Izvor: Nezavisne Novine, 17.Nov.2016, 10:04   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Mladi su buntovni samo do prve fotelje

Naspram toga što u posljednje vrijeme mahom igra žene u poznijim godinama, za Natašu Ivančević, glumicu Narodnog pozorišta Republike Srpske, slobodno možemo reći da je u životnoj formi.

Pored toga što je od strane matične pozorišne kuće nagrađena kao najbolja glumica u prošloj sezoni, navedeno potvrđuje više činjenica. Sad već davne 1992, prije nego što je izbjegla iz Sarajeva, koje je pamti po ulogama u Kamernom teatru 55 i Narodnom pozorištu, igrala je mjesečno >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << 23 predstave. Ovu brojku nikada poslije nije dostigla, a najbliže joj je danas, kada igra 17 predstava u jednom mjesecu. Banjalučka publika to nije mogla da ne primijeti, ali ne zbog brojke već isključivo zbog vrhunske igre. Baka Kaja iz "Malog blaga", koju igra u Gradskom pozorištu "Jazavac", naprosto blista, Ranka koja traži kosti nestalog sina na Velikoj sceni NP RS skoro je bila primorana da zaustavi monolog u predstavi "Sinovi koji umiru prvi", jer je žena iz publike odjednom počela glasno da rida. Alu iz "Kokoške" odigrala je preko stotinu puta, a nakon predstave "Časovi u kojima ništa nismo znali jedni o drugima" s ansamblom NP RS, koji se prošle sedmice vratio sa dvanaestodnevne turneje po Francuskoj, tamošnjoj publici poklanjala se pet puta na bisu. Ansambl je u zemlji pijetlova dočekan srdačnije od očekivanog, te je opšti utisak da francusko društvo po odnosu prema kulturi i ulaganju u istu prednjači toliko ispred nas da je to zapanjujuće.

NN: Kada bi mi mogli da imamo odnos prema pozorištu i kulturi kakav Francuzi imaju danas?

Ivančević: Mogli bismo mi koliko sutra da počnemo da primjenjujemo tako nešto i za sedam dana bismo sve savladali. Sva mudrost je da ljudi rade onaj posao za koji su zaduženi. Zna se ko glumi, ko namješta svjetlo i ton. Tu nema demokratije. Osnova nesigurnosti u svakom čovjeku kod nas, u kompletnom sistemu, jesu neznanje i nedisciplina.

NN: Šta je najupečatljivije što donosite iz Francuske?

Ivančević: Najupečatljivije mi je to kako su nas dočekali tamo i kako je publika dočekala predstavu. Još ne mogu da shvatim da smo toliko dobru predstavu napravili svi zajedno na čelu s profesorom Mladenom Materićem.

NN: Mladena Materića pamtite još iz Sarajeva, gdje je prije rata, kako je to zapisao Miljenko Jergović, u pozorištu važio za ono što je Emir Kusturica važio na filmu.

Ivančević: Između ostalog, meni je profesor Mladen Materić bio i profesor scenskog pokreta na Akademiji. Tako sam ja svojim očima gledala kako on pravi Tetovirano pozorište u Sarajevu i svi smo se nekako radovali tom projektu i prvom ozbiljnijem proboju sarajevskog pozorišta na zapadnu scenu. Meni je zaista bilo zanimljivo kada je on došao ovdje da radi. Prije svega, vratila sam se u ona studentska vremena i zadovoljstvo je bilo sarađivati s profesorom od kojeg sam mnogo naučila i koji mi je mnogo pomogao kao glumici. On je čovjek koji u tebi može da potakne maštu kad već misliš da u tebi nema ništa i da si sve davno naučio i prošao. Upali u tebi neko dugme i profunkcionišeš na jedan sasvim drugi način.

NN: To je kod Vas prepoznao i Upravni odbor NP RS proglasivši vas glumicom sezone.

Ivančević: Ja preozbiljno shvatam svoj posao i možda sam čak i pretjerala s odnosom prema radu. Tu sam zanemarila ono što je fino kod glumca, a to je da se raduje. Ja sam prestajala da se radujem i nagradama i premijerama jer sve nešto mislim ja sad moram bolje. To je pretjerano i možda treba da se opustim. Najveća nagrada za jednog glumca, ipak, bila je i ostala publika.

NN: Kada siđete sa scene i kada se publika raziđe, žargonski rečeno koliko Vam je potrebno da izađete iz neke uloge?

Ivančević: Adrenalin radi u zavisnosti od uloge do uloge. Istinski se ne osjećaš isto u 10 minuta do osam, kada obučeš kostim, i u osam, kad počneš da igraš. Kada predstava završi prolazi to još kroz mene i nikada, u danu kada igram, ne mogu da zaspim prije tri sata ujutru iako se ranije budim.

NN: Koji je Vaš savjet za mlade kolege koji tek počinju?

Ivančević: Oni nisu u puno drugačijoj poziciji od moje generacije kada je počinjala. Ni onda, kao ni danas profesionalna pozorišta ne otvaraju širom vrata za mlade, kao da ih jedva čeka. Niko nikoga danas ne čeka. Svi smo zamjenjivi i sve je relativno. Savjetujem im da sami rade, da se trude, da otvaraju nove scene, na kraju krajeva da prave i ambijentalna pozorišta, da igraju na ulici, što da ne. Kada si mlad možeš svašta i treba probati što više i biti mnogo slobodniji. Nekako ti se na mladost sve i oprašta.

NN: Da li mislite da nam fali angažmana, kako u pozorištu, tako i u društvu?

Ivančević: Nikad nije dovoljno angažmana. Naravno da fali. Međutim, možda je problem u tome što mladi više nisu buntovni, već što žele da svrgnu onog ispred sebe, odnosno buntovni su samo do prve fotelje. Možda je upravo problem u takvom angažmanu poslije kojeg nam se sve čini kao žabokrečina. Biti buntovan dok ti neka politička partija ne ponudi poziciju, znači da su male i banalne prepreke postavljene i u tome je ključ.

Nastavak na Nezavisne Novine...