Izvor: Blic, 03.Jun.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kratka istina, duga laž
Čuvena Andrićeva podjela na „ono što sanjam i ono što mi se događa" nije, međutim, među spisateljima i jedino razlikovanje takve vrste. Erih From dijeli ljudske mogućnosti (ili shvatanja, egzistencije) sasvim precizno na „imati i biti", dok slične dileme Dobrica Ćosić vidi u svom naslovu kao „Stvarno i moguće". Nije daleko ni Žak Mono kad dijeli stvari na „slučajne i nužne", a i moja je malenkost jednoj knjizi o Jugoslaviji svojevremeno dala naslov „Jednom >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << i nijednom". Elem, jasno je da se ljudi od pera s jedne strane ni u čemu ne slažu, ali s druge podjednako osjećaju dvostruko lice sna i jave, mogućeg i nemogućeg.
Kad se na nekoj od televizija prikažu scene napada putničkih aviona s Al kaidinim samoubilačkim pilotima na kule bliznakinje u Njujorku, zdrav čovjek (bez obzira koliko je puta već istu sliku vidio) najprvo pomisli kako to nije realno, kako je to izmišljen prizor iz nekog naučnofantastičnog filma. Ali stvarnost demantira našu uobrazilju tako i toliko da ne ima fantazije koja će nadmašiti realnost niti istine koja će pobijediti laž. Sedmorica novooptuženih (hrvatskih) imena, „zaslužnih" za etničko čišćenje i progon Srba, taj vrh ledenog brijega, taj sami šiljak ogromne ledene gromade sastavljene od svih onih koji su devedesetih glasali za Tuđmana i njegov rasistički projekt mogu možda ponajbolje poslužiti kao ilustracija takozvane globalne laži na našim prostorima. Ta će, naime, sad već sasvim suvišna i nepotrebna sedmorica, koja su svoj prljavi posao uspješno odradila, uskoro (kad budu osuđeni) „odraditi" i drugi, ne manje značajan zadatak. Oni će na sebe preuzeti krivicu svih onih silnih zločinaca i lažova, bez čijeg sudjelovanja ne bi bio moguć zločin tolikih razmjera. Ta nije samo Ajhman pobio tolike Jevreje, niti je omanja grupica kroatoida istjerala sav srpski narod najprvo iz Ustava Hrvatske Republike a potom i iz njenih granica. Niti je samo jedan domaći i strani medijski lažov podupro tu sramotnu i strašnu rabotu.
Kako može običan čovjek u kolopletu proturječnih senzacija na vrijeme prepoznati spas, ono što će ga sačuvati od nesreće? Šta je, uopšte, moralna vertikala u ovom zlehudom vremenu? Sud ili grob?
