Izvor: SandzakPress.net, 21.Sep.2018, 00:39   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kako smo zaboravili da razgovaramo?

U vremenu kad svi hoće da se njihov glas čuje, da se izbore da budu poznati po ‘najboljem statusu’ sa dozom sarkazma, dozom ironije i blagim uvredama, na kulturan način, ja se pitam gde je nestalo edeba da se ljudi prvo raspitaju o cjelokupnoj situaciji, da čuju obje strane, da jednaku šansu daju za objašnjenje i bez pristrasnosti, makar ovog puta jer se radi o Našoj čaršiji, kažu riječ, dvije, ako već imaju potrebu da zbore. U članku Edina Zećirovića, objavljenog na SandžakPRESS-u, >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << sve je do u tančine objašnjeno, kako je pristupljeno, kako je uraðeno, ko je kontaktiran, pa ako vam ne bude mrsko(a vjerovatno hoće) tu možete pročitati da se uključila i komisija za očuvanje kulturne baštine, i da zapravo ono što je srušeno nije pravljeno prije pet vijekova, već prepravljano, dograðivano u 19. i 20.vijeku, a ono autentično- mihrab, prednji zid i minare(imate doslovce nabrojano u pomenutom članku) sačuvano je. Pitam se, da je kojim slučajem koji zid pao na klanjače, da li biste rekli da je islamska zajednica kriva jer nije obnovljena dzamija, ili biste rekli, ne mari, to je spomenik.Ono što čudi najviše je kako niko nije ogorčen na trenutnu ili bivšu vlast, koji su mogli a nisu htjeli da se uključe u cijelu stvar, pa da, ako već misle da stručnjaci nisu pogledali stanje sporne dzamije, doðu sa istinskim, prijateljskim prijedlogom, jer se radi o Našoj čaršiji, i da svi zajedno naðemo neko bolje rješenje, nego sve koče, brane, osujećuju, osuðuju, a pri tom nisu u stanju sve to učiniti u potpisu sopstvenog imena, već prozivaju sa profila koji nisu njihovi. Zašto pitam se, makar jednom, niko nije ustao kao čovjek, ne kao mrzitelj, ne kao protivnik, ne kao suparnik već kao čovjek da kaže- čekajte da vidimo šta tu može da se uradi. Kad treba da se odradi svi okreću glavu dok se ne počne, a onda se osipa paljba. Zašto sa profila? Zašto preko prozivki? Zašto ne licem u lice? Zašto ne razgovorom? Zašto ne ljudski, uz kahvu i muhabet? Pa kad se iscrpe sve mogućnosti, ako se ne naðe rješenje koje je najbolje za Našu čaršiju, onda pucajte. Kako smo zaboravili da razgovaramo? Autor: Ammar Nuhambašić

Nastavak na SandzakPress.net...