Izvor: RTS, 13.Avg.2018, 15:55 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Očuvanje tradicije u potkopaoničkim selima
Na sredokraći puta, od Brusa ka Kopaoniku, na 1.000 metara nadmorske visine, smestilo se Radmanovo. Jedno od šezdesetak sela rasutih po obroncima i podnožju planine sa bruske strane, u kojem u skladu sa prirodom i tradicijom živi 140 meštana.
Na reci Graševki, koja razdvaja tridesetak domaćinstava Gornjeg
i Donjeg
Radmanova, nekada je skoro svaka kuća
imala vodenicu. Danas žrvanj melje samo
u >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << dve. Zbog
tradicije, trojica braće Savića su svoju
obnovili pre tri decenije.
"Ne
radimo usluge. Narod i nema potrebe, sve
imaju gotovo da kupe. Međutim,
mi meljemo za naše potrebe sve što treba.
Kukuruz, ovas, spelta, raž i sve drugo
", kaže
Milan
Savić,
suvlasnik vodenice.
"Za stoku
najviše sameljemo, ali meljemo neki put i
za nas, pšenicu za hranu. Malo je lepši,
pitomiji hleb na kamenu nego na mlinu
što kupujemo. Jeste to malo 'belši' tamo,
ali ovaj je lepši za jelo i zdraviji",
dodaje
Radivoje Savić, suvlasnik vodenice.
Po
Savi i Pavlu koji, po predanju, prvi
nastaniše selo, u Donjem
Radmanovu žive Savići, a kraj reke, u
Gornjem
Radmanovu žive
Pavličevići. I jedni i drugi od stočarstva, proizvodnje krompira i jagodičastog
voća.
"Nedostaje nam na prvom mestu put, asfalt. I
drugo, omladina nam 'bega' zbog teškog
rada pošto je ovde malo brdovit teren.
Meštani
se bave stočarstvom i uzgojem maline.
Sad
je trenutno sezona kosidbe pošto je
malina završena. Poneki imaju malo
zasada kupine, šljive i snalazi se narod u raznim situacijama da živi. Pogledom
više je pre teži nego lakši život na selu
jer poljoprivreda je uvek teška. Dosta
nam kiša omela, odnela nam dosta rod
maline, nismo mogli da oberemo sve. Možda
30-40 odsto je propalo", priča
Milan
Savić,
predsednik
MZ Radmanovo.
Berba
kupina u punom je jeku. Rod se otima od
promenljivog vremena.
"Brzo trune. Zato beremo svakog trećeg dana,
a imamo i druge obaveze, treba sad da
kosimo i malo sena za stoku da to
pripremimo za zimu, da bi mogli i mi da
preživimo. Loša je situacija. Cena je
nikakva. Beremo samo da ne ode baš, ono
što kažu, u tangal, bez ništa. A inače
nema tu nikakve računice. Na primer, nas
troje danas da beremo, ne možemo da
naberemo 150 kilograma i ako je cena 30 dinara to
je 4.500, nemamo za po dnevnicu, a najmanja
dnevnica jednog berača je 2.000. Ali šta
da radimo, eto. Da ne propadne to sve da
ode dole na zemlju i zbog toga beremo",
jada
se Radosav Pavličević.
Od
zaseoka na brdu do asfalta je dva
kilometra makadama. Bez puta, subvencija
i organizovanog otkupa teško je, kažu,
opstati na selu.
"Iznad 55 godina ima pet, a ispod 55 ima
još sedam-osam neoženjenih. Najveći je
problem to i infrastruktura. Ovde je
nekad bilo dobro. Bile su zadruge. Plaćano
je na vreme. Išla je i rakija, i šljiva i
sve živo što je moglo. I stoka i krompir
isto, najboljeg kvaliteta. Sada nemaš
kome da prodaš, a i cena je loša", kaže
neženja
Bogdan Savić.
Put
je loš, ali internet dobar. Društvene
mreže pomogle su da u Pavličeviće iz
Surčina stigne nova mlada, a ubrzo i
dvoje dece.
"Upoznala sam se sa Dejanom preko
interneta. Došla sam ovamo, prvi put sam
ga videla i on me pitao da li hoću da
ostanem ovde, a ja kažem da hoću. Nit sam
se tad pokajala, nit dan-danas. Ovde mi
je lepše nego da sam u gradu. Uklopila
sam se. Nije mi teško da sa njima idem u
brdo da kupim seno i da malinu berem",
zadovoljna je Danijela
Pavličević.
U
voćnjacima grane od roda otežale. Selom
se širi miris slatka, džemova i kompota,
a kada se
završe
poslovi u polju, iz kazana će poteći
prepečenica. Po drva za zimu, u štalu i
njivu ide se od jutra. Preko dana je selo
gotovo pusto.
"Ima puno posla. Beremo maline, sadimo
krompir. Kod kuće žena uvek ima posla. Oko
zimnice, oko ručka, doručka, da sredi,
da počisti i tako. Kad malo padne sneg,
nije baš lako. Inače dobro je", priča
domaćica Zlata Savić.
U rad se uzdaju, a veru čuvaju. Crkva posvećena Lazarevoj
suboti čeka osveštanje. Dvadesetak
mališana budi nadu u opstanak sela iz
koga su mnogi otišli, ali ga nisu
zaboravili. O tome svedoče i priče Boška
Savića, o prošlosti, običajima i ljudima
među
koricama hronike sela – Radmanovu u čast, pokolenjima za nezaborav.