Izvor: Nezavisne Novine, 28.Nov.2016, 23:12   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Posvete upućene kolegama, djeci i unucima

BANJALUKA - Prvi susret čitaoca s onim što se krije između korica nekog djela najčešće je piščeva posveta određenoj osobi ili osobama. Te osobe, čija imena stoje na prvim stranicama knjige, na neki način su i privilegovane jer je pisac imao njih na umu dok je stvarao redove svog djela. Ta imena često intrigiraju i same čitaoce da saznaju nešto više o njima, a sama posveta može otkriti ponešto i o djelu, u zavisnosti od konteksta u kojem je napisana.

Jednu od najizuzetnijih >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << književnih posveta našeg jezika napisao je Meša Selimović u romanu "Derviš i smrt": "Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve što mogu to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće".

I samo jedno ime u posveti može da ostavi upečatljiv utisak, kao kod Dragana Velikića: "Sanji". Ili kao kod Džulijana Barnsa "Za Pat".

Na isti način i glumica i pjesnikinja Dara Stojiljković svoju knjigu "Bićeš tamo" posvećuje majci. U trenutku dok nastaju redovi ovog teksta mediji iz Srbije prenose vijest da je objavljena nova knjiga akademika Matije Bećkovića, knjiga (o) Njegošu, posvećena i naslovljena "Prahu oca poezije", a čiji je "Gorski vijenac" opet posvećen "Prahu oca Srbije".

Posvete mogu biti duhovite, ali i takve da od njih zastaje knedla u grlu, a kome su domaći pisci namjenjivali svoje knjige otkrili su nam upravo oni sami.

Na prvim stranicama knjige "Dalj" banjalučkog pisca i novinara Gorana Dakića stoji posveta: "Dunavu, jer teče mojim krvotokom; Sofiji, s ljubavlju, i dok nije bila rođena".

Dakić priča da je i njegova knjiga "Petodinarke" posvećena pjesniku Bori Kapetanoviću.

"Te posvete nisu generisane samim sadržajem romana, niti su njihov integralni dio, ali jesu dodatak, jedna vrsta protetičke intervencije koja ukazuje na neku višu povezanost, ali i na običnu, zemnu zahvalnost. Nije nužnost, ali raduje me traženje onih kojima valja posvetiti napisano, kao što me raduje traženje rečenice ili cijelog pasusa koji će stajati kao moto knjige", kazao je on.

Napominje da prvo, gore navedeno ne mora dodatno objašnjavati jer je isuviše onih slika i ljudi kojima bi posvetio ono što piše i napiše.

"Moto knjige je, bar za mene, tu da ukaže tačnije na neke ideje kojima su romani 'podbočeni', ali i da pokaže da je neko već o tome pisao i to neuporedivo bolje, a da ja samo pokušavam da pratim taj trag i da nalazim svoj puteljak u toj prtini", smatra Dakić.

Za razliku od onih koji pišu romane, autori koji se bave poezijom ili kratkim pričama mogu ne samo da posvete cijelu knjigu nekome, već i svaku od pjesama ili priča ponaosob.

O tome govori pisac Berislav Blagojević, koji je naveo da vjeruje da svaki autor ima svoje razloge da li će na početku njegove knjige biti odštampana neka posveta ili ne.

"Često sam kod prevedenih knjiga nailazio na lična imena (npr. Džefu i Danijelu, ili za Mirijam), koja meni kao čitaocu ništa ne znače, niti govore. S druge strane, bilo je nekih posveta koje govore ponešto o karakteru autora. Parafraziram po sjećanju: 'Zahvaljujem supruzi i djeci zbog kojih knjigu objavljujem sada, a ne prije tri godine'", istakao je on.

Njegove knjige nemaju tu vrstu posvete, ali Blagojević dodaje da pojedine pjesme ili kratke priče imaju.

"Ako je nekome neka pjesma ili priča posvećena, onda sam, naravno, mislio na tu osobu i u toku stvaranja. Međutim, posveta ne mora nužno da bude upućena živim osobama - jedna moja priča je tako posvećena Leonu Rotu, junaku knjige 'Čovek iz kuće na bregu' Borivoja Adaševića", naveo je ovaj pisac.

Na isti način je i svojevremeno Danilo Kiš u "Grobnici za Borisa Davidoviča" svaku od priča posvetio ponaosob Mirku Kovaču, Borislavu Pekiću, Andreu Židu, Leonidu Šejki, Filipu Davidu...

Književnik Zdravko Kecman navodi da je jedan pisac posvetio priču nekoj ženi: "Ženi koja je izvršila preljubu".

Toj ženi je izrečena smrtna kazna, ali i ukinuta jer je to u drugoj zemlji gdje taj zakon ne važi, a osim toga žena je sad već mrtva. Radi se o jevrejskoj ženi.

"Moja najdublja posveta je jednoj kući - u njoj sam rođen: 'Kućne stvari'. Volim posvete napisane rukom, grafitom ili nalivperom, a može i perom sa drvenim držalom. Posveta je dar trenutka. Može da se dogodi ili ne. Ne razmišljam o onima koje su rutinske. Bilo bi zanimljivo napisati roman ili traktat posvetama. Ali tako da je olovka dobro zaoštrena", zaključuje ovaj pisac.

Ipak, postoje i oni autori koji nemaju posvete nekom posebnom na početnim stranicama svojih knjiga, a među njima je i pisac Ranko Pavlović, koji smatra da bi time zanemario druge čitaoce.

"Sve moje knjige, bilo da su pisane za mlađe ili starije čitaoce, posvećene su svima kojima će dospjeti u ruke. U naslovima pojedinih knjiga, pjesama ili priča ('Stefan na Mliječnom putu', 'Pjesma o Jovani', 'Samo za Janu') mogu se prepoznati moji unuci", priča Pavlović.

Dodao je da podnaslov poeme "Damari jasenovački", koja je objavljena 1987. godine kao posebna knjiga, je svojevrsna posveta. On glasi: "Nijemi oratorijum za prošle i buduće".

"Kao da sam njime želio da iskažem predskazanje da zlo Jasenovca nije sasječeno, već da je logor postao panj koji stalno pušta nove izdanke i da će nam se jasenovačka golgota ponovo dogoditi", rekao je on.

I na kraju jedna od zasigurno najdirljivijih posveta u srpskoj književnosti potiče od Branislava Nušića, koji je svoj roman "1915 - tragedija jednog naroda" posvetio svom mladom poginulom sinu jedincu, "umjesto hladne nadgrobne ploče".

Nastavak na Nezavisne Novine...