Izvor: Nezavisne Novine, 09.Feb.2016, 20:08   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ivancov: Ruska diplomatija - istorija i savremenost

Ukazom predsjednika Ruske Federacije od 31. oktobra 2002. godine utemeljen je novi profesionalni praznik - Dan diplomata, koji se obilježava 10. februara.

Upravo na taj dan 1549. godine "pada" i najranije spominjanje "Posoljskog prikaza" - prve spoljnopolitičke institucije Rusije. Međutim Ministarstvo inostranih poslova odbrojava svoje postojanje od 1802. godine, kada je imperator Aleksandar Prvi formirao novu ustanovu - Ministarstvo inostranih poslova.

Ovaj novi praznik, >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << koji se pojavio nedavno, prije četrnaest godina, postao je neka vrsta priznanja zaslugama ruske diplomatije u odbrani i jačanju međunarodnog mira i stabilnosti, zaštiti spoljnopolitičkih interesa Rusije.

Ministarstvo inostranih poslova Rusije ima malo više od dva vijeka, ali istorija ruske diplomatije počela je kada je knez Oleg sklopio mirovni sporazum sa Vizantincima. U protekloj od tada hiljadugodišnjici mijenjali su se knezovi, carevi, imperatori, imena država, uključujući i samu Rusiju, nastali i nestali su međudržavni savezi, ali ključna karakteristika ruske diplomatije bila je i ostaje spremnost i sposobnost da sluša i čuje suprotnu stranu, što jeste osnov za efikasan politički dijalog - glavni zadatak savremene diplomatije.

Rusija je uvijek postupala kao samostalna snaga, ali u isto vrijeme ona se nikada nije distancirala od učešća u svjetskim političkim procesima, nikad nije gradila "velike kineske zidove", već pokušavala "otvoriti prozor" u ponekad potpuno "gluvom zidu" nerazumijevanja njenih nada i težnji.

Naša diplomatija je "otvarala prozor u Evropu" ne samo u vrijeme takozvane "Velike ambasade" Petra Prvog, već i 1922-1923. godine na Genovskoj i Lausanskoj konferenciji uprkos odsustvu želje njihovih domaćina da oslušnu mladu sovjetsku republiku, koja je proglasila, i na današnji dan, aktuelne principe miroljubive koegzistencije, uzajamno korisne saradnje između država sa različitim društvenim sistemima, vladavina diplomatskih metoda kao i "moralnog autoriteta" nad nasilnim metodima.

Važno je podsjetiti da poznate Haške konferencije o razoružavanju proističu iz inicijative još imperatorskog Sankt Peterburga - da se sazove međunarodni forum o pitanjima "rasprave najefikasnijih sredstava za obezbjeđenje svim narodima istinskog i trajnog mira". Prva konferencija je održana u Hagu 1899. godine i nije Rusija kriva što je 26 učesnika sastanka imalo veoma različite ciljeve i zadatke.

Samopožrtvovanje, odanost, ljubav prema Otadžbini - to su vječni atributi ruskog diplomate. Sjećamo se pogibije u Teheranu hrabrog "Vezir Muhtara" - pjesnika i diplomate Aleksandra Gribojedova, autora Turkmenčajskog mirovnog sporazuma sa Persijom i ruskog imperatorskog konzula u makedonskom gradu Bitola Aleksandra Rostkovskog, smrt ambasadora Nikolaja Gartviga i diplomatskog kurira Teodora Neto. Dugi spisak saradnika ruske i sovjetske diplomatske službe koji su izginuli u mirovno vrijeme tokom izvršavanja svog službenog duga je dopunjen našim kolegama, savremenicima, koji su pali od ruke terorista u Abhaziji, Iraku i Avganistanu.

Ove osobine posebno su se pokazale tokom godina Velikog Otadžbinskog rata 1941-1945. godine kada je na front otišla skoro polovina saradnika Narodnog Komesarijata Inostranih Poslova. Ali i u ovim najtežim uslovima sovjetski diplomatski radnici su uspjeli da sagrade antihitlerovsku koaliciju sa zemljama s kojima je Sovjetski savez nije imao jednostavne odnose, koaliciju, bez koje bi Pobjeda nad fašizmom koštala čovječanstvo mnogo skuplje.

Jedan od najznačajnijih rezultata Drugog svjetskog rata je formiranje Organizacije Ujedinjenih Nacija /OUN/. Univerzalna pravila i mehanizmi koje su uspostavile države-osnivači UN-a omogućavaju efikasno reagovanje na prijetnje i izazove, koji se postavlja pred narodima planete.

Napori diplomata dvije "naddržave" - Sovjetskog saveza i SAD-a, pomogli su da odbiju prijetnju nuklearnog rata, do kojeg bi mogao dovesti "hladni rat". Odmah nakon završetka Karipske krize 1963. godine predstavnici Sovjetskog saveza, SAD i Velike Britanije potpisali su Moskovski sporazum o zabrani nuklearnih proba u tri pravca, koji je postao prvi značajni ugovor u sferi ograničenja nuklearnog naoružanja.

Danas niko ne osporava činjenicu da je svijet nakon završetka "hladnog rata" ispao komplikovaniji nego što se očekivalo. Tada smo iskreno vjerovali da će ulazak Rusije u zajednicu demokratskih zemalja iz osnova izmijeniti karakter međunarodnih kontakata. S ovim ciljem su bile urađene sve neophodne pretpostavke. Pokrenuli su se uslovi za formiranje istinito ravnopravne saradnje između Rusije, Evrope i Sjeverne Amerike kao tri grane evropske civilizacije.

Nažalost, nisu svi mogli da se odreknu ideoloških standarda i šablona blokovskog mišljenja. Svijet je postao više nestabilan i eksplozivan. Mnogi stari konflikti nisu regulisani. Neki su "gurnuti u ugao" i nastavljaju da tinjaju. Jednosmjerne vojne akcije su doveli do pokretanja regionalnih zona napetosti. Podigao je glavu terorizam, koji se smatra danas glavnom prijetnjom međunarodne stabilnosti i bezbjednosti.

Sada je teško da pronađemo pitanje od većeg značaja nego opredjeljenje savremene etape svjetskog razvoja. Niz bitnih pravaca postepeno skuplja "kritičnu masu" promjena u sistemu međunarodnih odnosa. Faktički se radi o potpunoj promjeni geopolitičke situacije.

U ovoj situaciji postaje očigledno da pokušaji uspostavljanja međunarodnih odnosa, polazeće od principa "ko je jače taj je u pravu", nose otvoreno distabilizujući karakter. Prije svega, to se odnosi na kurs, koji u zadnje vrijeme svim sredstvima sprovode naše zapadne kolege, na očuvanje svog dominiranja u svjetskim poslovima, na zauzimanje geopolitičkog prostora u Evropi. Od zemalja Zajednice Nezavisnih Država - naših najbližih komšija koji su kroz vijekove povezani sa nama u ekonomskom, humanitarnom, istorijskom, kulturnom, pa čak i porodičnom smislu, tražili su da naprave izbor – "ili sa Zapadom ili protiv Zapada". Ova logika igre sa nultim rezultatom koju bi, izgleda, svi željeli ostaviti u prošlosti, ostaje da dominira.

Ispit nije izdržalo ni strateško partnerstvo Rusije i Evropske unije koja je izabrala put konfrontacije umjesto razvoja mehanizama saradnje. Ovdje moramo spomenuti izgubljenu mogućnost da se, na prijedlog njemačkog kancelara Angele Merkel u junu 2010. godine u Mezebergu, realizuje inicijativa o kreiranju komiteta Rusija-EU o pitanjima spoljne politike i politike bezbjednosti na nivou ministra inostranih poslova. Rusija je podržala ovu ideju, ali Evropska unija je odbila. Međutim takav mehanizam stalnog dijaloga /ako bi bio uspostavljen/ omogućio bi rješavanje problema i blagovremeno smanjio uzajamnu zabrinutosti operativnije i efikasnije.

Rusija će se i ubuduće boriti za uspostavljanje trajnog mira u Ukrajini, odupirati se cjelishodnim akcijama za heroizaciju nacističkih zločinaca, voditi nepomirljivu borbu protiv terorizma i ekstremizma. Da podsjetim, na početku sirijskog sukoba više na Zapadu pozivali su da se ne preuveličava prijetnja ekstremizma i terorizma i tvrdili su da ona će ubuduće nekako sama nestati, a najbitnije je da se promijeni režim u Damasku. Sad vidimo šta imamo zbog toga. Ogromne teritorije na Bliskom Istoku u Africi u Avgano-Pakistanskoj zoni potpadaju pod kontrolu terorista takozvane "Islamske države". Ekstremizam se prebacuje i u druge regione uključujući Evropu koja već sada strada zbog rasta broja migranata koji dolaze iz "žarišta". Situacija oko bliskoistočnog regulisanja i u drugim zonama regionalnih sukoba može uskoro da postane eksplozivna. Adekvatna zajednička strategija otpora ovim izazovima još nije izrađena, ali je neophodna.

Rusija se čvrsto i kontinuirano zalaže da međunarodno pravo mora biti osnov svjetske politike. Temelj savremenog svjetskog poretka moraju da ostanu zajednički priznati pravni principi i norme. Upravo oni jesu osnov za akcije ruskih vojno-svemirskih snaga u Siriji.

Važno je da svi shvataju stvarne razmjere rizika. Sada je trenutak da se oslobodi od navike pojedinačnog razmatranja svakog problema. Potrebna je sveobuhvatna procjena situacije. Stav Rusije je usmjeren prema zaštiti koncepcije zajedničkog traženja rješenja. Mi smo za uklanjanje rastućih političkih, ekonomskih i vojnih rizika. Prioritetan zadatak je formiranje takvog svjetskog poretka koji bi garantovao stabilnost i sigurnost na svim nivoima.

Rusija je privržena poboljšanju i produbljivanju dobrih i uzajamno korisnih odnosa sa BiH. Prošle 2015. godine navršilo se 20 godina od parafiranja Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za BiH. Zahvaljujući njegovom kontinuiranom sprovođenju, uspjelo je postizanje osjetljivih rezultata u postkriznom obnavljanju zemlje i razvoja dva njena entiteta - Republike Srpske i Federacije BiH.

Ključni objekti transportne i socijalne infrastrukture su modernizovani, sprovode se ekonomske reforme. BiH uspješno vodi svoju spoljnu politiku, a 2010-2011. godine uzimala je aktivno učešće u radu Savjeta bezbjednosti UN u svojstvu njegovog nestalnog člana. BiH je 2015. godine predsjedavala u Odboru ministara Savjeta Evrope, što je visoko ocijenjeno od svih država članica Savjeta Evrope.

Iskustvo postkriznog regulisanja unutrašnje situacije nedvosmisleno potvrđuje da stabilizacija može biti efikasna samo pod uslovom da sve angažovane strane imaju težnju prema konstruktivnom radu, definisanju i realizaciji zajedničkih interesa. Filozofija partnerstva koja je utemeljena u mirovni sporazum za BiH kao jedini put za savladavanje međunacionalnih i međuvjerskih neslaganja i konsolidaciju društva jeste ključni uslov za obnavljanje uzajamnog povjerenja među narodima koji žive u BiH.

Tražeći razumijevanje svog stava, Rusija teži prema dijalogu. Naša zemlja nikad nije nametala svoje vrijednosti, niti držala predavanja, ona nije vršila pritisak na suverene države niti "istiskivala" iz njih neophodne političke odluke u svoju korist. Moramo biti svjesni odgovornosti koju snosimo.

(Petar Ivancov, ambasador Ruske Federacije u BiH)

Nastavak na Nezavisne Novine...