Ljubomir Živkov: Uzaludni borbeni trud

Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 22.Nov.2019, 23:45   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ljubomir Živkov: Uzaludni borbeni trud

Nisam nikad pitao dedu kako je to bilo kad su ga Nemci zarobili, dal mu je laknulo što ima tako razboritog komandira, il je žalio što bajonet nije ni stavio na pušku i što se nije na taj klasičan način suprotstavio motorizovanim snagama Vermahta, sad znam da je to bilo u okolini Pančeva, pa ni sad ne znam tačno gde, zarobljen je bio i naš konj, ne znam da li je to bio Balkan, čiju sliku još imamo, deda i Vojin Totin su se ispred štale slikali sa ogromnim vrancem: i sad mi se na tren >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << vrati taj prizor kad ugledam velike i lepe konje kakve ima policija, od kojih je neki možda Balkanov potomak ili dalji rođak.

Bilo kako bilo, deda se obreo u ropstvu, a njegov jedinac u NOB-u, obojica su se blagopoluchno vratili kući, jedan iz Stalaga XVII, drugi iz Srema, babu sam pitao da li je smrtno ranio kojeg Nemca, rekao je da ne zna, nije bilo borbe prsa u prsa, dosta je municije otpremio nasumce, ka šumarcima odakle je okupator izgleda isto tako napamet arčio džebanu, kako si onda dobio medalju za hrabrost, mislio sam, ali nisam pitao, gostima je baba govorio kako bi, da nije bilo njega i njegove partizanštine, još grcali pod fašizmom, sačekao bi da se oni nasmeju, pa je dodavao: “Ovako grcate pod komunizmom!”, što je bivalo još bolje primljeno, pa sam ga jednog lepog dana preduhitrio: posle prvog čina tj. prve rečenice sačekao sam da smeh malo utihne, pa sam ja gostima rekao da sada grcaju pod komunizmom, što je iznenadilo i goste i babu koga sam svesno prodao i odao njegov pripremljeni kliše: nekoliko decenija kasnije gledaću “Limeni doboš” i shvatiću da sam bio pakostan kao Oskarelo, jedino što nisam obustavio rast.

Na Sajam u Novi Sad išli smo svaki put jutarnjim vozom gde smo se jedared po uzoru na Slavka Japopovog namerno zabunili i ušli u kupe sa sedištima od pliša, nismo se nasedeli, kondukter je naišao čim smo prošli vekternicu, prelaste odma u drugi vagon, ovo je prva klasa, ja sam se borio protiv klasa, rekao je baba, a ko te tero, kazao je kondukter, te smo se premestili tamo gde smo klasno pripadali, zaista, na kartonskim biljetima, manjim od kutije mašine, pisalo je, politički korektno: II razred, nije pisalo klasa, ta je reč bila rezervisana za radništvo; u vozu je znači bilo raslojavanja, ali ne na klase, nego na staleže, od kojih je jedan bio plišan, a drugi drven, mada su i naša sedišta u drugom razredu bila udobna, a slike jugoslovenskih gradova mamile su me da u Orlovatu presednemo u voz za Beograd, pa da sa Glavne stanice pođemo na zapad, dok lokomotiva onim svojim okruglim branicima ne dotakne ogradu u maglovitoj Ljubljani.

Shvatao sam, poco a poco, da je baba doduše zadovoljan što je i on pridoneo da fašizam bude poražen, ali mu socijalistička revolucija nije bila baš po volji; stvorio je hor, koji je, kao i sve kod nas, bio i narodni, i crkveni, i partizanski; uvežbavši članstvo da skladno peva u tri ili četiri glasa pridonosio je da vera, taj opijum za narod, preživi dve petoljetke, pa ga je jednog lepog dana vizitirao trudbenik Udbe da ga gvozdenim jezikom službe pita šta to hor ima na programu: “Program je star dve hiljade godina, a ja sam samo jektenija harmonizovo…” – “Tako sam i mislio…”, snašao se predstavnik države i vratio se, da li u Zrenjanin, da li u Novi Sad, da li u sam Beograd, sa službenog puta.

Kao kupa toluzine kad se jedared načne, i počnu snopovi da nestaju u zidanoj furuni, tako nestaju i godine, u proleće će se odjednom ukazati samo još nekoliko nekoliko trulih stabljika, jedno ili dva pokidana užeta od oštrika, i ko zna kako preživeo pabirak, neće više preostati nijedan red, nijedan snop, e, posle toliko odnesenih snopova, pedeset osam godina nakon Oslobođenja, negdašnji partizan, koji sad već jedva tera bicikli, sporo i prenapregnuto, tvrdi da je sada, još više nego onda, neminovan društveni prevrat: “Moram ja još jedared da uzmem pušku u ruke!”

Serijal "Dopisnica iz Banata" možete pratiti svake subote na Prvom programu RTV u 11.50.

Sve dosadašnje priče Ljubomira Živkova možete pronaći u sekciji BLOG.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Radio Televizija Vojvodine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Radio Televizija Vojvodine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.