Izvor: Nezavisne Novine, 20.Avg.2015, 22:30   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Juka za NEZAVISNE: Zanimaju me ljudske slabosti

Budući da se bavim karakterima, mene jako zanima čovjek. Zanimaju me ljudske slabosti, ljudske vrline i, naravno, zanima me pojedinac koji ustaje protiv nekih uvriježenih pravila društva, kazala je Ivona Juka, režiserka filma "Ti mene nosiš", koji je dio programa "Fokus" ovogodišnjeg Sarajevo film festivala (SFF).

Jukin debitantski dugometražni film već je imao zapažena prikazivanja na festivalima u Karlovim Varima, Puli i Herceg Novom. Suština filma govori o tri kćerke >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << koje se bore za prihvatanje, iskupljenje i nove prilike.

U intervjuu za "Nezavisne", Juka govori o prikazivanju njenog filma na SFF-u, o pozitivnim, ali i negativnim stranama snimanja, kao i o mogućnostima za snimanje filmova na našim prostorima.

NN: Iz Sarajeva već nosite prijatna iskustva, kada je Vaš film u pitanju, s obzirom na to da ste 2006. godine dobili nagradu "Srce Sarajeva". Ove godine ste na ovom značajnom festivalu s Vašim prvim dugometražnim igranim filmom. Kakva su očekivanja i koliko su festivali bitni za jedan film?

JUKA: Tako je, iz Sarajeva nosim doista prijatna iskustva, ta nagrada mi je bila uistinu nešto posebno i vežu me uz nju uspomene na nevinost u ovom poslu, na doba kad sam bila uvjerena da je dovoljno strastveno stvarati filmove, da se svaki dobar film automatski prepozna i da se drugi raduju kad vide da si napravio nešto izuzetno i značajno. Jednako se veselim filmu danas kao i tada, i onom kojeg stvaram, ali i divnim filmovima koje gledam, samo sam daleko manje naivna. Očekivanja? Promoviram svoj film, prikazujem ga onima kojima je namijenjen, onima koji ga žele gledati. Festivali su jako bitni, jer su događaj, onaj big event, koji ljudima skrene pažnju na - film. I to autorski film. Kad je film u redovnoj distribuciji, imate, pa nemate vremena, pa odlažete gledanje i na kraju možda čak i ne pogledate taj film. Festivali su spotlight na film, ljudi se okupljaju zbog filmova, druže. I publika i filmski autori. Festivala treba da bude što više.

NN: O filmu "Ti mene nosiš" moglo se pročitati mnogo toga i u medijima u BiH, ono što se ističe kao njegova najveća vrijednost, jeste da ste promijenili tipičnu ulogu žene u regionalnom filmu. Vjerujem da je to negdje i cilj svakog reditelja, promijeniti neka ustaljena gledišta na stvari i dati im širi okvir?

JUKA: Drago mi je ako sam uspjela promijeniti tipičnu ulogu žene u regionalnom filmu. Ako je istina to što kažete, onda sam napravila vjerojatno najveći uspjeh. Međutim, ja stalno naglašavam kako meni to uopće nije bila namjera. Moj talent mi ne dopušta da napravim papirnate karaktere, a ne moja ideologija ili uvjerenje. Budući se bavim karakterima, mene jako zanima čovjek. Zanimaju me ljudske slabosti, ljudske vrline i naravno, zanima me pojedinac koji ustaje protiv nekih uvriježenih pravila društva. Kako mi je to glavni interes, normalno je da se potrudim da mi karakteri ne budu plošni, da su zanimljivi. Trudim se. Bez obzira na to jesu li ženski ili muški.

NN: Snimanje filmova, bez obzira na to koliko da je s jedne strane zabavno, s druge opet može biti i izuzetno iscrpljujuće. Jednu od nosećih uloga u filmu igra djevojčica Helena Beljan. Koliko je bilo zahtjevno raditi s njom, ali i koliko je njoj sve to bilo naporno?

JUKA: Imate pravo, snimanja su jako iscrpljujuća, ali istovremeno tako uzbudljiva da oni koji ih vole, bilo glumci, bilo redatelji, snimatelji ili bilo koje druge profesije na filmu, osjećaju takav adrenalin da ništa nije naporno. Dijete glumac je samo mali odrasli glumac, ako ima talenta. Ako nema, onda ionako nije za glumu. A ako ima, onda osjeća jednako uzbuđenje zbog toga što radi kao i odrasli glumac, i tada ništa nije naporno. Jednaka je stvar i s inteligencijom. Nije netko pametan zato što je odrastao, taj je bio pametan kao i mali. Eto, biram takve. Meni nije prvi put da radim s djecom i očito imam neki osjećaj za njih, jer i oni meni mnogo daju. I to s nevjerojatnom voljom i zaigranošću. Djeci dajem slobodu da budu djeca, a dopustim im da i oni u meni probude dijete. Po prirodi sam zaigrana, znatiželjna i ja ih doista razumijem, zato valjda i volim raditi s djecom. Razumijem i njihov stav da su odrasli "glupi", kad često i jesmo, a oni osjećaju da se ne pretvaram, pa sam im valjda fora, vide u meni ostarjelo dijete.

NN: Nažalost, u BiH, ali ni u državama regiona se ne možemo pohvaliti povoljnom klimom za snimanje filmova. Koliko je u jednom ovakvom okruženju nedostatka finansija zapravo teško izrealizovati zamišljenu ideju i cijelu priču u vezi sa snimanjem filma dovesti do kraja?

JUKA: Izuzetno teško, a bojim se da će biti sve teže što smo siromašniji. Film je najskuplja umjetnost i neće pojeftiniti, bez obzira na nove tehnologije. Kad čujem kako netko pametuje da se može ovako ili onako, tragikomično je. Jest, digitalija je pojeftinila određene segmente proizvodnje, nema više filma, vrpce, laboratorija i drugih procesa koji su bili jako skupi, međutim poskupjele su neke druge stvari. Gledatelj koji gleda izuzetno skupe američke filmove očekuje da i naše produkcije prate jednaku kvalitetu i u tonu i u slici. Film okuplja mnogo zanata, zahtijeva mnogo ljudi i različitih profesionalaca i s razlogom mnogo košta. Nažalost, svi pričaju samo kako je potrošeno ovoliko ili onoliko, a ne razmišljaju da je ta svota i nahranila mnoge profesije koje rade na filmu ili profesije koje opslužuju filmske ekipe. S druge strane, neki segmenti u filmskoj proizvodnji koštaju zbilja pretjerano, a to su uglavnom rentali opreme. Da, nije lako, pogotovo što novca nema ni u čemu, pa tako ni u umjetnosti.

NN: U medijima je bilo priče o Vašoj potrazi za novcem, za ovaj film koji je koštao 10 miliona kuna. Tokom iste te potrage, nažalost, dobijali ste i uvredljive komentare. Kako to komentarišete?

JUKA: Nisam sigurna na koje komentare mislite, jer imam suprotno iskustvo, šira javnost me i te kako podržava. Ljudi mi često prilaze, čestitaju mi na hrabrosti, na borbi, na snazi što sam izdržala bez obzira na to što su mi činili grozne stvari, komentiraju kako su gledali film "Ti mene nosiš" i kako ne mogu vjerovati da sam ovakav film uspjela snimiti kod nas.  Imaju potrebu da mi kažu kako su ga gledali više puta, koliko ih je dirnuo i kako su danima razmišljali o filmu. Događa mi se to i s poznatim i s nepoznatim ljudima; na ulici, u liftu, čak se zaustavljaju automobili. Ovakve reakcije nisu postojale valjda od zlatnog doba jugoslavenskog filma na neki film i to mi beskrajno puno znači.

Nastavak na Nezavisne Novine...