Izvor: Nezavisne Novine, 30.Mar.2016, 19:31   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Mjera treba imati mjeru

Od starijih smo svi mogli čuti priče kako se u "njihovo vrijeme" u školi klečalo na kukuruzima ili je "radio prut" kad bi nešto pogriješili.

Sigurno su starine s godinama počele pretjerivati te je klečanje postajalo sve duže, a prut udarao sve jače, ali, nesumnjivo, to su bile opšte prihvaćene metode prosvjetnih radnika pri disciplinovanju neposlušnih đaka na koje niko nije imao zamjerke. Od tada su prošle godine, a danas se pak primjenjuju neke druge metode, razgovor, ukazivanje >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << na počinjenu grešku, disciplinske mjere suspenzije, ukor, pa opet malo razgovora i tako ukrug.

U to koji sistem je napravio bolje ljude, te da li je tačnije da je "batina iz raja izašla" ili pak možda "da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara" neću da ulazim, neka drugi prosude. Ipak, ono čega se moram dotaći je to da šišanje kose kao pedagoška mjera ne samo da je neprihvatljivo, nego je i skandalozno. Na stranu to što bi djeca trebalo da znaju i za obaveze, a ne samo da se ističu njihova prava, društvo u kojem živimo teži demokratskim vrijednostima koje definitivno ne poznaju ovako radikalne metode kažnjavanja u školama. Čitav slučaj ošišanih đaka u Medicinskoj školi u Banjaluci na neki način me podsjetio na onu "oko za oko, zub za zub", u ovom slučaju to bi valjda bilo "pramen za pramen".

Siguran sam da bi đake puno više zaboljelo da im je, na primjer, uskraćen neki izlet ili aktivnost kojoj su se radovali. Ovako, poslije šišanja jedan dio đaka, onaj osjetljiviji, je donekle ponižen, dok je ostatak dobio zanimljivu anegdotu koju će prepričavati na godišnjicama mature.

U isto vrijeme onaj ko je jedini trebalo da bude kažnjen se zadovoljno smješka. Da, to je onaj što je djevojčici upaljačem zapalio pramen kose i zbog koga je razredni starješina, kad zbog manjka autoriteta nije mogla da otkrije o kome se radi, iz nemoći primijenila kolektivno šišanje.

S druge strane, imamo postupak đaka i skrivanje krivca koje je ujedno odličan pokazatelj kako djeca danas ne poštuju ni školu ni prosvjetne radnike, a roditelji bi zajedno sa profesorima morali raditi da se to promijeni.

Opet profesorica koja je sama dijelila zakon i pravdu prvo je trebalo da prijavi slučaj i da insistira da se krivac pronađe i kazni, a njen postupak u stvari je samo pokazao svu nemoć današnjeg prosvjetnog sistema.

Sudeći po komentarima koji su nakon objavljivanja teksta zapalili društvene mreže mnogi podržavaju profesoricu, ali postavlja se pitanje šta je razrednica postigla tom radikalnom metodom. Da li će je đaci sutra više poštovati pa neće kriti krivca u nekom narednom ispadu ili će sljedeći put šišanje biti na "nularicu"?

Nastavak na Nezavisne Novine...