Izvor: Nezavisne Novine, 26.Avg.2017, 08:11   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kočićeve riječi poput Betovenove "Pete simfonije"

BANJALUKA - Petar Kočić, rođen među zmijom i janjetom, onaj u kojem će se kasnije na najbolji način spojiti čovjek, pisac i narodni tribun, kroz život je nosio smijanje Zmijanja kao sveobuhvatnu riječ i ljudski fenomen, a ipak je u svojoj borbi i radu bio usamljen, ali ne i osamljen. Sam njegov odlazak u Beč u ono vrijeme bio je ravan odlasku na Mjesec.

Ovo je u kratkim crtama za "Nezavisne" kazao književnik Kolja Mićević, kojem će ove subote u 20 časova u velikoj >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << sali Kulturnog centra Banski dvor u Banjaluci u okviru 52. "Kočićevog zbora" biti uručena Kočićeva nagrada.

Mićević je nagradu dobio za sveukupno djelo i na ovaj način, kako je stajalo u sapštenju žirija, grad Banjaluka odužuje dio duga prema svom već znamenitom pjesniku i prevodiocu, muzikološkom piscu posebne vrste i uopšte - plodnom i svestranom umjetniku, s izuzetnim zaslugama za nacionalnu kulturu.

Kolja Mićević, rođen u Banjaluci 1941, danas stanuje na dvije adrese - u Beogradu i Parizu, a ekipa "Nezavisnih" srela ga je u rodnom gradu neposredno prije uručenje nagrade. Međutim, Mićević nije želio da priča o sebi i svom radu, nego isključivo o Petru Kočiću. Kao jedini dobitnik tri prizanja s Kočićevim prezimenom - "Kočićevog pera", "Kočićeve knjige" i najvažnije među njima Kočićeve nagrade, smatrao je da je tako najbolje, sa čim smo se istog momenta i složili.

Naspram nagrada, Mićević je u prošlosti veoma nadahnuto pisao o Kočiću, njegova djela prevodio na francuski jezik i studentima slavistike na Sorboni podaleke 1979. godine držao predavanja upravo o Petru Kočiću.

Takođe, Mićević je u francuskom jeziku za Kočića učinio ono što ovom piscu nije učinjeno ni u srpskom - uvrstio ga je u antologiju poezije "Slovenski pozdravi".

"Tu antologiju sam priredio za vrijeme rata, kako bi stranci upoznali ove krajeve iz ljepše perspektive, pa sam iskoristio priliku da prevedem i nekoliko Kočićevih pjesama, iako Kočićeva poezija nije ni u našim antologijama. Začudo, te pjesme prenesene doslovno veoma dobro zvuče na francuskom", rekao je Mićević, koji smatra ipak opravdanim potezom što je Kočić na vrijeme raskrstio s poezijom, stoga i u njegovoj antologiji pored imena Petra Kočića stoji napomena da se radi o velikom proznom piscu.

Kao neumorni pregalac u jeziku, Kolja Mićević ukazao nam je i na značenje imena Petra Kočića, koje će i odrediti njegov životni put.

"Sva imena pisaca i muzičara su po mom mišljenju metafore. Svako ljudsko ime zapravo sadrži jednu metaforu u sebi, ali neka imena zaslužuju da se njima više bavimo", kazao je Mićević, koji je prije bezmalo tri decenije otkrio da naziv romana "Na Drini ćuprija" zapravo sadrži angram Andrićevog imena - "Nadrić", što se tada smatralo velikim otkrićem u nauci o književnosti.

"Kočić je onaj koji se u jednom trenutku ograđuje kočićima, dok ih u drugom drži kao koplje, onaj iz čijeg imena izlazi glagol 'kočiti', u smislu zaustavljanje neke velike sile, koja je u ovom slučaju Austrougarska monarhija", kazao je Mićević i dodao da ovom piscu nije bila strana numerologija i zamjena slogova, što potvrđuje da je bio veoma težak za prevođenje.

"Kao što je France Prešern rođen u Vrbi, što je ujedno i prva riječ koju je koristio u svojim sonetima nesreće, tako je i Kočić na Zmijanju, koje je njegov kosmos u djelima", kaže Kolja Mićević, dodajući da je Prešern rođen među riječima, pošto je Vrbu kao pravnik čitao Verba, a verbe su u prevodu sa latinskog riječi, dok je Kočić rođen među zmijom i janjetom, što je simbol dobra i zla.

KOČIĆ, UNIVERZALNI PISAC

Ovo, međutim, nisu jedine poveznice Prešerna i Kočića. Kolja Mićević Prešerna vidi kao nekog ko se izborio za slovenački jezik, a Kočića kao nekog ko je obogatio srpski, a obojica su imali zajedničkog neprijatelja - okrutnu policiju Marije Terezije, odnosno Austrougarske monarhije.

"Mene zanimaju elementi izvan lokalnog. Naravno, Kočić je lokalni pisac, ali sa svim elementima univerzalnog", rekao je Mićević, poredeći Kočićevu pripovijetku "Kroz mećavu" sa Danteovim "Paklom". Kočić je zanimljivim učinio Zmijanje, a Dante Aligieri Firencu, dodaje Mićević, to su dva prostora toliko daleka, a tako bliska, ne turistički, nego magički.

"Kočić je uporediv samo s onim piscima iz Evrope koji su se pojavljivali kao bogom dani, a jedan od takvih je Dante Aligieri", smatra književnik, koji je mišljenja da Petra Kočića nismo u potpunosti shvatili, iako je do danas izdržao sve promjene ukusa.

Kočić se pojavio baš u trenutku kada je srpska književnost izlazila na svjetsku scenu, stoga je i Mićević govorio o tome kako gleda na, čini se, više nego ikada aktuelniju tezu da je pisac "Jauka sa Zmijanja" bio preteča Ive Andrića i Branka Ćopića.

"On je apsolutno to. Ivo Andrić je na neki način to stalno podvlačio, ali možda to ranije nije bilo dovoljno shvaćeno. Kočić je prošao jednu vrstu čistilišta. Iako je stalno postojao i bio školski pisac, on nije dovoljno ozbiljno uziman", navodi Mićević, koji za primjer navodi "Jazavca pred sudom".

Ovo remek-djelo literature, dodaje on, još nije dobilo zaslužno mjesto u literaturi.

"To je jedno metafizičko djelo, koje još nije pročitano i protumačeno. Po mom mišljenju, nije predstavljeno svijetu, a radi se o jednom jezičkom, poetskom i filozofskom dijamantu, koji ne postoji kao primjer u drugim književnostima", otkriva Mićević, koji se prisjetio i svog prvog susreta s Kočićem.

Kao i svi Banjalučani, Mićević je od najranijih dana prolazio parkom "Petar Kočić", a od svojih svjesnih dana, kako nam je otkiro, ne sjeća se da je ikada prošao, a da nije pročitao natpis na spomeniku Petru Kočiću.

"Znate, svaki tekst kada ga pročitate nakon izvjesnog vremena počinje da blijedi, ali ovaj nikada nije izblijedio. 'Ko iskreno i strasno...', je toliko moćno i toliko jedinstveno i nikad mi nije bilo dovoljno tog teksta koji je isklesan na spomeniku. On je vrlo dobro izabran, vrlo dobro prelomljen, kao katren. Kočićeve rečenice inače imaju jednu draž i jednu moć poetskih akorda. 'Ko iskreno i strasno...' je jednostavno akord čudesne snage, koji poredim s početkom Betovenove 'Pete simfonije'", priznaje Mićević, otkivajući da poslije "Pete simfonije" ljudi ostaju na izvjestan način streseni, te da on upravo tako osjeća Kočićev natpis i rečenicu, koja nije nikada do kraja rekla sve. Upravo ta rečenica uvod je u "Jazavac pred sudom", za koji će se Kolja Mićević zainteresovati tek u pozorištu.

"To djelo ja sa 12 ili 13 godina nisam mogao shvatati ozbiljno. Međutom, u banjalučkom pozorištu se pojavio jedan glumac koji je igrao Davida Štrpca, a to je Vlado Zeljković. Ne znam koliko je on poznat ovdje, ali znam da je punih 20 godina igrao u 'Jazavcu pred sudom'. Ja sam ga gledao sedam ili osam puta i tek tada shvatio da s Kočićem postoji nešto više", prisjeća se s nostalgijom Mićević, dodajući da je Kočić, kao i svaki veliki pisac, mnogo puta dosad banalizovan, ali da to nikada nije bio slučaj na izvedbama Vlade Zeljkovića.

Kočićev angažman, kako ga mnogi nespretno prikazuju, smatra Kolja Mićević, nije i ne može da bude prizeman.

"Kočić je morao biti u politici, iako je Jovan Skerlić smatrao da treba se okane iste. Čak i njegovi govori u saboru su jedinstveni, to je primjer besjedništva koje je iskonsko. Između literarnog i društveno-političkog angažmana možemo ga porediti s Viktorom Igoom. Mislim da je po učinku Kočić više ostvario ovdje nego Igo u Francuskoj, iako je Igo i više živio i više stvorio", zaključio je Mićević, koji uprkos što se u životu uglavnom bavio stranim piscima, ili baš zbog toga, Petra Kočića smatra nadahnutim genijem u kojem su se pomiješale filozofske, religiozne i apstraktne sile.

Nastavak na Nezavisne Novine...