Poslednje jermensko selo u Turskoj

Izvor: Southeast European Times, 12.Maj.2011, 23:56   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Poslednje jermensko selo u Turskoj

U provinciji Hataj stanovnici poslednjeg jermenskog sela u Turskoj bore se da održe svoju zajednicu.

12/05/2011

Aleksandar Kristi-Miler za Southeast European Times iz Vakiflija – 12.5.2011.

Površno gledano, teško je razumeti zašto bi bilo ko napustio Vakifli. Smešteno na brežuljku sa pogledom na more, to selo je mirno, idilično mesto, sa čistim mediteranskim vazduhom pomešanim sa mirisom cveta pomorandže.

Ali, njegovih 135 stanovnika >> Pročitaj celu vest na sajtu Southeast European Times << imaju poseban razlog da održavaju život u svojoj maloj zajednici: njihovo selo je poslednje jermensko selo u Turskoj koje je preživelo razarajući masakr tokom Prvog svetskog rata u kojem je ubijeno oko 1,5 miliona Jermena.

Kao i u mnogim drugim selima širom Turske, smanjenje prihoda od poljoprivrede, zajedno sa izazovima urbanog života, dovodi do neizbežnog smanjenja Vakiflija.

„Vrlo nas je malo i starimo“, izjavio je starešina sela Berc Kartun. „Svi mladi ljudi odlaze. Mladi završavaju fakultete i sada traže nešto drugo da rade.“

Vakifli duguje svoj jedinstveni opstanak kombinaciji hrabrosti i sreće. Vlada 'Mladih Turaka' Otomanskog carstva je 1915. godine naredila da se svi Jermeni u Turskoj deportuju u sirijsku pustinju.

Za većinu je to bila smrtna presuda, dok su se stanovnici Vakiflija i još pet sela u provinciji Hataj, koja se sada nalaze na granici sa Sirijom, naoružali i otišli u planine.

Oko 5.000 ljudi održalo se 53 dana na vrhu Musa Dagh, koji gleda na Vakifli, opirući se pokušajima otomanskih snaga da ih isteraju.

Ostajalo im je sve manje hrane, ali su privukli pažnju francuskog ratnog broda koji je tuda prolazio tako što su istakli svoju zastavu. Bili su spašeni i odvedeni u savezničke izbegličke kampove, a na kraju rata su se vratili u Hataj, koji je bio pod kontrolom Francuske.

Kada je provincija vraćena pod tursku vlast 1939. godine, pet sela odlučilo je da emigrira u Liban, a ostao je samo Vakifli.

„Ponosni smo na tu istoriju“, izjavio je 79-godišnji Panos Capar, uzgajivač pomorandži. „Borili smo se u prošlosti i sada svi moraju da nas prihvate.“

Sada se ponovo bore. U poslednjih 15 godina broj stanovnika opao je sa oko 180 ljudi na sadašnji broj, jer su se mnogi odselili u Istanbul.

To je slika reflektovana širom Turske. Otprilike polovina stanovništva zemlje okarakterisana je 1990. godine kao ruralna, ali je ta cifra pala na nešto manje od 32 odsto u 2008. godini.

Pomorandže su glavni usev u Vakifliju i 2004. godine osnovana je zadruga. Svi proizvođači u selu složili su se da počnu organski uzgoj, kako bi pokušali da povećaju profit. Na maloj seoskoj tržnici, malobrojnim turistima koji konstantno dolaze prodaju se lokalno proizvedeno vino, alkoholna pića, džemovi i sapuni.

„Mislim da ćemo preživeti“, rekao je Capar. „Mladi ljudi planiraju da investiraju ovde kako bi privukli turiste -- u restoran i druge stvari -- ali to je sve korak po korak i neće se dogoditi odjednom.“

Stanovnici Vakiflija nose dodatni teret života u zemlji koja se oseća vrlo nelagodno u pogledu njihovog verskog i etničkog nasleđa. Počevši od 1915. godine, nad velikom jermenskom manjinom u Anadoliji izvršen je masakr i skoro je potpuno proterana.

Preko 20 zemalja priznaje ubistva kao genocid, ali Turska žestoko osporava takav opis i kaže da su mnogi Turci takođe bili ubijeni i da nije postojala namera da se iskorene Jermeni.

„Kultura nove turske države bila je zasnovana na poricanju različitosti“, rekao je Orhan Kemal Džengiz, advokat i istaknuti aktivista za ljudska prava.

„Pokušavali su da stvore homogeno društvo, koje nije refleksija realnosti Anatolije… S obzirom da se Turska nikada nije suočila sa svojom prošlošću, nismo bili u stanju da se oslobodimo rasističkih tendencija.“

Međutim, u Hataju, koji ima bogatu etničku mešavinu Arapa, Turaka, muslimana Alevija i različitih hrišćanskih zajednica, stanovnici Vakiflija kažu da osećaju da su kod kuće.

„U Hataju postoje mnoge etničke grupe i ovde živimo već dugo“, rekao je Čem Džapar, 33-godišnji veterinar koji je rođen u Vakifliju, ali sada živi u obližnjem gradu Samandagu.

Nastavak na Southeast European Times...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Southeast European Times. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Southeast European Times. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.