Izvor: Nezavisne Novine, 13.Jun.2015, 09:36   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Najteže mijenjati svijest, ali je moguće

Veoma često za sebe kažemo da smo topli, ali u odnosu na neku manjinsku grupu čini mi se ipak da pokazujemo krutost i strah i da uvijek nismo spremni razvijati sebe da bismo i drugima pomogli.

Najteže je mijenjati svijest. O svemu. Pa, tako i o osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, ali to je moguće, uvjerena je Olivera - Olja Mastikosa, nacionalna koordinatorka za osobe s invaliditetom Republike Srpske.

Prethodnih 20 godina Mastikosa je jedan od sinonima borbe >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << za prava ove kategorije stanovništva. Na tom putu, kako govori, mijenjala je svoju svijest, a zatim aktivno uticala i na promjene na opštem planu. Inženjerka poljoprivrede - prehrambeni tehnolog, danas je master socijalni radnik i savjetnik.

"Prije dvije decenije radila sam u Savezu distrofičara RS i mijenjala sam tadašnjeg sekretara. Tako sam se srela i sa djecom korisnicima Zavoda 'Dr Miroslav Zotović' u Banjaluci. Nisam odmah imala jasnu viziju promjena, ali sam ih sasvim sigurno tada najsnažnije poželjela", prisjeća se Mastikosa.

POMAK U POGLEDU PRAVA

Veoma brzo je shvatila da su pitanja osoba s invaliditetom ozbiljna materija da bi im se pristupalo površno i s polovičnim informacijama.

"Iako sam već tada bila tehnolog i u sebe sam na tom polju uložila veoma mnogo, krenula sam na edukaciju kod mentorice Saveza distrofičara bivše Jugoslavije", prisjeća se ona.

Istovremeno je shvatila da psihički i fizički sve teže podnosi tadašnji posao u drugoj ili trećoj smjeni... Tako će njena priča postati i profesionalno opredjeljenje.

"Željela sam doprinijeti inkluzivnom obrazovanju, zatim priliku za razvijanje socijalnih vještina, mogućnosti dokazivanja. Sve to je od ogromne važnosti za nas", napominje Mastikosa.

Najveća sreća koju je doživjela na tom putu je, kako tvrdi, činjenica da su ideje i aktivnosti iz Humanitarne organizacije "Partner", koju je stvarala, kasnije preuzimane i razvijane kroz sistem, odnosno u ustanovama.

"Kada se uspjeh mjeri na period od deset, petnaest ili dvadeset godina, pomak definitivno postoji u pogledu prava osoba s invaliditetom. Manje je arhitektonskih barijera, postali smo vidljiviji, uveli smo dnevno zbrinjavanje kao pravo, pomoć u kući. Ostvarili smo značajan napredak u obrazovanju jer dosta škola primjenjuje inkluzivan pristup. Ali, predstoji nam reforma u pogledu personalne asistencije, koja nije pravo garantovano zakonom, već je riješena na nivou lokalne zajednice", objašnjava Mastikosa.

Tako su i nove izmjene Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom u RS, kako dodaje, napredak u segmentu radne asistencije za pomoć osobama s mentalnim oštećenjima, dok personalni asistent pri radu za osobe s fizičkim invaliditetom nije uvršten u ove izmjene, zbog nedostatka novca.

ŽENE S INVALIDITETOM

Problem je, kako napominje, i što je malo žena s invaliditetom na važnim pozicijama, iako bi svoj položaj mogle opravdati kompetencijama, kao i činjenica da društvo i dalje ne može da prihvati da žena s invaliditetom može na svijet donijeti potpuno zdravo dijete i angažovati nekoga da joj pomaže, kao što to radi i većina potpuno fizički zdravih majki.

"Pitanje žena s invaliditetom je dosta zapostavljeno, ali posebno u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja. To su neznanje, strah, otpor i predrasude, na koje najčešće nailazimo u zdravstvu", dodaje ona.

Takođe, napominje da je srećna jer je ostvarena kao supruga i majka.

"Sve zavisi od toga kako ćete živjeti, da li će se dopustiti da ograničenja koja imate dominiraju odnosom i poremete druge segmente zajednice. Ukoliko se fokusirate na zdravlje - bolest, izgubićete se u liječenju" , kaže Olivera Mastikosa.

U Banjaluci svi autobusi imaju uslove za osobe s invaliditetom, samo vozač treba da zaustavi vožnju, otvori rampicu i primi putnika.

"Naši vozači, međutim, pozovu druge putnike i kažu 'ajmo čovjeka unijeti' i smatraju svoj čin humanim. Nema potrebe za tim, postoje prava i sve što treba je da se ona poštuju. Dakle, ne treba nam familijarnost s putnicima i vozačima, jednostavno očekujemo da se neke stvari najzad nauče", kaže Olivera.

Nastavak na Nezavisne Novine...