Izvor: Blic, 01.Jul.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Loža u bolnici
Nekoliko dana prije smrti, u razgovoru povodom moje antologije, požalio se, onako usput, Steva Raičković, na smještaj u bolnici. Naime, prethodni put bilo ga smjestilo u neku sobu s još petero starijih ljudi.
U tom času Stevan je nesumnjivo bio najznačajniji živi srpski pjesnik, onaj sami vrhunac duha i duševnoga posla, koji svaki narod čuva i njeguje kao svoju najveću svetinju. I premda neosporno takav, Raičković, eto, nije mogao računati na brigu i luksuz kakav sebi može, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << ovdje i danas, priuštiti svaki normalni a prosječni tajkun. Pod uslovom, naravno, da se ne bavi rimama, već kamionima i avionima s duvanom.
Nisu to, doduše, prije Stevana mogle ni Isidora ni Desanka, ta najskromnija među skromnim ženama. Sjaj i pažnja kao da su rezervisani isključivo za one kojima je iz nekih razloga neophodna policijska zaštita ili bar četa bodigardova. Onih što prvo pucaju, a potom pitaju.
Zašto su mišići jači od pameti, ako um caruje a snaga klade valja? U čemu je kvar i poremećaj, šta se to u najzadnje vrijeme iskrivilo u normalnom rasporedu stvari. Ili je, možda, odvajkada jednako tako bilo? Ako se sve mjeri novcem i ako se sve može kupiti, tj. ako je isključivo bogatstvo mjera vrijednosti (a stvarnost upućuje upravo na to), nije ni čudo da dolazi do pojave da gangsteri sjede malo u parlamentu, malo u zatvoru i pretežno na groblju.
Za ilustraciju divljeg duha neka posluži Guča, odnosno sabor trubača. Nema viđenijeg "domaćina" a da se tamo na neki način ne isprsi, ne zaigra i ne oznoji jer je to, izgleda, postalo pitanje prestiža. Pri tom je zaboravljen jedino Branko V. Radičević, osnivač i utemeljitelj sabora, onaj suptilni lirik, koji je prije pola vijeka sam od sebe sve to smislio i izmislio.
Da se kojim slučajem genije Maćista danas pojavi na završnoj priredbi, možda bi se za nj i našlo kakvo mjestašce u svečanoj loži. A možda i ne bi, ako su gospoda svekoliku sofru zauzela.
