Ljubomir Živkov: Kokor

Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 13.Mar.2020, 21:29   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ljubomir Živkov: Kokor

Nikad nisam bio kod Kokora. Ni u avliji, a kamoli u kući, koja je bila em u dolji, em okružena bagrenjem i brestovima, od kojih su neki bili i veći neg kuća, da li je vreme na svoju ruku dometnulo puzavice po fasadi, ili je to zelena pređa koja pada preko svega upamćenog i zaboravljenog, prilaz sa utrina bio je obrastao kiselim drvetom i palačkašom, tek, kuća je bila senovita, uvek u vlažnom polumraku, sunce je svakog jutra slalo i Kokorovoj kući njen tal svetlosti, ali ova nikad nije >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << pala na kuću cela, kao što se spuštala cela na našu bašticu i na štigne, di se u lavoru grejala voda iz koje ćemo se Anja i ja sumiti pre nego što pođemo u školu, čim na radiju bude gotov izveštaj o uroveni vody na rekah.

U Kokorovu kuću bi Edgar Alan Po, da je bio Farkaždinac, smestio barem jednu pripovetku, možda i sam Dikens; nikad Kokor nije tražio da ga poslušam, da mu kupim nešto u dućan, a i zašto bi kad je imao bicikli kakav niko od nas nije imao, sa širokim gumama, sa velikim federima pod kožnim sicom, naši su pretisi i rogovi tandrkali iskrivljenim i otkačenim blatobranima, lanci su svaki čas spadali i bivali na licu mesta nameštani, Kokorov bicikli je bio nečujan, podmazan, zategnut, centriran, sa špicama debljim od naših i sa netaknutom crnom farbom kojom ga je nepoznati proleter iz predratne Nemačke zaštitio i ukrasio, kako se Kokor zove, pitao sam babu, jer nisam verovao da bi neko dete moglo dobiti takvo ime, zove se Stanislav, i to je zvučalo tuđinski, verovatno zbog kuće i zbog prezimena: ime Stanislav Radenov zvučalo je kako treba, farkaždinski, a isto takvo, ali Kokorovo, ime, Stanislav, nosilo je u sebi maglu pristaništa u Gdanjsku, ili tonju iz okoline Čeških Buđejovica.

Kako je izgledao Kokor? Ne mogu da se setim lica, i kad bi danas u policijskoj stanici trebalo da ga iza onog jednosmernog stakla prepoznam, kad bi policija poređala šestoricu staraca na švapskim biciklovima, ja ne bih znao koji je od njih Kokor. Više od pola veka nosaš prtljag sa jezičkom arhivom, a reči su umnogome ispražnjene, u njima, kao u ljusci davno sasušenog oraha, fali ono najvažnije.

Nikad nisam čuo kako ga komšije oslovljavaju, niti je neko od deca kazao “deda Kokore”, nije bilo ni potrebe, a nismo bili na načisto da li bi takva etikecija bila prikladna - Žiku Muminog su, možda nisu svi gledali “Dopisnicu” o Žiki, sa njegovog kapidžika deca dozivala “čika Lorte! čika Lorte!”, a to je bio Žikin nadimak koji se koristi samo kad on ili Sejka ne mogu da čuju. Suvonjavi Žika, koji je u mislim neregistrovanoj radioni potrkpio stotine natikača, sandala i cipela pita: “Ko vas poslo?”, “Čika Čeda (Đirski)!” - “Bem vam učitelja!... Šta ste teli?”; ne sećam se Kokorovih konja ni kola, i ne znam je li imao zemlje, a znam kako se nosio sa strepnjom od smrti: u svakom se selu zna koga kobni kraj plaši malko više nego druge. Jednog dana među danima ravnice nekog su glasili i sad se divani se o mrtvima, sedi se na dudovom stablu koje odavno nema koru, puši se švercer, zavijene cigare koje još imadu vlažan šav palu se austrijskim okruglim upaljačem ko zna kako preteklim iz onog rata, tu je i Kokor, već najstariji u komšiluku, možda i u celom selu, Laza Ćurak će pomirljivo i tobože neutralno kazati ono što se o umiranju večito i ponavlja: “Samo nek ide redom…”, na šta će Kokor pomalo usplahireno, ali spremno uzvratiti: “Ima tamo više jagnjećiji koža, neg ovčiji…” Nije imao ništa protiv da se narušavanje poželjnog redosleda bar još neko vreme nastavi, sad bih ja, da sam drukčiji, mogao da u mesnoj kancelariji i crkvi nađem o Kokoru kad se rodio, odakle su njegovi, koga je imao, još su živi ljudi koji o njemu znaju više, ali ja se eto držim njegove kuće, od koje sam kao mali zazirao, držim se njegovog bicikla na kojem sam mu zavidio, što je smrtni greh, ali koji se možda oprašta onima koji imaju tek dve ili tri godine pionirskog staža, i tubim evo njegov pogled na večni počinak.

Zlata Šušakov se, kad su njegovi dani došli u kraj, nije kao Kokor pozivao na statistiku: “Znam da mora da se umre, a što baš ja?!”

Serijal "Dopisnica iz Banata" možete pratiti svake subote na Prvom programu RTV u 11.50.

Sve dosadašnje priče Ljubomira Živkova možete pronaći u sekciji BLOG.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Radio Televizija Vojvodine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Radio Televizija Vojvodine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.