Izvor: Politika, 22.Nov.2013, 15:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Predmeti

Za razliku od filma, u kome stvari dobijaju neslućeni dramski značaj, predmeti iz naše okoline često ostaju neprimećeni

Na filmu, stvari koji se pojavljuju ispred kamere stručno se nazivaju rekvizita. Postoje posebni stručnjaci za tu oblast, koji su isključivo zaduženi za predmete koji se snimaju. Zovu se rekviziteri. Zašto je važno da se neko time bavi toliko detaljno i pažljivo, čak profesionalno? Zato što predmeti, izdvojeni iz opšteg konteksta, na filmu dobijaju >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << posebno značenje i često imaju isto tako važne uloge kaoone koje igraju glumci.

Nož u blizini opasnog čoveka, svežanj neotvorenih pisama, zastava pobodena nasred bojnog polja, kabriolet drečave boje, očev džepni sat, tašna puna para i slično, samo su opšta mesta koja predmetima daju simbolično značenje i na najkraći mogući način govore o suštini trenutka koji se odigrava pred nama. Nema tih izgovorenih reči koje rečitije govore o liku šiparice od postera u njenoj sobi.

Film „Građanin Kejn“ Orsona Velsa,koji mnogi, a među njima i moja malenkost, smatraju najznačajnijim delom u istoriji kinematografije, počinje detaljem –staklenomkuglom: igračke sa kućicom po kojoj pada sneg kada je prodrmate, koja se nalazi u ruci umirućeg čoveka. Poslednje što na samrti izgovara glavni junak, čiju burnu biografiju ćemo u filmu pratiti od početka do kraja (mada ne tim redosledom), jeste: „Pupoljak.“ U toj reči je sabijena suština ovog remek-dela. Film se završava fantastičnim kadrom, panoramom preko bezbroj stvari koje je iza sebe ostavio ekscentrični milioner. U moru predmeta koji više ne služe ničemu, radnik uzima onaj na kome stoji natpis „pupoljak“ i baca ga u vatru, zajedno sa ostalim predmetima koji su pripadali pokojniku. Crni dim se diže iznad zamka Ksanadu govoreći rečitije od bilo kakve tirade šta autor misli o smislu života.

Za razliku od filma, u kome stvari dobijaju neslućeni dramski značaj, predmeti iz naše okoline često ostaju neprimećeni. Iako im se ne može poreći važnost,oni, samom činjenicom što su sve vreme tu, pored nas, prividno gube na značaju. Zaboravljeni, čame po fiokama, na skrivenim mestima u stanu, u budžacima podruma. Kako film, za razliku od našeg života, traje kratko, samo tih sat i po, dva, predmeti koji pripadaju njegovim junacima odjednom postaju jako značajni.

Ali to ne znači da stvari i stvarčice koji pripadaju našim životima nemaju moć. Jedino što su one, kao što rekoh, raspoređene u velikom vremenskom intervalu i razblažene svakodnevnim događajima i uzbuđenjima. Ali, kad-tad one pokažu svoju snagu. Otvorite orman i negde na dnu, među zaboravljenim majicama nabasate na onu za koju vas vezuju uspomene iz mladosti. Uzmete je u ruke i, uz miris naftalina, pogledate u prošlost, u nepovratno vreme. Stavite je na grudi i shvatate da je više ne možete obući jer ste se u međuvremenu udebljali. Taj trenutak vas neki put dotakne više nego bilo koji događaj iz svakodnevice.

Moj rođak ne dozvoljava da se bilo šta baci. U porodici, često ga blago ismevamo zbog toga. Ali to je njegov pogled na stvari. Vi ste naumili da se otarasite starog gramofona, kad, eto ti njega! Uprti ga i odnese u svoj prostrani podrum pun svakojakih, uglavnom nepotrebnih predmeta. Ostavi ga tu, ne sa idejom da ga sahrani već sa varljivom nadom da će ta zastarela naprava jednoga dana zatrebati. O čemu se tu radi, đavo bi ga znao. Da li o borbi protiv prolaznosti, iluziji da se rušilački hod vremena može usporiti? Ne znam.

Na drugoj strani, postoje stvari za koje smo, iz ovog ili onog razloga, neraskidivo vezani. Ja, na primer, imam težak, starinski ručni sat do kog mi je veoma stalo. Kupio sam ga davno, na nekom od putovanja i on se pretvorio u paradigmu ko zna čega. Uglavnom, stavljam ga na ruku svakog jutra i celog dana osećam njegovu težinu, kao da sam njime povezan sa nečim što ne pripada ovome trenutku. Danas, kada svaki mobilni telefon i računar poseduju apsolutno tačančasovnik, moj zastareli i nezgrapni sat koji žuri i ima izgrebano staklo predstavlja svakako anahronizam. Ali, baš me briga, dok je on na mojoj ruci,osećam se nekako sigurno.

Naravno, postoje takozvani umetnički predmeti koji se čuvaju po muzejima i svojom izuzetnom izradom i materijalom od koga su sačinjeni predstavljaju vrednost po sebi. Pojedine žene smatraju da im skupocen nakit na neki način osigurava budućnost. Kolekcionari posvećuju živote prikupljanju retkih marki i novčića,a pojedini ljubitelji kao relikvije čuvaju predmete koji su pripadali slavnim ličnostima.

Ipak, smatram da su najvredniji predmeti upravo oni kojih više nema. Razbijena šolja iz koje smo pili još u detinjstvu, izgubljeni šal koji smo na poklon dobili od nekoga koga više nema ili ukradeni bakin prsten nemaju cenu. Njihov nestanak boli i tera nas da proklinjemo trenutak u kome smo se toliko vezali za jednu običnu stvar.

Goran Marković

objavljeno: 22.11.2013.

Nastavak na Politika...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.