Izvor: SandzakPress.net, 13.Jan.2017, 17:27   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Nepotkovani Kusturica

Trebalo mi je da vidim mučenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta. Trebalo mi je da vidim blage oči koje pitaju -zašto Emire- I da shvatim da shvatim da nema te istorije i predistorije koja može da opravda potkivanje živog čovjeka. To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni. I dok tumaram svijetom, Bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berače pamuka, nego samo zato sto su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << sigurno muslimani najvise. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi čemer u duši. Pomiren sa smrću govorim i pišem od srca….                                                                                                                   Emir Kusturica                                                                                                                       24 marta. 1993. godine   Pomiren tada sa nečim što se zove tužna realnost, govorio je i pisao Emir Kusturica. Razočaran, sa čemerom u duši. Svjedok jednog vremena tragičnog po sve narode, a najviše po Bošnjake muslimane. Svjedok  krvoprolića, ubijanja, silovanja. I teško da je neko mogao bolje opisati svu tu patnju i stradanja i prenijeti taj osjećaj bola na sve nas, kao što je to on odradiou tekstu “O potkovanom Rasimu.” Čovjeku koga su četnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i živog potkovali. Strašno da strašnije ne može biti. Međutim period od 24 godine poslije toga donosi dosta promjena. Mnogo toga je drugačije na industrijskim, tehnološkim, kulturnim ali i svim drugim poljima. Mnogo toga se takojder dogodilo i promijenilo na politickom polju. Tu svakako prednjaci ex Jugoslavija. U tom krvavaom loncu, koji je nekada ličio na srećnu domovinu svih naroda ključalo je u velikoj mjeri. Od one čuvene parole: „Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svog“ pa sve do „Nož žica Srebrenica“, „Ubij zakolji da šiptar ne postoji“, „Srbe na vrbe“ itd.. A promijenio se i čuveni reditelj Kusturica. Sve je promijenio autor teksta “O potkovanom Rasimu“. Postepeno je mijenjao sve, od stavova, ideologije, načina razmišljanja pa do vjere i nacije. Moram priznati da sam ponekad bio u dilemi i na momente se pitao da li je čuveni Francuski glumac i režiser Žerar Depardije, bio previše grub kada je Kusturicu okarakterisao kao običnog prevaranta i šibicara. Poslije njegovog profašističkog govora  na obilježavanju dana genocidne tvorevine RS, svaka dilema je otklonjena. Bestidno, do kraja šovinistički, izmedju ostalog Emir ex Nemanja je rekao: „ Da mi je da imam malu atomsku bombicu, ali ne da je bacim, nego da je vide da viri iz dzepa, a ja da se pravim lud“, jasno alaudirajući na njegovu namjeru da eto ako neko pokuša da ispoštuje i sprovede u djelo odluke ustavnog suda BiH, zna šta ga čeka. Ima tu još poruka, između kojih je i demonstriranje sile i moći, i pokušaj zastrašivanja muslimana koji žive na tom prostoru. Kada bih ga sreo ili kada bi bio u prilici vjerovatno bih ga upitao: Šta bi sa tom bombom uradio kada bi još jednom sreo potkovanog Rasima? Da li bi ti opet klonula duša i kolena zaklecala? Da li bi opet raspletao vlastite misli, baš kao tvoja majka džemper pred zimu, da bi ti saplela novi? Da li bi se u tebi dogodio najači mogući zemljotres? Da li sve to što sam naveo, ili bi pak aktivirao bombu iz džepa da što prije dovršiš već napaćenog Rasima? Ništa me ne bi čudilo od Nemanje ex Emira. Nije on bio potkovan. On je pripadao narodu kog su potkivali. Istom tom narodu kojeg se sada stidi, i koji je po njemu sada kriv za sve. I koga se nadasve odrekao. Možda je najbolju definiciju svemu tome dala gospođa Ivana Marić, novinar i politički komentator, kada je rekla: „Kusturica će za srbe biti Nemanja sve dok sije mržnju prema muslimanima, ali čim se prvi put usudi da iznese i najmanju kritiku prema srbima, brzinom svjetlosti će postati “balija” Emir, sin Murata.“ No vidjećemo. Vrijeme će pokazati i svjedočiti. Artur Šopenhauer je govorio: „Da je oduvijek bilo razumno historija ne bi bila dugačka hronika gluposti i zločina.“ Dakle ima u historiji mjesta za sve. Za zle, za kukavice i izdajnike. I oni se pominju. Ali crnim slovima su njihova imena ispisana. Obeležena tako da će ih se i praunučad stidjeti. Za razliku od njih postoje i oni koji su ispisani zlatnim slovima. To su oni kojima se njihova pokoljenja ponose. To su oni koji pišu historiju. To su heroji. To su pobjednici. To su uzori i primjeri svima onima koji žele predstavljati svoj narod, ma koje vjere, nacije i ideologije bili. Emir Preljević    

Nastavak na SandzakPress.net...