Izvor: Nezavisne Novine, 07.Okt.2016, 20:24   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Odakle energija za sve električne automobile?

Automobili s pogonom na struju se često reklamiraju kao obećavajući odgovor na klimatske promjene, zagađenja vazduha i povećanje energetske bezbjednosti, ali odakle energija za sve njih, analizira profesor geografije i životne sredine na Državnom univerzitetu San Franciska, Džejson Henderson.

U članku na sajtu jedne od vodećih kompanija za inovativne urbanističke projekte, Kopenhagenajz, Henderson piše da nije iznenađujuće što lideri svjetske klimatske politike i >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << najveća tržišta automobila – Kalifornija, Njemačka i Kina – propagiraju masovno javno subvencionisanje opšte električne motorizacije.

Čak i zemlje s „najzelenijim transportom u svijetu“ – biciklistička Danska i željeznicom bogata Švajcarska su se tome pridružile, dok Holandija rješenje za električne automobile vidi u zabrani prodaje konvencionalnih automobila s benzinskim motorima do 2025. godine.

Privlačnost električnih automobila je u tome što će se u potpunosti okrenuti obnovljivim izvorima energije, zato ih reklamiraju kao „zelene automobile“, „ugljenično neutralne“ i vozila „s nultom emisijom gasova“.

Ali, piše Henderson, niko ne pokazuje koliko je to dodatno opterećenje, jer, ako se pogledaju obnovljivi izvori energije, jasno je da za njih već konkurišu drugi, postojeći legitimni zahtjevi za „zelenim“ kućama i stanovima, i javnim prevozom.

Širom svijeta – od Kalifornije, preko Evrope, do Kine, „nadamo se da će se sve u našim kućama pokretati energijom iz obnovljivih izvora što se smatra ključem održivosti klime u budućnosti. U Danskoj koja je vjerovatno najbliže tom cilju, ali ima samo pet ipo miliona stanovnika, turbine na vjetar mogu da osvijetle većinu kuća samo nekih vjetrovitih dana.

Ali, zimi Danskoj treba uglja, gasa i spaljivanja smeća da bi se grijala, a njen program turbina na vjetar nije dovoljne veličine za punjenje baterija automobila. Neki tu zabrinutost odbacuju govoreći o džinovskim baterijama koje tek treba izgraditi, za skladištenje električne energije dobijene od vjetra za dane kada vjetra nema.

Ipak, ne bi li trebalo da taj „uskladišteni vjetar“ ne ide u baterije automobila, nego da ide domovima i kancelarijama, i šta je sa strujom za potpunu elektrifikaciju danskih željeznica i metroa u Kopenhagenu, zar ne bi trebalo da vjetar ide najprije u šinski prevoz, pita Henderson.

U Kaliforniji, najnovija solarna instalacija može da strujom napaja 140.000 domova ako je dan optimalan. Koštala je više od dvije milijarde dolara, uz 80 odsto subvencija iz federalne kase SAD. Da bi se tako strujom snabdijevalo postojećih 12-13 miliona domova u Kaliforniji, bilo bi potrebno izgraditi još bar 87 takvih solarnih elektrana, i još 40-50 elektrana za potrebe 20 miliona stanovnika Kalifornije očekivanih do 2050. godine.

To je ogroman, industrijski trošak, i čak i da je moguće postaviti solarne elektrane žrtvujući pustinje, šta će biti s manje sunčanim regionima SAD, kao i sa industrijom i kancelarijama Kalifornije, a pogotovo sa ogrominm električnim voznim parkom – danas Kalifornija ima 24 miliona automobila. To tim prije, jer je ona već sada vjerovatno dostigla upotrebljivi maksimum korišćenja energije vjetra.

Problem su i sami obnovljivi izvori, jer iako zaljubljenici u struju zamišljaju da će i električna vozila i obnovljivi izvori koji ih pokreću, biti „ugljenično neutralni“ i bez fosilnog goriva, ipak nije tako. Baterije, kako za automobile, tako i za ogromna skladišta energije vjetra i sunca, proizvode se od rude, kakav je litijum, s mnogo otrova i problema sa otpadom. Fabrike baterija, bile one u Kini ili Nevadi, neće raditi na vjetar ili solarnu energiju osim ako se ta energija ne uzme od domaćinstava. Fabrike sada rade na ugalj, gas i naftu, a tako će biti i ubuduće.

Za proizvodnju sve modernijih „nanomaterijala“ troše se ogromne količine energije, uz daleko veću emisiju gasova štetnijih od ugljen-dioksida. Iz toga proizlazi da Danska može da vjetrovitih dana bude „zelena“, ali samo zato što je prava emisija zagađenja preseljena u Kinu, Njemačku i drugdje gdje su svjetski centri proizvodnje čelika, opreme, automobila.

Električni automobili će i dalje imati gume proizvedene od nafte, djelove od plastike, olova, aluminijuma i hemikalija od ugljenika koje doprinose intenzivnijem ispuštanju gasova koji zagrijavaju klimu. Biće i održavanja vozila, odlaganja ili recikliranja što sve troši masivne količine energije i resursa, od kojih se nijedan ne pojavljuju u energetskim bilansima Kalifornije ili Danske, konstatuje Henderson.

Da bi zaista nastao svjetski masovan sistem automobila s pogonom na struju, sve pustinje svijeta, ravnice, sva plitka mora, i svi planinski grebeni bi morali biti potpuno pokriveni silicijumom, čelikom i plastikom. To bi bila eskalacija potrošnje energije ogromnih razmjera, piše Henderson.

Zatim, tu je povećana mobilnost električnog automobila jer će ih ljudi voziti više smatrajući da su „zeleni“. Entuzijasti će pokrivati kuće panelima za dopunu baterija automobila što je formula za još više vožnje.

„Električni automobil, sam po sebi ne može biti tako loš. Ali san o masovnoj električnoj motorizaciji kao zamjeni postojećeg sistema automobila, može biti noćna mora“, piše Henderson.

Profesor smatra da bi „možda trebalo da fosilno gorivo i emisiju gasova staklene bašte trošimo za izgradnju brzih pruga i elektrifikaciju masovnog tranzita, a okrenemo se biciklima i kompaktnim gradovima po mjeri pješaka, koristeći vjetar i solarne panele za energetski efikasnije domove“.

„Dakle, tu je izazov za industriju i svakoga ko sanja budućnost električnog automobila. Pokažite nam brojeve. Odakle će dolaziti energija, i kako će to stvarno izgledati?“, zaključuje Henderson.

„Prije nego što svijet uloži hiljade milijardi dolara i evra, i nesagledivu količinu prirodnih resursa u prelazak na masovnu električnu motorizaciju, moramo se zapitati: Odakle će doći energija i kako će to izgledati?", piše Henderson.

Solarni uređaji, da li na krovu kuće ili u nizu u pustinji, takođe zahtijevaju rudarstvo, potrošnju fosilnog goriva, bakar, staklo, plastiku, još više aluminijuma, zagađujućih gasova, više toksičnog otpada, raznih hidroksida, arsena, olova, hroma, i još mnogo toga.

Isto važi i za turbine na vjetar: najprije rudarstvo, izrada, transport, instalacija, priprema zemljišta, ugljenikom bogata potrošnja resursa za beton temelja tornja turbine.

Nastavak na Nezavisne Novine...