Izvor: SandzakPress.net, 20.Nov.2014, 16:37   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kuća Salemovića prkosi modernim trendovima

Bijelo Polje – Mišljenja da se karakteri ljudi i duša kuća često poistovjećuju na najbolji način se potvrđuju u slučaju porodice Salemović koja već deceniju i po čuva porodičnu kuću staru vijek i po. Zbog brojnosti takvih građevina, između ostalog, tadašnje Bijelo Polje je dobilo status grada. Posebno ih je bilo u Skopskoj ulici koja je dobila ime po doseljenicima iz tog grada među kojima je bila i porodica Salemović. Sada, okružena mnogim zgradama novije arhitekture, usamljeno >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << svjedoči o davno prošlom vremenu i podsjeća na tradicionalni tip gradske kuće iz tog vremena. Kuća Salemovića privlači pažnju svojom ljepotom i toplinom nekadašnjeg stila ali i načinom gradnje. Iako nema temelja za zemlju je učvršćena kamenim zidovima čija debljina doseže na nekim mjestima i devedeset centimetara. Gornji dio sagrađen od čatme za par centimetara nadmašuje osnovne gabarite kako bi se sačuvao od eventualne vlage. Iako je kuća nanovo prekrivena 2010. godine drveni ručno tesani krov podsjeća na onaj koji su Salemovići zatekli kada su prije skoro dva vijeka stigli iz Skoplja Prizemni hodnik bio je popločan kaldrmom tako da je tokom ljeta odavao svježinu pogotovo onda kada je zbog ljetnih vrućina polivan vodom. Izba u prizemlju sve dok nije pretvorena u stambeni prostor služila je dugo za vezanje konja raznih trgovaca koji su dolazili u grada i na taj način omogućavala Salemovićima da zarade dio novca. Postavljanjem drvenog patosa i prozora koji su i danas sačuvali autentičnost taj dio kuće pretvoren je u kuhinju i trpezariju a tokom noći i spavaću sobu. Potvrdu da su se tadašnje kuće radile samo iz potrebe i da su odgovarele mjeri tadašnjeg čovjeka pokazuje sam raspored i veličina soba na spratnom djelu kuće do kojeg se penje drvenim stepenicama. Ona najisturenija u koju se ulazi odmah sa stepeništa , prekrivrena je ćilimom, iznad koje se izdiže plafon od šašovca koji privlači pogled svakog ko prvi put uđe u sobu. Za nju je zakačena sijalica sa lusterom iz tog vremena koji je pored estetske ima i zaštitnu ulogu, jer plafon štiti od zapaljivanja. Uz zid pored samih prozora pruža se sećija ispred koje se nalazi tegara na kojoj se kuvala kafa koja se poneki put pila iz fildžana najčešće uz sjedeljku na kojoj se pričalo o minulim vremenima. Tegara je imala veoma važnu ulogu u organizovanju tadašnjeg života jer se na njoj kuvala hrana i grijale sobe uz pomoć žara koji se nalazio u njenom bakarnom udubljenju prekrivenom poklopcem i nerijetko nosila iz prostorije u prostoriju. U uglu sobe i sad stoji stara šivaća mašina koju je koristio Ćerim poznati bjelopoljski šnajder. Kod njega su mnogi šili odijela , skraćivali odjeću i krpili poderano. Sada singericu koju je kupio poslije drugog rata koriste njegove ćerke. Značajno mjesto u sobi zauzima stari radio Kosmaj kupljen još sredinom prošlog vijeka koji je u potpunosti ispravan kao i zidni sat iz 1953. godine. Pored njega uredno su poređane pegle koje skreću pažnju svojim neobičnim izgledom, pogotovo onim u koji je stavljan ćumur koji je zagrijavao dno pegle. Staro posuđe različitih veličina i sada se koriste kao i tepsije iz starih vremena. Iz jedne od njih je servirana baklava ambasadoru Turske koji nedavno poželio da pogleda kuću nakon što je uočio iz obližnjeg restorana. Spoljašnjim izgledom kuća se stapala sa prirodom i načinom tadašnjeg življenja a sada iako ima muzejsku vrijednost, živi novi život sa svojim ukaćanima. Zarobljena betonskim zgradama sa dvije strane i ulicom koja se dodiruje sa jednim od njena četiri zida, nema namjeru da se preda, već prkosi novim građevinskim trendovima. Nakon nedavne restuaracije djeluje svježe sa besprekorno sređenom i čistom unutrašnjošću što gvori o brizi kojoj joj pridaju potomci Salema i Ćerima Salemovića ranijih vlasnika kuće. “Sklad, ukus i mjera bili su osnov od kojeg su graditelji polazili i koji nijesu isključivali nadogradnju koju porodica Salemović u konkretnom slučaju nije sebi priuštila već je kuću sačuvala u izvornom obliku”, kaže Meša Salemović. Arhitekta Rifko Alihodžić dugo je istrživao i analizirao razne arhitekture koje su se kroz vrijeme prožimale na ovom širem prostoru o kući Salemića kaže da se radi o rijetkom, bolje reći jedinstvenom primjerku tradicionalne gradske kuće u Bijelom Polju. “Po svojoj tipologiji ona je autentčna jer nema elemenata orijentalne arhitekturekao što je uobičajeno za kuće iz 18 i 19 vijeka u ovom gradu. Prizemlje o kamena i sprat od čatme formiraju bijeli monolitni, gotovo kvadratni gabarit bez doksata i hajata. Krov je piramidalnog oblika, veoma strmog nagiba i pokriven je šindrom, tradicionalnim materijalom ovog podneblja. Mali prozori čine adekvatan odgovor na klimatske uslove što zajedno sa krovom i zidovima kuću čini energetski održivom. Cijela kompozija objekta se doživljava kao skladna, sa dobrim proporicijama. Valja napomenuti da je sačuvana zahvaljujući trudu i pažnji porodice Salemović, u čijem je inače vlasništvu. Ali, na taj način nije dobila samo porodica Salemović već i bjelopoljska i crnogorska kulturna baština”, smatra Alihodžić. Stara kuća Salemovića plijeni revitalizovanim duhom starih vremena. Svojim postojanjem opominje da je nenadoknadiv gubitak za očuvanje duha starog Bijelog Polja što nije očuvana jedna cjelina koja bi bila značajan turistički potencijal, jer gradovi koji nemaju arhitektonska svjedočenja stasavanja kroz vrijeme-pomalo su bez duše. U Radničkoj ulici, u Bijelom Polju poznatoj pod nazivom Ploča postoje segmenti koji bi konzervacijom i restauracijom postali dragulj u bjelopoljskoj turističkoj ponudi. (rtcg.me)

Nastavak na SandzakPress.net...