Izvor: Večernje novosti, 16.Okt.2014, 09:11 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Jama greške ne oprašta
KADA se duboko pod zemljom obruše tuneli sa potpornim zidovima koji je pridržavaju i zarobe kopače, rudari spasioci silaze u jamu samo s jednom mišlju, da ugroženog kolegu pronađu i živog iznesu na površinu. Njihova lična bezbednost je u drugom planu, iako i njih iznad zemlje čekaju roditelji, prijatelji, deca... Rudarska deca, koja i sama često postaju rudari. Razlog da krenu očevim stopama i jedu „hleb sa devet kora“ često je i nedostatak šireg profesionalnog i životnog izbora >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << u rudarskim naseljima u kojima odrastaju. A, upravo za one koji dane provode u mraku zemljine utrobe i koji znaju ukus ugljene prašine, svet ima lepše boje. Ljubomir Stefanović (66) radni vek je proveo kao rudar, na svim radnim mestima - od nekvalifikovanog radnika, do nadzornika. Kao član čete za spasavanje, nagledao se ljudskih nesreća i tragedija. Bio je u Vodni gde su 1984. stradala 34 rudara, Aleksinačkim rudnicima u kojima je 1989. poginulo njih 90, u bosanskom rudniku Dobrnja, koji je 1990. godine progutao 180 mladih života... Stefanovići su može se reći svi rudari. Dvojica Ljubomirove braće stekla su penziju kopajući ugalj, a isto rade i njegova dva sina i gotovo svi muški rođaci. - Najteži je to posao. Ali, kada je neko ugrožen, dole u jami, krećeš da spaseš čoveka po svaku cenu, ne razmišljaš o sebi. Jednom sam i ja pet i po sati bio zarobljen u urušenoj jami. Uspeo sam da se povučem u bok kad je svod počeo da pada, pa su me izvukli neogrebanog. Za sve to vreme imao sam na umu samo svoju decu. Bili su tada baš mali - priča Ljubomir, koji sada provodi mirne penzionerske dane berući pečurke iz hobija i zarad kojeg dinara dodatnog prihoda. Njegov sin Dragan (44) je već 22 godine rudar. Sada je poslovođa vetrenja u radnoj jedinici „Resavica - IV blok“. Kao i otac, Dragan je (19 godina) član Rudarsko- -spasilačke čete RMU „Rembas“. Za ovo dodatno zaduženje, po njegovim rečima, osim dobre volje neophodno je i odlično zdravlje koje se proverava svakih šest meseci. - Kad spaseš čoveka, suze radosnice kreću nekontrolisano. S tim čovekom živiš i jedeš hleb svaki dan. Jamu doživljavam kao svoju kuću, pa tako savetujem i druge. Saživiš se s njom, osetiš kad nešto nije u redu i znaš da ne smeš da napraviš propust, kao ni u kući, jer ako ti se nešto dogodi, sam si kriv - kaže naš sagovornik. Na pitanje o rizicima ovog posla, smireno odgovara da svaki posao nosi rizike. Svaki je hleb gorak, a nesreće se dešavaju svuda. - Rođeni brat mi je bravar u jami. Otac, tri strica, ujak i deda po majci stekli su penziju u jami, brat od ujaka je bravar, brat od strica jamski električar. Svi smo vezani za jamu. I kad bih sad mogao da biram, ne znam šta bih drugo izabrao. Možda zvuči čudno, ali u ovom poslu sam se pronašao - zaključuje Dragan. Ipak, nada se da će se njegova dva sina školovati, da rudarenje neće biti njihova sudbina. Stariji Dušan (17), u Jagodini pohađa srednju elektrotehničku školu, a mlađi Lazar (14), u završnom je razredu osnovne škole. Dragan Stefanović, ponikao u rudarskoj porodiciSREĆAN U RESAVICI DRAGAN skromno opisuje svoj život u Resavici, varošici koja je posle Drugog svetskog rata, u zamahu industrijalizacije čiji su rudari bili glavni udarnici, procvetala, a danas se lagano gasi. - Lepo je ovde. Svi se znamo, gotovo svi radimo zajedno. Nema nepoverenja kao u velikim gradovima. Ponekad odem kod rođaka u Beograd ili neki drugi grad, ali tamo ne mogu da izdržim više od nekoliko dana.
Nastavak na Večernje novosti...








