vrsio medicinske eksperimente na ljudima?
Sto se mene tice, ja, kao sve veci mrzitelj demokratije, i sve veci ljubitelj diktature, ne bih mu pruzio priliku da, u javnosti, vise ikad, i jedne jedite lane, koliko kucka, jer smatram da je u Osvjencimu kazao sve sto je imao da poruci covjecanstvu, i da se pri tom izrazio na kristalno jasan nacin. Bio sam u Osvjencimu. Poljaci su me, 1989. godine, desetak dana vodali po svojoj zemlji, i danas, sa tugom, sa cudjenjem, utvrdjujem da sam zaboravio sve, ili gotovo sve sto sam tamo vidio. Ne bi, u stvari, trebalo da se mnogo cudim: Karadzicevi troipogodisnji projektili, koji su uslijedili potom, prosto su mi opustosili mozak. Ali mi Osvjencim, eto, nijesu mogle istjerati iz glave.
Zagledan u djetinje cipelice
Prolazio sam kroz Osvjencim - posve suhih ociju. Posve prazne duse. Jer u Osvjencimu, neizbjezno, gasne sve ljudsko. Svaka ljudska emocija. Odjednom, sve je, naprosto, posmrtno. Kao da te odavno nema na svijetu. Kao da je posve svejedno ima li uopste homosapiensa na zemlji ili nema. Jer Osvjencim je mjesto gdje je Hitler nas ljudski svijet ispraznio od bilo kakve sadrzine, od bilo kakvog smisla. U Osvjencimu, Hitler je digao ruku ne samo na Jevreje nego na sve ono zbog cega se, prije Hitlera, vjerovalo da vrijedi biti covjek. Tih dva sata, provedenih u Osvjencimu, to je bilo cisto zagrobno vrijeme. Dva sata od pepela. Sve su nam detaljno pokazali, cak i vjesala na kojima je, poslije rata, skoncao upravnik Osvjencima, zaboravio sam kako se zvao. Onaj vodic, koji je odlicno govorio nas jezik, koji je sve znao o Osvjencimu, pricao je i pricao i pricao, ali nije uspio, bar meni, nista da objasni. Jer objasnjenja su moguca samo napolju, objasnjenja vaze jedino u ljudskom svijetu, izvan Osvjencima. Ovdje je ljudska rijec bez ikakve tezine. Ovdje ti sve sto je covjek izmudrovao kroz hiljade godina, od egipatske "Knjige mrtvih" i Konfucija preko Platona i Montaignea do Tolstoja i Thomasa Manna, izgleda posve banalno kao - rjesavanje krizaljke poslije rucka. Cini vam se da je ovdje izlisno, zaludno, cak neumjesno osjecati bilo sta: sjetu, tugu, strah, grozu, paniku! Cak te kinji prozrenje da mozda uopste i nemas pravo na emociju! Jer svaka emocija ovdje je toliko jeftina! Toliko mizerno nedorasla OVOME. Emocije spadaju u svijet u koji cemo se vratiti kad napustimo Osvjencim. A ovdje su se desavale stvari koje su shvatljive jedino ako ih vidis kao smak covjecanstva. Sve sto se ovdje dogodilo - skida te do gola, lisava te svega sto je ljudskom bicu dato kao odbrana od zivota, od njegovih grozota, njegovoga besmisla. Kad hodate Osvjencimom, to je isto kao da ste se odjednom obreli milionima kilometara daleko od zemaljske kugle, na planeti gdje nema nista osim pepela, gdje nema ni pomena ni od kakvog oblika zivota, pogotovo ne covjekolikog. U Osvjencimu je Hitler pobio sve pripadnike ljudskoga roda. U Osvjencimu se osjetis kadrim da zamislis: kako ce izgledati nas planet ako se desi atomski rat. Izgledace kao Osvjencim! Te cetkice za zube, ti putni koferi, te tone ljudske kose od koje je Hitler tkao tekstil, te tone cipela, jos uvijek svjedoce da je ljudska vrsta postojala, ali te stvari ne izazivaju vise nikakvu emociju, jer pod nebom nije preostao ni jedan zivi rob da osjeti ikakvu emociju.
A Hitler je takodjer bio covjek. Doduse, sve u nama se grcevito opire da mu prizna status covjeka. Ali Hitler jeste bio utjelovljenje nekih najtrajnijih obiljezja ljudskoga roda. I stoga se u Osvjencimu, gdje su ljudi koristeni kao industrijska sirovina - desilo, po prvi put istoriji, da je ljudski rod digao ruku na sebe sama! Pa vam se na tren pricini kao da se u vama budi nesto kao krivnja. Na tren vam je jasno da covjek ne moze, ako zeli i dalje ostati covjek, proci kroz Osvjencim a da se ne osjeti licno krivim. Krivim samo zbog toga sto je pripadnik ljudske vrste. Jer Osvjencim nije mogao pasti sneba. Osvjencim je jedna od realizovanih, u covjekovoj istoriji prvi put realizovanih mogucnosti moga, tvoga, nasega zajednickoga bica. Sjetio sam se stihova Stephena Spendera o Drugom svjetskom ratu: "Svijet koji smo mi sazdali vraca sto smo u njega stavili." Jeste, mogucnost Osvjencima je bila ugradjena u nas ljudski svijet. Da nije bila ugradjena, ne bi se mogla ni ostvariti. Sjetio sam se i profesora Begica. Zapravo, ne Begica, nego price koja je, jednog ljeta, doprla do nas, njegovih studenata, price kako je Begic, nakon posjete Osvjencimu, pokusao samoubistvo. Tacnije, pokusao sebi prerezati vene. Naravno, mislio sam. Naravno, naravno, naravno da se pokusao ubiti, ponavljao sam. Jer njegova hipersenzibilnost nije mogla ne prozreti da smo Osvjencim, zapravo, mi svi. A onda sam ugledao djecije cipelice. Tone djecijih cipelica. Tako mi se pricinilo. Tako sam upamtio. Sigurno su te cipelice bile izmijesane sa cipelama odraslih. Ali ja sam vidio samo djecije cipelice. Hiljade i hiljade i hiljade djecijih cipelica. Gledao i gledao cipelice, i kad sam pokusao da zamislim djetinje nogice u tim cipelicama, osjetio sam kako mi naviru suze. I izletio vani - da svojim placem TO ne oskrnavim. Jer pred OVIM se ne smije plakati. Naprosto, ne smije se. Ovdje su suze - grozno banalna stvar. Ovdje su suze - trecerazredno provincijsko pozoriste. Izletio sam vani, osjecao vlastite suze na licu, osjecao kako mi peku nedavno izbrijane obraze. A krajickom svijesti sam registrovao da su to ipak slatke suze. I da su sve sladje. Da sam sretan sto sam se, zagledan u te djetinje cipelice, ponovo vratio u ljudsku situaciju. Ponovo postao ljusko bice. Kadro da osjeca.
