Izvor: B92, 01.Avg.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
PREGLED STAMPE
"Vreme", 29.jul 2000.
Ljubomir Zivkov
Zona sumraka
Veliko spremanje
U poslednjih cetrdeset osam sati rodjacima, bracnim drugovima i ostalim clanovima familije hronicnih i akutnih bolesnika vraceno je trista devedeset sest prasadi (95 zivih i 301 peceno), donosioci su odneli kuci osam hiljada komada pernate zivine, sto uredjene sto neuredjene, deci i unucima bolesnika podeljeno je 14.217 neurucenih, neprimljenih bombonjera, dok je punoletnim >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << clanovima porodica vraceno 79 akova viskija u neotvorenim originalnim skotskim bocama; gradjanstvu je vraceno vise od sest hiljada koverata u kojima je bilo 149.500 nemackih maraka, 11.000 dolara i 800 dinara... Akcija "Hvala, niste trebali" koju je iniciralo Ministarstvo zdravlja, a koju su odusevljeno prihvatili zdravstveni radnici sirom Srbije - i njima samima dozlogrdilo je da primaju poklone za svoju humanu delatnost - daje prve rezultate... Ministarstvo nije zalilo truda ni para da osnuje neku vrstu hitne pomoci za borbu protiv korupcije, pored dva telefona danonocno ce dezurati specijalci orni da pribeleze svaku nasu prituzbu, prijavu, dostavu, tuzbu, zalbu... (Da li ce ministarka vera uciniti isto, videcemo. Ne bi bilo naodmet da Ministarstvo vera zakupi par telefonskih linija preko kojih bismo se vajkali na svestena lica ako ova budu osljarila na opelima, svecenju vodice ili ako budu pojala po vlastitoj tarifi.)*
Prijava je svetinja, kaze junak "Krunskog svedoka" (davno sam to citao i gledao, ali mi ta recenica nije izvetrila), sad ce i u zdravstvu ova svetinja naci svoje mesto i svoju primenu.
Gradjanin ima pravo, cast i duznost da prijavi ne samo nesavesnog lekara, glavnu sestru i nacelnika koji danas krse zakon i lekarsku etiku nego i sve medicinske radnike kojima je od Drugog svetskog rata do danas morao nesto da tutne. Primanje mita je delikt koji ne zastareva, a jedna pojava ne moze se saseci u korenu ako bude stradala samo nekolicina savremenih nezajazljivaca.
Retroaktivno tuzakanje mozda ce biti jos masovnije i delotvornije nego tekuce, zasto, zato sto ce ljudi koji vise nemaju taoca u sok sobi, na intenzivnoj nezi i sl. biti slobodniji i iskreniji; dakle, tamo gde je pacijent uprkos mesnim preradjevinama, "balantajnu" i markama umro, tamo se otvara mozda i najveci front za borbu protiv korupcije, te epidemije naseg doba.
Moramo, dakle, pod jedan, prijavljivati medicinsko osoblje koje je vec zaboravilo da je popilo viski i pojelo jaganjce; drugo, moramo dostavljati imena onih koji danas punonadezno cekaju bosce i koverte, ali moramo, pogotovo, prijavljivati one koji su nam sumnjivi, one za koje mislimo da su sposobni da prime mito i da ce ga u najskorije vreme primiti! Svako od nas zna strucnjake koji samo cekaju da nekome pozli, da nekome padne pritisak, skoci holesterol i sl. pa da mu oni pomognu - kad, onda kad im se donese novac ili neka preradjevina koja u nasoj nerazvijenoj privredi ima ulogu novca.
Nevolja je sto ne nose svi zdravstveni radnici bedz sa svojim imenom i cinom, tako da ce dezurni u Ministarstvu zdravlja dobijati i dostave koje ce sadrzati samo licni opis prijatelja u belom, likova koje smo cascavali dok nam je neko lezao u bolnici.
Jednim telefonskim razgovorom borba se, dakle, nece zavrsiti. Moramo biti spremni da svedocimo kao u filmu, u tezim slucajevima i nasa vlada napravice program zastite svedoka, ali zato svedocenje mora da bude ozbiljno, odgovorno: komisija poredja desetak osoba, sve u belim mantilima, neke od njih zaista rade u zdravstvu, neke ne, vi ste s druge strane stakla, tako poredjane kandidatkinje izgledaju vam sve isto, svakoj bi bombonjera legla kao budali samar, niste sigurni na koju se zapravo zalite, a komisija pusi i ceka, izvolite, recite, koja je od ovih osoba bila glavna sestra dok je vasa punica lezala kod nje na odeljenju?
Na prvi pogled, Ministarstvo zdravlja povuklo je propagandni, demagoski potez, platilo je uvodjenje dveju novih telefonskih linija, zaposlilo sestoro ljudi, i to je sve. Ali nije tako. Pored ekipe koja ce danonocno dezurati i pomno beleziti nepravilnosti do kojih moze doci u bilo koje doba dana, bice potrebni snimatelji, tonci, daktilografi, sto znaci da Ministarstvo pomaze i u borbi protiv nezaposlenosti... Ako ideja o prijavljivanju zazivi, u lov na nesavesne medicinare ukljucice se strucnjaci raznih profila, detektivi, majstori koji odrzavaju detektore lazi, znacajan podstrek dobice advokatura, tuzilastvo, pa onda sudije, ta divna stvorenja koja su spala na to da kaznjavaju bezobrazne medije; izvestan polet dozivece i posmrtna industrija (proizvodnja mrtvackih sanduka, nadgrobnih spomenika, pogrebne opreme i sl.), jer ce u prelaznom razdoblju - od teske korupcije do punog cistunstva - neki bolesnici otici bogu na istinu: u strahu da ce neko telefonirati Ministarstvu, glavna sestra odbice da primi lek koji je bolesnikova familija upravo nabavila u Svajcarskoj, bolest koja je i tako uzela maha ucinice svoje, ali sta je tu je, i u bici za cednost zdravstva neko ce morati da polozi zivot. A, umeli smo mi da umremo i za manje stvari, sto necemo za preporod zdravstva?!
Drustvo ce umeti da se oduzi svima koji su imali peh da boluju bas u vreme kad je zdravstvo cistilo svoje redove (spomenik Vecna infuzija, sa probranim stihovima i ogromnom bocom iz koje neprestano curi fizioloski rastvor bice uteha prezivelima i dostojan omaz onima koji u tranziciji zdravstva bacise kasiku).
Jedino mi smeta sto Ministarstvu moras da kazes ko si i sta si kad god prijavljujes nesavesnog lekara ili bolnicarku. Uveren sam da bi akcija imala vise dobrovoljnih ucesnika i vise uspeha kad bi glasanje za najbezobraznijeg lekara i za najbezocniju sestru bilo tajno. Mozda gresim, mozda me je ponelo moje novo pravo, pravo da neposredno i tajno glasam za predsednika Republike. Mozda, ali zasto se tu glasa tajno? Kad ne bi bilo tajno, predsednik bi (u nekoj zemlji) mogao da pregleda listu i da me pozove na informativni razgovor: "Je li, pa ti nisi glasao za mene!?..." Isto tako, ako prijavljivanje medicinskih delinkvenata nije tajno, ja kao dousnik rizikujem da se onaj koga prijavljujem nekako izvuce, a ja da se posle razbolim i da dodjem bas kod njega na kliniku.
To ne dolazi u obzir.
"Nacional", Zagreb, 27.jul 2000.
Bosanski bestseler Titove unuke
Dok sam pisala knjigu o ratu u BiH, pripadnici svih triju naroda otvarali su mi vrata jer ih je moje prezime asociralo na doba kad su dostojno zivjeli
Kardiolog Svetlana Broz (45), autorica bosanskog bestselera 'Dobri ljudi u vremenu zla', unuka je Josipa Broza Tita, kci njegova najstarijeg sina Zarka i Zlate Jelinek-Broz. Njena knjiga, u kojoj su zabiljezene price ljudi koji su za rata u Bosni i Hercegovini dozivjeli dobrocinstva od pripadnika drugih naroda dozivjela je drugo izdanje u nakladi od pet tisuca primjeraka i jedna je od najcitanijih knjiga u susjednoj drzavi.
Na strani dobra
Kad je 1992. izbio rat u Bosni, Svetlana Broz nije se iz Beograda zaputila u tu zemlju kako bi pisala knjigu, nego s namjerom da pomogne bolesnicima. Vikende, slobodne dane i godisnje odmore, koje je imala kao kardiolog na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, koristila je za odlazak u Bosnu. Tada bi na nekoliko dana svratila u neki grad te u ordinacijama drugih lijecnika pregledavala i lijecila bolesnike. Isprva samo na teritoriju koji su kontrolirali bosanski Srbi, a poslije i u ostatku BiH. Kaze da je to ucinila jer nije mogla, poput nekih njenih znanaca iz Beograda, biti ravnodusna prema uzasima u Bosni.
Dok je razgovarala sa svojim pacijentima, pricali su joj o svojim iskustvima s pripadnicima drugih etnickih skupina, koji su ih u presudnim trenucima spasili. Dirnuta tim pricama, odlucila ih je sakupiti i objaviti kako bi pokazala da je vecina ljudi tijekom rata u Bosni ipak bila na strani dobra. Sa Svetlanom Broz razgovarali smo u Sarajevu, jer se prije osam mjeseci iz Beograda preselila u Hadzice, na obiteljsko imanje koje je naslijedila od majke.
Devedeset prica
Dvadesetjednogodisnji sin Ivan ostao je na studiju u Beogradu, gdje joj je i osamnaestogodisnja kci Sonja koja upravo odlucuje koji bi fakultet upisala. Svetlana Broz sada sredjuje kucu s ribnjakom na imanju koje su krajem 19. stoljeca kupili njezini preci, Cesi koji su se za Austro-Ugarske doselili u Bosnu.
Devedeset potresnih prica u knjizi ispricalo je po 30 Srba, Muslimana i Hrvata. Zena iz Srebrenice prica kako joj je zivot spasio Srbin, vozac autobusa, Zidov otkriva da je prezivio zahvaljujuci muslimanskoj humanitarnoj pomoci, Srpkinji je hrvatski vojnik pomogao da otkopa skrivenu ustedjevinu a za naknadu nije htio uzeti ni rakiju.
Nakon sto je knjiga 'Dobri ljudi u vremenu zla' postala bestseler, Svetlana Broz pocela je pripremati knjigu o ljudima koji su tijekom rata u Bosni sklopili nacionalno mjesovite brakove. Prosloga je tjedna The New York Times objavio clanak o zanimljivoj sudbini Svetlane Broz, u kojem se moglo procitati i da ce njezina prva knjiga uskoro biti promovirana u Splitu i Dubrovniku.
U trazenju istine
NACIONAL: U Bosnu ste 1992. dosli iz Beograda. Kako ste uspjeli doznati sto se u Bosni doista zbiva s obzirom na to da su srpski mediji pruzali iskrivljenu sliku dogadjaja i drzali Beograd u medijskoj blokadi?
- Tocno je da je medijska slika u Srbiji u zadnjih deset godina potpuno iskrivljena, izopacena i neistinita, ona je u funkciji aktualne vlasti. Medjutim, smatram da je svatko tko je zelio znati sto se doista dogadja u Hrvatskoj, a poslije i u Bosni, mogao to doznati na neki drugi nacin. Imala sam mnogo prijatelja i rodjaka u BiH. Imala sam i moralnu obvezu da doznam sto se ondje dogadja. Putovi i nacini doznavanja bili su razliciti, ali sam do istine dosla na samom pocetku. Od prvog trenutka kad to doznate morate odrediti svoj stav.
NACIONAL: Kako ste putovali Bosnom i prikupljali price?
Putovala sam s kceri kojoj je tada bilo samo 11 godina. Odlucila je ici sa mnom kad je doznala da namjeravam sakupljati price. Iako sam joj pokusala objasniti na sto ce naici i sto ce dozivjeti, ona je rekla: 'Ali i tamo zive necija djeca.' Bio je to argument protiv kojeg nisam mogla nista, pa sam je povela sa sobom. Nas dvije putovale smo raznim gradovima i selima, nalazile prijatelje, znance, nepoznate ljude koji su mi izlazili ususret. Nekad su prolazili dani dok bih nasla sugovornika, nekad bih u jednom danu nasla i trojicu. Dugo je to trajalo, jer nisam imala razdoblje u kojem bih se samo tomu posvetila, putovala sam uglavnom vikendom. Odlazila bih petkom, vracala se nocu s nedjelje na ponedjeljak kako bih se vratila na posao, a kci u skolu. Godisnji odmor i slobodne dane provodila sam u Bosni. Prosle smo desetke tisuca kilometara da bi nastala knjiga, no ona je danas pred nama i nikakav trud nije bio prevelik.
NACIONAL: Jeste li u Bosnu dosli s namjerom da prikupite materijal za knjigu ili u prvom redu da pomazete ljudima?
Moja primarna odluka bila je nepristajanje na ravnodusnost sredine u kojoj sam zivjela, dakle Beograda, na ono sto se dogadjalo u BiH. Za mene to nisu bili drugi, kao sto je smatrala vecina mojih sugradjana, bio je to moj narod i morala sam se odrediti prema uzasima koji su se dogadjali. Naravno, iz tog je odredjenja nastala i potreba da ne okrenem glavu, nego da uronim u strahote rata. Kao lijecnici nista drugo nije mi bilo dano za pocetak nego da pokusam pomoci barem jednom unesrecenom bolesniku. Jos 1992. krenula sam na prostor BiH koji mi je tada bio dostupan, a s obzirom na to da sam dolazila iz Beograda, bio je to prostor danasnje Republike Srpske. Iz rada u kardioloskim ordinacijama dozivjela sam cudo, pacijenti svih triju vjeroispovijesti i nacija imali su potrebu da pricaju o dobroti koju su dozivjeli od nekoga tko nije pripadnik njihove etnicke skupine. To me fasciniralo jer se beskrajno razlikovalo od crne medijske slike koja se svugdje mogla sresti, i u Beogradu, i u Bosni, i u cijelom svijetu. Ni u jednom trenutku ne zelim ignorirati zlo koje se dogodilo, ono se doista dogodilo i mora se zabiljeziti da se vise ne bi ponovilo.
Kradja
NACIONAL: Je li bilo necega zajednickog u njihovim pricama?
Njihova svjedocanstva bila su ispricana u nijansama, nepogresivo su prepoznavali svaku ljudsku gestu, od ljudskog pogleda ili stiska ruke, do velicanstvenih gesta zbog kojih su ljudi stradavali braneci druge. Smatrala sam da nemam pravo ne zabiljeziti to iskustvo. Na neki nacin osjecala sam se pozvanom da bas ja to ucinim s obzirom na to da sam mozda uzivala privilegij prezimena koje nosim, pa ne postoje etnicke skupine koje me ne bi prihvatile. Tako se i dogodilo, u Bosni su mi svi otvarali vrata. Nikad se nije dogodilo da sam s nekim pokusala razgovarati a da on to nije prihvatio. Svi su imali povjerenja u mene, vjerojatno i zato sto sam lijecnica, ali i zato jer nosim prezime koje ih je asociralo na vrijeme koje su sazimali recenicom da su tada zivjeli zivotom dostojnim covjeka.
NACIONAL: Jesu li ljudi sami pocinjali pricati?
U kardioloskim ordinacijama u kojima sam radila pitala sam o problemima i bolestima zbog kojih su dosli. Ali oni su i u tom kratkom vremenu u kojem su pricali o svojim tegobama nalazili vremena da mi ispricaju kako su, uz sav uzas koji im se dogodio, dozivjeli i iskustvo necije dobrote. Stekla sam dojam da imaju potrebu o tome govoriti, ali da nemaju komu. Ta njihova potreba rezultirala je time da na neko vrijeme ostavim svoje kardioloske instrumente i s diktafonom krenem prikupljati materijal. U knjizi nema ni jedne price iz kardioloske ordinacije, one ostaju samo u mojoj dusi. Kad sam trazila sugovornike u BiH, to je bio dug i slozen postupak. Nisam mogla intervjuirati ljude pitajuci ih o takvim iskustvima. Morala sam imati nekoga na terenu tko je ili poznavao mene, ili prepoznavao sto zelim te znao potencijalne sugovornike s takvim iskustvom. Uvijek je postojao netko izmedju mene i sugovornika. Zahvalna sam stotinama ljudi koji su mi omogucili da prikupim ovaj materijal jer bez njih ne bi bilo knjige, kao ni bez onih koji su imali snage govoriti o svojim iskustvima.
NACIONAL: Dokad ste prikupljali materijale?
Prikupljanje materijala zavrsila sam 1995. Medjutim, u Beogradu mi je netko provalio u kucu i ukrao kompletan materijal, cijelu knjigu. Ostalo je samo nekoliko prica koje su stjecajem okolnosti tih dana na audiokasetama bile kod moje prijateljice koja ih je skidala kao sirov materijal u kompjutor da bi mi pomogla da sto brze zavrsim. Tih nekoliko prica uslo je u ovu knjigu, a kradja se dogodila jer nekomu nije odgovaralo da takva knjiga ugleda svjetlo dana ili da ja budem njena autorica. Odlucila sam ponovno otici na teren i naci nove sugovornike, jer sam smatrala da nemam pravo od ljudi koji su vec jednom bili povrjedjivani sjecanjima, a ta sjecanja uvijek bole, traziti da ih ponovno prozivljavaju.
U opasnosti
NACIONAL: Jeste li se, prikupljajuci materijale za knjigu, nasli u zivotnoj opasnosti?
Nikad nisam razmisljala o zivotnoj opasnosti za samu sebe. Krenula sam u ratom zahvacenu BiH, gdje se moglo stradati od granate, mine, metka, ali, srecom, nisam stradala. Ne mogu reci da nije bilo neugodnosti, ali su apsolutno nebitne u odnosu na ono sto sam uspjela, a to je prikupiti materijal i objaviti knjigu. Jedna od neugodnih stvari bio je susret s kolegom lijecnikom, koji je u Republici Srpskoj bio jedan od bliskih suradnika Radovana Karadzica. Kad sam mu 1993. objasnjavala zasto sam na prostoru kojim 'on vlada', rekao mi je zasto ne pisem knjigu o zlim ljudima. Rekla sam mu da se vec netko drugi bavi zlom, a da se netko mora baviti i dobrim. Na to je on, lupajuci sakom u stol, bijesno odgovorio: 'Nema dobrih ljudi, dobar Hrvat je samo mrtav Hrvat, dobar Musliman je samo mrtav Musliman!' Rekla sam mu da je necovjek i fasist i da se stidim sto nosimo istu diplomu, ali se nadam da to nece jos dugo trajati. Napustila sam njegov ured i taj grad. Kad sam stigla u sljedeci grad, od prijatelja, koji su me tamo uplaseni docekali, doznala sam da je doticni doktor svim policijskim postajama u RS poslao telegram da me uhapse i ne dopuste mi da radim. I nacelnik policije u tom gradu dobio je takav telegram. Prijatelji su me molili da napustim grad, no ja sam otisla do nacelnika. Usla sam u njegov ured i rekla evo, ovdje sam, hapsite me i to je prica, ubijte me i to je prica, samo ce je ispricati netko drugi. On je odmahnuo rukom i rekao: 'Idite, radite svoj posao, svakakvih ima medju nama.' Dakle, ispalo je da je jedan policajac bio normalniji covjek od moga kolege.
NACIONAL: Zasto je knjigu izdao banjolucki 'Media Centar Prelom'?
Najcesce novinari pitaju zasto je knjiga objavljena u Banjoj Luci. Ova knjiga pripada BiH i zato sam smatrala da mora biti tiskana u toj zemlji. Bilo je ponuda i u Beogradu. Od svih ponuda iz Bosne odmah sam prihvatila onu profesora Miodraga Zivanovica, koji je direktor 'Media Centra Prelom' iz Banje Luke i koji je nakon dvije recenice razgovora razumio ideju knjige i njenu vrijednost. On je inace profesor na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, covjek briljantnog digniteta koji je od prvog trenutka uzasa koji se poceo valjati po prostrima bivse Jugoslavije razumio o cemu se radi. Nije pristao na to i svojim je djelovanjem od prvoga dana bio na strani istine i pravde. Meni je svejedno je li knjiga objavljena u Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru ili Tuzli. Razlog zbog kojeg sam se opredijelila za Banju Luku bio je profesor Zivanovic.
Memorijalni park u Sarajevu
NACIONAL: Kako je vasa knjiga uspjela postati bestseler u Bosni?
Iznenadilo me je s koliko su zanimanja i radosti ljudi u BiH prihvatili knjigu. Nisam to ocekivala jer pouzdano znam da vecina ljudi na ovim prostorima nosi neko takvo ili slicno iskustvo pa sam se bojala da ce se zapitati zasto bi netko o tome pisao kad oni znaju da je to bilo tako. Radost s kojom su prihvatili knjigu i mene je kao autoricu uvjerila da su umorni od zla i da se raduju svakoj reafirmaciji pravih vrijednosti.
NACIONAL: Pripremate jos jednu knjigu o ratu u BiH?
Prikupljajuci materijal za knjigu 'Dobri ljudi u vremenu zla', odlucila sam sakupiti autenticna svjedocenja ljudi koji su za vrijeme rata u BiH sklopili brak a ne pripadaju istoj etnickoj skupini ili vjeri. Za mene su to cudesna iskustva i svjedocenja da nadljudskim naporima dosegnu drugo ljudsko bice koje vole, ostanu zajedno, vjencaju se i uz golemi otpor vlasti rode djecu i tako dokazu da je ljubav jaca od svakog ludila, pa i nacionalistickog. Osim toga, to je i potvrda da BiH, cije je najvece bogatstvo bilo jedinstvo razlicitih, ni u ratu nije promijenila svoju kvalitetu. Dakle, sacuvala ga je, sto je velicanstveno. Iz toga slijedi da nije uspio niti moze uspjeti bilo tko tko je imao ludjacku ideju da BiH moze podijeliti po nacionalnim savovima.
NACIONAL: Namjeravate inicirati i osnivanje memorijalnog parka u Sarajevu?
Uz ovu knjigu za koju prikupljam materijal imam potrebu uraditi nesto sto ce ostaviti trag dobrih ljudi u vremenu zla. Iskustvo Zidova koji su prezivjeli holokaust rezultiralo je parkom Yad Vashem u Jeruzalemu. U njemu je posadjeno drvece, a uz svako drvo nalazi se ime dobrog covjeka koji je nekom Zidovu pomogao da prezivi. Vodjena tom idejom htjela bih u Sarajevu napraviti takav park u kojem bi bila imena svih ljudi koji, cesto i samozrtvovanjem, ne pristaju na bestijalnost pripadnika vlastite nacije. Ti ljudi su heroji jer su u najtezim vremenima imali snage ostati ljudi.
NACIONAL: Proslog se tjedna u New York Timesu moglo procitati da cete odrzati promociju knjige i u Hrvatskoj.
Imam u planu, odnosno predlazu mi da se organizira promocija u Splitu i Dubrovniku. Kad netko to napravi, sa zadovoljstvom cu doci u Split i Dubrovnik.
Sjecanja na djeda Josipa Broza Tita
NACIONAL: Dakle, niste jos dogovorili nista konkretno?
Ne, sve je jos u fazi pripreme. Znam da se prosle godine u Makarskoj pojavio jedan primjerak knjige i da su je ljudi fotokopirali da bi je mogli procitati. Dakle, i u Hrvatskoj postoji zanimanje za dobrotu u vremenu zla, koju su ljudi u BiH dozivljavali. To su univerzalna iskustva i vazno je da ih doznaju i oni koji su imali srecu ne dozivjeti takvo zlo.
NACIONAL: Kakva su vasa sjecanja na vaseg djeda Josipa Broza Tita?
Imala sam 25 godina kad je umro, prosla sam razdoblje u kojem sam puno toga dozivjela i zapamtila. U nacelu nerado govorim o svom privatnom zivotu, pogotovo o djedu jer sam dala vise od stotinu intervjua u kojima sam na neki nacin oskvrnula sjecanje i privatnost. To je jedini razlog zbog kojeg ne zelim govoriti o svojoj privatnosti. Ne znam ni jednu unuku koja ne nosi lijepo sjecanje na svoga djeda. Nadam se da ce me barem razumjeti sve unuke i svi djedovi koji ovo procitaju.
NACIONAL: A kako biste se izjasnili o svom djedu iz politicke i socijalne perspektive?
Uvijek na ta pitanja odgovaram da sam 35 godina zivota provela ziveci u cudesnoj zemlji. Mozda je najprimjerenija formulacija izgovorena tisucu puta u BiH i kroz usta ljudi koji su govorili da su u to vrijeme zivjeli zivot dostojan covjeka. Raspad Jugoslavije za mene je bio nesto neocekivano i vrlo bolno. I dalje javno govorim sto mislim, a to je da je cjelokupni prostor bivse Jugoslavije za mene u emotivnom smislu moja zemlja. I to mi nitko ne moze oduzeti ma koliko granica postavio. Vjerujem u vrijeme u kojem ce se prostori bivse Jugoslavije reintegrirati na nekim drugim osnovama ili uspostaviti normalnu komunikaciju, vjerujem da ce ljudi zivjeti zivot barem slican onom iz vremena prije raspada.
NACIONAL: Nije li pristupanje Europskoj uniji jedina takva sansa za zemlje bivse Jugoslavije?
Naravno da je, to je jedino pravo i normalno rjesenje. Na kraju krajeva, sve su zemlje bivse Jugoslavije u Europi. Zasad, na zalost, samo geografski, no zivim za vrijeme kada ce one biti istinski dio EU, odnosno Europe. Ljudi s ovih prostora to zasluzuju. Oni koji su ih u tome onemogucavali i danas ih onemogucuju ipak ce jednoga dana sici sa scene, a nakon toga i ne moze se dogoditi nista drugo nego da se okrenemo Europi i udjemo u nju.
Uzasi rata
NACIONAL: Kako komentirate politicku, komercijalnu i umjetnicku eksploataciju lika vasega djeda?
Nisam vidjela filmove poput 'Marsala' ili 'Tito i ja', no ne svidja mi se ono sto vidim kao komercijalnu i politicku eksploataciju njegova imena. I ovdje u Bosni njegovo se ime politicki eksploatira na krajnje neadekvatan nacin, no ovisi o dignitetu onih koji ga upotrebljavaju. U umjetnickom pogledu, nisam gledala filmove, no velike licnosti ostavljaju prostora za umjetnicke i ostale teme koje se daju obraditi. Pitanje je samo tko ih obradjuje i zasto.
NACIONAL: Da vam je netko za zivota vaseg djeda rekao za uzase koji ce se dogoditi pocetkom 90ih u Hrvatskoj i BiH, biste li mu vjerovali?
Recite slobodno i u Srbiji. Ne bih vjerovala, previse zla i strahota se dogodilo da bi se to uopce dalo zamisliti. Do pred sam raspad Jugoslavije nisam bila u stanju shvatiti sto ce nam se dogoditi.
NACIONAL: A kad ste to shvatili?
Svi smo imali neki trenutak u kojem smo unaprijed shvatili sto ce se dogoditi. Osim ljudi koji se nisu osvijestili i koji jos ne shvacaju sto se dogodilo, a takvih je najvise u Srbiji. Milosevicevom pojavom na politickoj sceni Srbije shvatila sam da ce se dogoditi veliko zlo. Ali nisam ga mogla anticipirati u ovom obliku. Za razliku od vecine mojih sugradjana koji su ga slijedili, u samom pocetku sam shvatila da nacin na koji on funkcionira strasno podsjeca na ono sto je u Europi vidjeno do sredine ovog stoljeca, da je to fasisticko ludilo, kakvim se, na zalost, i pokazalo. Moram reci da mi cak nije velika satisfakcija sto je to shvatio i dio mojih prijatelja u Beogradu, koji su prvih godina hodali po mitinzima. Dok sam ih vukla za ruku i govorila im da stanu i ne srljaju, odgovarali su da to radim jer nisam Srpkinja. Mnogi ni danas nisu svjesni.
Apatrid, kozmopolit i europeid
NACIONAL: Kako se osjecate uz djeda napola Hrvata napola Slovenca, baku Ruskinju i majku Cehinju?
Tesko se uz sest razlicith genetskih materijala odrediti usko nacionalno. Dok je postojala zemlja u kojoj sam se rodila, osjecala sam se Jugoslavenkom. Otkad je nema, osjecam se apatridom, a deklariram se kao kozmoplit i europeid.
NACIONAL: Kako vidite danasnju BiH?
Nosim osmogodisnje iskustvo cestih boravaka na podrucju BiH. Upoznala sam tisuce ljudi, cula tisuce razlicitih prica i iskustava. Zadnjih osam mjeseci zivim u Sarajevu i moram reci da u ovoj zemlji zivi vecina beskrajno dobrih i casnih ljudi i odredjeni broj onih koji su nacionalno opsjednuti, izmanipulirani i jos su u svojim rovovima. No zbog velike vecine tih normalnih i zdravih ljudi ima smisla svaki trud i angazman koji ce pomoci da se na ovim prostorima sto prije ponovno dosegne normalan zivot.
NACIONAL: Kad bi se mogao ostvariti normalan zivot?
On se vec ostvario i ostvaruje na onim prostorima na kojima na vlasti nisu nacionalno ostrascene politicke stranke i lideri. Jos uvijek postoji dosta crnih rupa gdje takvi ljudi vladaju zahtijevajuci od svojih, pod navodnicima, podanika da lojalnost vlastitoj naciji pokazuju mrznjom prema drugima. S obzirom na to da se na ovim prostorima svaki nacionalizam pretvorio u fasizam, nadam se da ce svi ovdasnji nacionalizmi, odnosno fasizmi imati svoj vijek trajnja. Tesko je prognozirati, to ce se dogoditi kad se promijene vladajuce strukture na ovim prostorima. Jer oni koji su doveli do rata, koji su ga nosili i ucinili onakvim kakav je bio, nemaju nikakvo moralno pravo da se nakon toga pojavljuju na politickoj sceni ove zemlje. Medjutim, realnost je nesto drugo i oni su jos tu. Vjerujem da ce se to uskoro dogoditi.
Odgovornost novinara
NACIONAL: Spomenuli ste negativnu ulogu medija u ratu u Bosni. Kako komentirate nedavne spekulacije po kojima ce Haaski sud procesuirati novinare i urednike koji su poticali na mrznju i zlocine?
Ako govorimo o Medjunarodnom sudu u Haagu, ne znam kako se on postavlja u odnosu na ljude iz medija s podrucja bivse Jugoslavije, ali uvjerena sam da je odgovornost novinara za sve sto se dogodilo i za nacin na koji se dogadjalo ogromna. Hoce li ta odgovornost biti kaznena, pred nekim sudom, ili ce ostati u okviru moralne i profesionalne odgovornosti, ne znam. No u svakom slucaju, doci ce na red i ta vrsta odgovornosti. Nema normalnih odnosa dok se svi zlocini i svi krivci ne izvedu pred lice pravde i kazne. Dobar dio novinara s ovih prostora mora razmisljati o tome na koji ce nacin zavrsiti karijeru.
NACIONAL: Kako komentirate ovogodisnje politicke promjene u Hrvatskoj?
Moram priznati da u Hrvatskoj nisam bila od 1991., ali pratim sto se dogadja i jako me raduju ove promjene. Nedavno sam u jednoj radijskoj kontaktemisiji u Sarajevu, odgovarajuci na pitanje slusateljice zasto se sama ne ukljucim u politiku, odgovorila da me politika ne zanima, da se bavim drugim poslom i da se nikad nisam bavila politikom. Ali svi smo mi ipak zrtve politike koja nam se dogadja. Kao promatrac onoga sto se dogadja u Hrvatskoj, smatram da je to vazan korak koji ce Hrvatsku puno lakse i brze odvesti u Europu od onoga sto je bilo prije promjena.
NACIONAL: Sto je s ostalim susjednim zemljama, koje u promjenama kasne za Hrvatskom?
Trebalo bi analizirati razlog zbog kojeg su se u Hrvatskoj dogodile promjene. Ako mi dopustate, veci razlog je bio ekonomska situacija od, recimo, nacionalnog pitanja. To se dogodilo u Hrvatskoj na njenu srecu, ali se ne dogadja u Srbiji koja je na ekonomskom dnu. Bilo bi jako dobro kad bi Hrvatska bila primjer ostalim dijelovima bivse Jugoslavije, koji se jos nisu iscupali iz nacionalistickih prica.
