Izvor: Blic, 11.Sep.2011, 03:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pomrčina i izlaz iz nje
Kad pojedinac počini kakav, veći ili manji, zločin on će za nj duže ili kraće vrijeme ispaštati ne bi li ga okajao, ali kad se zlo počini u ime viših, kolektivnih, ciljeva (a takvi, obično ratni užasi ne zastarevaju niti se zaboravljaju) nastaju drugačiji, specifični problemi.
Uzmimo za ilustraciju jedan već stari slučaj, zločine u ustaškom logoru Jasenovac. Ovih dana su jedan za drugim preminula dvojica ratnih zločinaca (Ašner i Kepiro), obojica neosuđena ni >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << nakon sedam decenija koliko je proteklo od rata. Sad više najvjerovatnije nema među živima nikoga od onih što su četiri duge godine harali žicom na Savi, a nema ni samog logora i mnogobrojnih njegovih „artefakata" (ciglane, logora C, nasipa, Pičilijevih peći, skele, Granika itd), ali to ne znači da Jasenovac kao takav i dalje ne postoji u kolektivnoj svijesti miliona ljudi.
To nama ovdašnjima po svemu sudeći nije bilo dovoljno, pa smo monstrumu otprije pola vijeka dodali devedesetih godina nova gubilišta, poklane i strijeljane, groblja i hladnjače, silne mrtvace posijane po gori i vodi i sad se nakon svega trebamo pomiriti u ime navodne zajedničke evropske perspektive. Zaboraviti počinjeno ne možemo jer mnogi mrtvi i izgubljeni nisu ni pronađeni, a prognani se u svoje nepostojeće kuće nisu vratili. Možemo li oprostiti kako reče German, patrijarh prije Pavla?
Doduše, ni među zlikovcima nismo najgori, iako tako izgledamo. Pomirili su se i Švabe i Francuzi, vjekovima zakrvljeni danas su, zagrljeni, garancija evropskog zajedništva, a ujedno i primjer koji bismo mi, sitniji i nevažniji, trebali slijediti. Ne mora se to zvati jedinstvo i bratstvo (neka se zove sestrinstvo), ali neka omogućuje slobodu od straha, ono što je Dragoljub Jovanović (Zemljoradnik) predlagao za unutarnju upotrebu, a što nije prihvaćeno. Jer za dobre stvari u balkanskoj krčmi nikad nije kasno budući da se ovdje svjetlo teško pali, a lako, lako gasi.
