Izvor: Blic, 23.Dec.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kad tele zanemare
Već sam nekad negdje citirao jednu kratku Brehtovu pjesmu u kojoj genije (navodim po sjećanju) kaže: „Kad tele zanemare, ono se privija uz svaku ruku koja ga miluje. Čak i ruku svoga kasapina." Sada, danas, ova pjesmica dosta dobro oslikava naš položaj u aktuelnim sporovima oko Kosova i Metohije. Toliko smo bili zanemareni, toliko smo bili ocrnjeni, ispljuvani i nagrđeni da je tome teško naći uzora u modernoj povijesti. Nije bilo dana ni medija a da se nije našlo neko pero pozvano >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << da najcrnjim bojama oslikava ovaj narod, da ga prikazuje u najružnijem svjetlu, da prizivlje na nj svaku moguću kaznu i osudu.
Nije to bilo davno i nije se stanje osobito popravilo u ovih nekoliko godina otkako je ovdje drugačija vlast. Niti je vraćeno Kosovo, niti su ukinute vize, niti smo u Evropi, niti je u potpunosti obustavljena silna pljuvačina. Možda se više onako i onoliko ne javljaju Levi i Gliksman, Kušner i Finkelkraut, Vizel i Voker, Holbruk i Genšer, Olbrajtova i Kinkel (te brojna medijska armada), ali nešto od svega toga i dalje jednako traje i nikako ne popušta. Na kraju krajeva, gotovo da je postalo nepristojno i slučajno spomenuti ono strašno bombardovanje u kojemu je poginuo očito neustanovljiv broj posve nedužnih ljudi.
I dok za suđenje Klintonu i Bleru, Klarku i Solani (i ostalim zlikovcima) nema suda a da je nadležan, u slučaju Kosova i Metohije i dalje se nastavlja potpuno ista priča. Svako pravo sa srpske strane, svaka činjenica, svaki argument, razlog, dokaz, saznanje, tapija, sve što se može u civilizaciji uzeti kao meritorno, jednostavno ne vrijedi pišljiva boba. Gospodar je riješio da otme i tome se, toj pljački i otimačini, sirota raja ne može oduprijeti. Badava kuka, badava zapomaže, badava u pomoć prizivlje zemlju i nebesa, ništa joj ne vrijedi. Silnik svoju volju na svaki način uspostavlja, batrgala se žrtva ili krotko klekla.
Ono što u svemu ponajviše boli jest osjećaj iz Brehtove pjesme. Svako malo, naime, padne neka prijateljska, utješna riječ. Stigne poneka skromna pohvala, pogladi nas blaga ruka i ja se, čežnjiv, privinem uz nju kao da nije ruka kasapina. Jer ja više zlo od dobra i ne razlikujem.
