Izvor: Politika, 25.Sep.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kad narod ćuti
Neko čudno, zlokobno ćutanje naroda, kao nepoznatom bolešću, obavija ove čas letnje, čas skoro zimske dane. Ima na televiziji fudbala, odbojke, dobrog tenisa koji nas je ubacio među svetske sile; ima i drugih igara, kao što su ,,Zvezde Granda", ali se srpski narod neuobičajeno ućutao. Iščekuje. Ne oglašava se ni povodom Kosmeta. Uz to su i narodni predstavnici u Skupštini ćutali celo leto, a onda se, tobože, naglo oglasili 12. septembra, da bi ubrzo zaronili u "slatki dremež", prekinuvši >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << brzopotezno zasedanje zbog prenosa odbojkaške utakmice!
Da li to svi od nečeg beže, očekujući, a da to i ne znaju (čast izuzecima), da neki Hegelov Svetski duh za sve njih i za sve nas vadi vruće kestenje iz vatre? Ne oglašavaju se mnogo ni stranačke vođe; našu idealnu tišinu i mir, koje bi u nekim normalnim uslovima, s malo ili malo više cinizma, pozdravili, "remete" svojim izjavama o Kosmetu samo dva vodeća čoveka ove države sa svojim savetnicima.
Naravno da pozdravljamo njihov očajnički napor da Srbe probude iz novog petovekovnog sna, nadajući se da je taj začuđujući mir samo trenutna posledica nenormalnih klimatskih promena, a ne i nečeg dubljeg u duši naroda. U prvi mah činilo se da će projekat i koncesije oko autoputa Horgoš-Požega drmati i Skupštinu i Srbiju, ali ništa! Narod je izgleda odlučio da ćuti i da čeka, ostavljajući prvi put posle promene vlasti dvehiljadite aktere političke scene da se, kako se to običava reći, kuvaju na sopstvenoj vatri!
A da li se to, opet, nešto opasno kuva i u duši srpskog naroda? Iz literature znamo da kad na kraju predstave ostane samo ono hamletovsko ćutanje, na pomolu je prava kolektivna tragedija. Nije nam namera da budemo prorok; samo bismo hteli da one koji su zaduženi za narod i njegovo zdravlje podsetimo na dva lica tog narodnog ćutanja. Bilo da je to ćutanje posledica razočaranja i apatije, ili je znak nekog potmulog nezadovoljstva – ne piše nam se dobro. Kao što ćutljivo nezadovoljstvo može da bude opasnije od onog glasnog, isto tako i apatija može vrlo lako da preraste u nekontrolisani bes. A odatle do ... da ne upotrebljavamo teške, a naročito izlizane katastrofične reči – suviše je mali korak za ovu zemlju.
Nismo, valjda, odjednom svi postali egzistencijalisti i uplašili se odgovornosti zbog slobode izbora koji nam je dat? Šalu na stranu, ali toliko su svi ovom narodu "solili" pamet (razni novinari, još više takozvani analitičari, pa političari i njihovi miljenici, oni koji su dvehiljadite izgubili, ali su od Brozovih vremena naučili da ih neko sluša dok oni govore, dakle čitava jedna bulumenta koja tako popunjava sopstvenu prazninu) da je taj već petrifikovani narod odlučio da uzme pamet u sopstvenu glavu. Zato seljački mudro ćuti; ponekad klimne glavom i čeka šta će se dogoditi.
To ne znači da se Srbija još jednom podelila na građansku i seljačku. Ona se samo umorila od praznih obećanja i neće više da glave svojih stanovnika bodri trubama iz Guče, za koje naš poznati profesor sa Harvarda Vlada Petrić kaže da privlače svetsku bulumentu, ne zbog naših truba, već zbog primitivizma koji ne postoji nigde u Evropi. U Americi – da, dodajemo mi, podsećajući čitaoce na Altmanov film "Nešvil" i ne sluteći da ništa nije tako zarazno kao loš ukus, jer smo ovde dobili svoj "Nišvil".
Nije potrebna nikakva filozofija da bi se shvatilo da su Srbi, najzad, došli do zida i licem u lice gledaju se sa onima kojima su punog srca na izborima dali svoj glas da vladaju za njihovo dobro. Nažalost, samo retki pojedinci u ovoj državi vide taj pogled, ali nismo sigurni da su uvek spremni da se s njim suoče i izvuku zaključke, pa dakle i posledice, o ličnom učinku u vlasti, koju im je narod dao.
[objavljeno: ]








