Izvor: Večernje novosti, 28.Jul.2013, 12:21   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Istoriju nam kroje po dogovoru

LjUBITELjI nemačke preciznosti i istoriografske objektivnosti mesecima su s nestrpljenjem očekivali prošle zime najavljenu "Istoriju Jugoslavije u 20. veku" nemačke istoričarke Mari-Žanin Čalić. Među njima je bio i pisac ovog prikaza, čiju znatiželju su posebno provocirale tri činjenice. Najpre markentinška najava, objavljena u "Politici", da se Čalićeva "smatra punopravnom naslednicom slavnog (nemačkog istoričara) Holma Zundhausena i njegove istorijske škole". A još više podatak >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << da je autorka posle otcepljenja Hrvatske i Slovenije pružala konsultantske usluge nemačkoj vladi, koja je bila jedan od (naj)važnijih aktera raspada bivše Jugoslavije. I bila stručni konsultant Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Strpljenje se isplatilo: knjiga se sa zakašnjenjem od tri meseca nedavno, najzad, pojavila u prodaji, a što se očekivanja tiče utisak je polovičan. Istina, knjiga je u osnovi uravnotežena, ali to se nikako ne bi moglo reći za stranice posvećene građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, niti za presedan koga SAD i Nemačka još od 1999. prave na Kosovu. Najviše iznenađuju faktografske omaške gotovo u svim delovima knjige, nedopustive i za istoričare manje reputacije od M-Ž. Čalić. Recimo, piše da se Josip Broz Tito "početkom 1935. vratio u domovinu" sa obuke u Rusiji, a on je početkom te godine otišao na obuku u Rusiju, dok se u Jugoslaviju vratio krajem 1936. NESKLAD ISTORIJI prve Jugoslavije, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslavije, koje su trajale 27 godina, posvećene su samo 64, a istoriji druge, Titove Jugoslavije, koja je trajala 45 godina, tri puta više - 208 stranica. Na istoj stranici (157), čak u istoj rečenici, Čalićeva pravi dvostruki previd. Kaže da je "Komunistička partija Jugoslavije Tita 1937. imenovala za generalnog sekretara", a KPJ to ni teoretski ni praktično nije mogla učiniti, jer je generalne sekretare svih svojih sekcija postavljala samo Kominterna. A ona Tita nije postavila za genseka ni 1937. ni naredne, 1938, već ga je tek početkom 1939. izabrala za "čoveka za vezu" sa Jugoslavijom. Generalni sekretar je postao tek u jesen 1940. Na narednoj stranici autorka tvrdi da je za jugoslovenske komuniste uoči Drugog svetskog rata "jugoslovenstvo bilo ne samo vizija, već i svakodnevna praksa". A jedina vizija vodećih jugoslovenskih komunista tada je bila vlast i sledstveno tome slabljenje odbrambenih mogućnosti Jugoslavije. O tome rečito govori podatak da su Tito i njegovi najbliži saradnici i u jesen 1940. i početkom 1941, neposredno pred Hitlerovu invaziju na Jugoslaviju, pozivali svoje simpatizere da u jugoslovenskoj vojsci "za najkraće vrijeme uspostave svoje partijske jedinice", koje će "upotrebiti za svoje (partijske) vojne ciljeve". Od jugoslovenskih vlasti je zahtevano da "Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Albanci itd. ne služe vojsku izvan njihova zavičaja" i da ih puštaju na "redovna odsustva, naročito za vrijeme neodložnih poljoprivrednih radova". U jednom delu knjige M-Ž. Čalić preuzima kao nepobitnu istorijsku činjenicu podatak iz Titove ratne i posleratne propagande da je njegova vojska 1943. brojala "preko 300.000 ljudi". Previđa ili ne zna da je Titov glavni ratni obaveštajac Vladimir Velebit krajem marta 1943. članovima Štaba 718. nemačke divizije u Sarajevu zvanično saopštio da Titova vojska "broji 50.000-60.000 boraca", a da je krajem 1943. sličnu cifru izneo i šef Operativnog odeljenja Vermahta, general Alfred Jodl. On je na savetovanju u Minhenu referisao da Tito ima vojsku od "oko devedeset hiljada ljudi". Na jednoj od 490 stranica knjige nemačka istoričarka piše da je "Draža Mihailović u junu 1941. napisao memorandum žHomogena Srbijaž", a taj dokument nije napisao on već advokat Stevan Moljević, koji se s Mihailovićem prvi put sreo u maju 1942.POZAJMLJENO OD CIA MEĐU 1.100 fusnota autorka se praktično ne poziva ni na jedan primarni neobjavljeni arhivski izvor, već je svoje delo napravila kompilacijom već objavljenih izvora i ponekog podatka pozajmljenog od CIA i arhive Haškog tribunala. U jednom slučaju poziva se čak i na ono što piše u jednoj optužnici, za koju nije završen ni dokazni postupak, a kamoli izrečena presuda. Autorka zatim kaže da je u Jugoslaviji "komunizam pobedio sopstvenim snagama", a i ruski i srpski i jugoslovenski izvori, čak i Titova sabrana dela, pokazuju da je u dovođenju Tita na vlast u Beogradu u jesen 1944. učestvovalo deset puta više Staljinovih nego Titovih vojnika! Čalićeva tvrdi da je Tito krajem septembra 1944. sa Visa tajno odleteo u Moskvu "da bi ubedio Staljina da pošalje jedinice Crvene armije radi oslobađanja Beograda", a on je Staljina molio za nešto drugo. Da mu pruži "najveću podršku da bismo mogli što prije riješiti pitanje Srbije, koje je za nas vrlo važno, jer od toga zavisi konačan uspjeh" - njegovo dovođenje na vlast u Beogradu. Spisak elementarnih činjeničnih grešaka je impresivan. Pominjući Drugo zasedanje Titovog provizornog parlamenta, AVNOJ-a, u Jajcu novembra 1943, autorka kaže da su se tada "142 delegata iz svih krajeva zemlje proglasili za vrhovnu zakonodavnu i izvršnu vlast" u Jugoslaviji, a ne pominje podatak da su oni predstavljali manjinu od 161 odsutnog većnika AVNOJ-a. Još manje navodi da je problem kvoruma razrešen tako što su odsutni proglašeni prisutnima, pa je tako manjina proglašena za većinu! U drugoj polovini knjige autorka navodi netačan podatak o tome kako su se današnji Bošnjaci izjašnjavali 1948, na prvom posleratnom popisu stanovništva. Kaže da su se mogli izjašnjavati kao "nacionalno neopredeljeni" ili "muslimanski Srbin", odnosno "muslimanski Hrvat", a istina je da su se izjašnjavali kao "Srbi - muslimani", "Hrvati - muslimani" i "neopredeljeni muslimani", a makedonski muslimani i kao "Makedonci - muslimani". Kod popisa iz 1971. pravi novu omašku. Piše da je jugoslovenskim muslimanima tada "bilo dozvoljeno da se u celoj Jugoslaviji izjasne kao žMuslimani u etničkom smisluž", a istina je da su se na tom popisu oni mogli izjašnjavati kao "Muslimani - u smislu narodnosti", a da je dve godine kasnije sarajevsko "Oslobođenje", zvanično glasilo rukovodstva Bosne i Hercegovine, u jednoj polemici sa beogradskim NIN-om napisalo da rukovodstvo ove republike "ne poznaje "Muslimane u smislu narodnosti". I da je za njih taj naziv uvredljiv. Ništa manje nije bezazlena ni tvrdnja, lansirana bez ijednog jedinog argumenta, da su pred otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije "Srbi u Hrvatskoj ispoljavali zahtev za hegemonijom"! (Nastaviće se) Sledeći nastavak: Alibi za veliku Albaniju

Nastavak na Večernje novosti...