Izvor: Politika, 10.Feb.2013, 11:22 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ogledalo rata u Hrvatskoj
Rušenje spomenika najčešće je bilo juriš na mesta pamćenja, pokušaj da se izbriše iz kolektivnog sećanja najvažniji deo Drugog svetskog rata, antifašistička borba i stradanja Srba i drugih nehrvata u NDH. To je bio deo šire revizije savremene istorije u Tuđmanovoj Hrvatskoj
Ako spomenike definišemo kao materijalni izraz određene ideologije, pa čak i simbol interpretacije prošlosti, onda je lako zaključiti zašto su oni laka i poželjna meta u ratnim i tranzicionim >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << vremenima.
Nova hrvatska vlast, preko javne retorike, svakodnevno je podsećala da su Jugoslavija, komunizam, partizani, bratstvo i jedinstvo, Srbi neprijatelji. Takva praksa uskoro je dala poprilične rezultate.
Pre početka ratnih čarki i docnije ozbiljnijih vojnih operacija, uništena su devedeset i dva spomen-obeležja. Rušenje tih spomenika najčešće je bilo juriš na mesta pamćenja, pokušaj da se izbriše iz kolektivnog sećanja najvažniji deo iz istorije Drugog svetskog rata, antifašistička borba i stradanja Srba i drugih nehrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
To je bio deo šire revizije savremene istorije u Tuđmanovoj Hrvatskoj koja je krenula u stvaranju novih mitova, naravno iz ugla radikalnog nacionalizma i ustaške ideologije. To je, zapravo, značilo ne samo rušenje postojećih spomenika, već i izgradnja novih (kao što su bili Juri Francetiću u Slunju i Milu Budaku u Svetom Roku).
Kada su počele ratne operacije demolirano je preko tri hiljade partizanskih spomenika i drugih obeležja iz istorije i tradicije Srba u Hrvatskoj. Jedan deo, ali ruku na srce mnogo manji, uništili su i pripadnici Vojske Republike Srpske krajine (u Plaškom miniran partizanski spomenik u centru grada, i rušenje spomenika narodnom heroju Marku Oreškovića Krntiji).
„Jutarnji list” 28. avgusta 1998. godine piše: „Većina zagrebačkih obilježja antifašističke borbe uništena je ili premještena. Mošu Pijadu htjeli samo stanari staračkog doma”. Tekst je zapravo razgovor sa Silvijem Novakom, iz Zavoda za zaštitu spomenika i ovako se završava:
„Svaki šesti Zagrepčanin sudjelovao je u narodnooslobodilačkoj borbi, a čak 89 njih proglašeno je narodnim herojima. Svaki od heroja imao je bar po jedan spomenik. Nakon njihova uklanjanja na mjesta nekadašnjih obilježja NOB-a nisu postavljenja nikakva ’zamjenska’ umjetnička djela, već postolja zjape prazna”.
Uklanjanje Avgustinčićevog spomenika Moši Pijadi, koji vrlo skroman, a ne monumentalan, smešten na diskretnom mestu, a ne dominantnom, gotovo sakriven u žbunju, pokazao je da su ta dešavanja u Hrvatsko devedesetih godina prošlog veka bila istorijski retrogradna, neartikulisana i motivisana primitivnim nagonima.
Tih dana je u Osijeku, od osamdeset i dva spomenika, nestalo, uklonjeno ili uništeno šezdeset i dva spomenika, bista i spomen-ploča. Na pitanje gde bi mogli biti ti spomenici, tadašnji predsednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Osijek Branimir Glavaš je odgovorio „da je obolio od opće amnezije”.
Možda je najbolja ilustracija stanja u Hrvatskoj intervju novinara „Slobodne Dalmacije” Milorada Bibića Mosora sa akademski vajarom Lujom Lozicom:
– Jeste li preboljeli što su vam isjekli na komadiće skulpturu Josipa Broza Tita u mramor?
– To je kulturcid najgore vrste kojeg je osudio cijeli svijet. Jedino se u Hrvatskoj o tome šutjelo... Titovu skulpturu, izloženu u Šubićevoj ulici u Zagrebu, ispilili su na komade. Strašno. Užasno. Ubitačno. Nestvarno.
– Je li istina da zato niste htjeli susret s Franjom Tuđmanom? Ni to da napravite njegovu skulpturu.
– S Franjom Tuđmanom se nisam sretao. Niti sam ja želio sresti njega niti je on htio sresti mene.
– Isti je slučaj kao s Pablom Pikasom i diktatorom Frankom u Španjolskoj!
– Je li me to upoređujete s Pikasom? Pikaso je bio zaluđeni komunista, kao što su svi danas zaluđeni internetom. To je tad bilo u modi. Franku to nije odgovaralo, najviše je volio ne gledat Pikasovu ’Gerniku’...
– Možda je Franjo Tuđman volio neko vaše umjetničko djelo...
– To me ne zanima. Moje geslo je: Tko jednom izda – uvijek izda. Pametnom dosta!”
Međutim, Titova skulptura nije jedino uništeno delo Luje Lozice. Apsolutno je nepoznata sudbina njegove monumentalne skulpture Veljka Vlahovića koja je stajala na Trešnjevci, u parku na uglu Ozaljske (nekad Končareve) i Nehajske ulice. Do danas nije utvrđeno gde je odnesena.
(Sutra:Kako je zapaljena crkva u Karlovcu)
Ivan Miladinović
objavljeno: 10/02/2013
