Izvor: Blic, 16.Dec.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Miris luka
Dogodi se da najbolja namjera i najpoštenijeg aktera odvede ako ne u pakao a ono blizu njega, dok je kod nešto lošijih (namjera) katastrofa gotovo sigurna. Recimo kad teroristi do cilja dolaze tako da uzmu i poubijaju taoce, ni krive ni dužne. Zar je malo djece i civila izginulo u suludim bombaškim napadima, koje njihovi protagonisti potom pravdaju maltene svetačkim razlozima?
Ne poredim s time povremene štrajkove u kojima, međutim, kao neka vrsta kolateralne štete, takođe stradaju >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << oni koji sa samom stvari najmanje veze imaju. Kad, npr., negdje stupi u štrajk saobraćajno osoblje, kao ovih dana u Italiji gdje su drumske krstarice zakrčile drumove, posljedice trpe obični putnici. Gazde (vlast, bogatuni) u pravilu lakše prebrode gužvu, paralizu, kolaps u prometu. Unajme, ako treba, i avion (helikopter) te krilati lepršaju povrh unezverene raje.
Ili kad štrajkaju medicinari... Tek tad postrada sirotinja, oni koji su (jer su bolesni) već postradali. Ili kad se, s vremena na vrijeme, pobuni prosvjetni proletarijat, ljudi koji obrazuju djecu. Tad se najčešće njihov sindikat nateže s ministarstvom oko plata, dok đaci gube nastavu. No, znanje profesorima nije pomoglo, a vlasti možda nije ni potrebno.
No nije sad riječ o pravu na štrajk, tj na pobunu, jer to (i kad je neki silnik htio) nikad niko nije mogao spriječiti. Pravo na štrajk jest jedno od najvećih postignuća modernog doba, odnosno radničke klase razvijenog Zapada, ali ono (rješavajući bitno) ne rješava tzv. sporedni problem. Ne rješava ni kako da u svemu ne trpe štetu nevini i nedužni, oni koji, kako bi narod rekao, nisu luka ni jeli ni mirisali.
Kad vidiš đačku sreću što mu nastavnik štrajka pa veseli učenik nema nastavu, za razliku od dječurlije mi (jer smo odrasli i jer su nas grizle i zmije i gušteri) vidimo i posljedice te nevolje. Vidimo neznanje kako se iz daljine veselnicima primiče kao i čemernu sutrašnjicu onih, koji se zbog tuđe nesreće, nisu valjano obrazovali tad kad su mogli i morali. Ali takav je ovaj jedini život u kojem, kao u poslovici, očito ne može jednom svanuti dok nekom drugom ne omrkne.
