Izvor: Nezavisne Novine, 10.Okt.2016, 20:29   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Oprosti im, Ivo, ne znaju šta rade

Majstori smo da oskrnavimo sve lijepo. Da ne kažem i sveto. Tačnije, majstori smo da ne prepoznamo ono što cijeli svijet, ako slučajno ima, kuje u zvijezde. Nama je, eto, lijepo i sveto otirač za noge. Kafanski šmek. Internet prepiska. Olakšavanje duše uz kafanski šmek pa kroz internet prepisku. U po noći čuješ telefon. Neko ili lud ili pijan.

"Ljubav, ako je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja." Tvoj Meho (Josip, Gojko)

Bože, kako komplikovano zvuči, a >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << zapravo je samo riječ o Ivi. Ako pitamo našeg prosječnog čovjeka, spomenuće Andrića. Ili što mu je bio obavezna lektira, a češće jer za drugog i nije nešto čuo. Ne daj Bože, čitao. Ako i spada u onaj dio izostanaka sa časova, upoznao ga je kroz vilajete  modernih tehnologija, jer šta je Facebook ako svakodnevno ne popričaš sa prijateljima i vaskolikim svijetom kroz poruke našeg jedinog nobelovca. Objavi taj neko neki Andrićev citat, a dolje moja komšinica odgovara nobelovcu: "Jeste, sve je baš tako. Ali svaka naredna godina je naša borba. Deda Mraz nam ne može pomoći."

Na 124. godišnjicu rođenja Ive Andrića, umjesto da koračam stazama i vidicima koje nam je otvorio, nailazim na komercijalu. Sve ono što on nije živio. Na njegove stihove kojima se bahatimo u nedostatku vlastitih misli i stavova, na dvore sagrađene njemu u čast, a ako je Andrić išta bio, bio je gromada skromnosti. Nikada nakon te '61, kada je dobio Nobelovu nagradu za književnost, nije ga bilo u travničkoj Zenjak bb, jer nije želio da bude puka senzacija. Danas, kad svratite tamo, možete sjesti i popiti pivo. Ima, doduše, gore na spratu sobica muzej, tek koji metar uspomene na Andrića, na ono što je bio prije nego su došla, tako, ona kao njegova vremena, jer smo mu, kaže njegova biografkinja Žanete Đukić-Perišić, te riječi lažno pripisali. Jer živimo u neznanju!

Tako je danas, vijek i četvrt kasnije, u Andrićevoj rodnoj kući pivnica. Da ne griješim dušu, prigodnog naziva "Nobel". Čitam o tome iščekujući ime nekog novog književnog velikana, neprolazne vrijednosti, koji će postati nacionalni heroj, tamo negdje, dok mi svog jedinog omalovažavamo, gazimo kulturno ga citirajući kad nam ponestane riječi. I prosto me u momentu snađe Touretteov poremećaj - Budale! Stoko! J..i se, glupi narode! Svih vjera i konfesija, dok u izmaglici pijanih misli, trljaš pivski stomak o sto u pivnici u rodnoj kući nobelovca. Podriguješ mu na uho, u nikotinskom dimu koji se već učaurio u tom nacionalnom spomeniku. Koji to nije.

"Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav."

Da, znao je Andrić, onda. Svi smo ovdje takvi, jer on je naš danas po potrebi. Ne, nemam ništa protiv piva i kafane, naprotiv, ali imam kad su u Andrićevoj rodnoj kući. Ona u kojoj je odrastao, u Višegradu, decenijama služi za prepucavanje sa zakonodavcima. A zakon, eto, preko noći može postati kakav god, ako nam je stalo. Možemo isplatiti, kad već mnogo toga plaćamo, sve te vlasnike i kuće koje kriju Andrićeve damare, otvoriti za pisanu riječ, za ono najbolje što nam je dao, a mi ponudili svijetu. Bar toliko mu dugujemo, nakon što je on svoj milion darovao znanju i knjizi i hramovima te simbioze - bibliotekama. A živio je nakon te Nobelove nagrade za književnost između Beograda i Herceg Novog, a Bosna se ipak našla tu, između i najvažnija. Gdje mu je uvijek i bila.

"Sve moje je iz Bosne", zabilježio je.

Kako to danas gordo zvuči, dok ga se Bosna prisjeća samo sporadično, o kakvu godišnjicu. I kad ugleda novčanicu od 200 maraka. Rijetko. I uspjeli smo da umre dva puta, baš kao što je pisao o velikim ljudima - jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina.

Knjiga nam je spala na prijetnje nemirnoj djeci, hramove pisane riječi zaobilazimo kao stacionare kuge. "Pa neću je valjda upoznati u biblioteci", dio nam je folklora. Reanimiramo Andrića kroz citate i mudre misli, šaljući pokajničke SMS poruke, dižući narod na bunu, prozivajući vlast, iz zadimljenih kafana.

Dođu, tako, vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! Ivo Andrić, al malo sutra, na Facebooku.

Nastavak na Nezavisne Novine...