Izvor: IstocnoSarajevo.net, 27.Jan.2011, 19:50   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Istočno Sarajevo - od ideje do realizacije

Kolumna: Na pragu punoljetstva Posmatrajući domete, ostvarene u proteklih 17 godina, prvi koordinator za izgradnju Srpskog Sarajeva pri kabinetu predsjednika RS Dragan Šojić iznosi optimistične ocjene: "Ovaj projekat je i bio pokrenut, u prvom redu, zbog očuvanja sarajevskih Srba, jer, u suštini, grad ne čine samo objekti. Oni su neminovnost, pošto ljudi moraju imati krov nad glavom, moraju postojati radna mjesta, fabrike koje rade. Ipak, grad prije svega čine ljudi, a trebalo je sačuvati >> Pročitaj celu vest na sajtu IstocnoSarajevo.net << te ljude." Dopisnik: Aleksandra Tolj

Današnji grad Istočno Sarajevo utemeljen je kao Srpsko Sarajevo 1993. godine, a sastojao se od dva dijela, zapadnog i istočnog.
Zapadni segment, uglavnom uobličen od Ilidže, Vogošće, Ilijaša, dijelova Grbavice i Hadžića, imao je naglašeniji urbani karakter, dok su u istočnu stranu te cjeline uključena naselja sa periferije predratnog Sarajeva. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma dolazi do raspada prvobitnog Srpskog Sarajeva. Zapadni dio pripojen je federalnom Sarajevu, dok je istočni, manje izgrađeni dio, ostao Srpsko Sarajevo. Po završetku rata, tadašnja vlast Republike Srpske imala je potrebu da ublaži jedan od najtežih neuspjeha srpske delegacije u Dejtonu.
Nakon gubitka većeg dijela inicijalne teritorije Srpskog Sarajeva, uslijedilo je obećanje da će unutar mirnodopskih granica RS biti podignuto novo gradsko jezgro i da prema stepenu urbanizacije neće zaostajati za prostorom koji je većina sarajevskih Srba morala da napusti. Prvi planovi za gradnju Srpskog Sarajeva nastali su krajem 1995. i početkom 1996. godine, kada se politički vrh Republike Srpske suočio sa činjenicom da Srbi u Sarajevu nemaju perspektivu, ali i da ne žele da ostanu u dijelu koji je tada pripao Federaciji BiH.
U tom periodu, predstavljen je projekat izgradnje novog Srpskog Sarajeva, čiji su autori bili ugledni profesori arhitekture iz Beograda, Ivan Antić i Ranko Radović. Na prostoru Lukavice, Pala i Mokrog bila je zamišljena izgradnja stambenih jedinica za oko 300.000 stanovnika, sa kompletnom pratećom infrastrukturom, industrijskom zonom i objektima za kulturne, duhovne i sportske sadržaje. Kasnije je taj ambiciozni plan znatno sužen.
 
Prazno polje Sarajevski Srbi sjećaju se i danas metafore tadašnjeg predsjednika RS Radovana Karadžića, upućene upravo njima u ranim postdejtonskim danima:"Ako imate šaku dragog kamenja u ruci i ako to pospete, nemate ništa. Ono svako zrnce, bez obzira gdje je palo, samo za sebe ništa ne znači. Ali, kada su svi skupa, na jednom prostoru, onda je to velika vrijednost." Iz ove rečenice rodila se ideja o stvaranju srpskog grada u gornjem toku rijeke Miljacke.
"Rukovođeno tom idejom u političkom smislu, rukovodstvo Republike odlučuje je da je opredmeti, pa da se stvori prostor koji ima koliko toliko pristojne uslove za život, gdje nećemo biti ugroženi od bilo koga drugog. Tako je nastalo Srpsko Sarajevo", ističe Dragan Šojić, prvi koordinator za izgradnju Srpskog Sarajeva pri kabinetu predsjednika RS.
Već pripremljen plan trebao je da bude sproveden u djelo, a poteškoće su bile još krupnije ako se uzme u obzir dominantna skepsa koja je pratila projekat. Prvi poslijeratni gradonačelnik Srpskog Sarajeva Mirko Šarović u razgovoru za ukazuje na činjenicu da, u početku, ni građani, ni okruženje nisu vjerovali u istorijski momenat za Srbe koji su odlučili da se egzistencijelno vežu za periferiju nekadašnjeg Sarajeva. "Srbija negdje krajem 1996. šalje materijal za Srpsko Sarajevo. Promotivno stiže 40 šlepera na ulicu preko puta sadašnje srednje škole u Lukavici. Dolazi Nikola Šainović, tadašnji potpredsjednik vlade, Branislav Ivković, mnogi ministri, tu sam i ja. Naslagali smo nekoliko paleta da bismo mogli da se obratimo prisutnim građanima, jer dovozimo materija", objašnjava Šarović. Međutim, ljudi koji su tek izašli iz rata, nezadovoljni zbog velikog gubitka imovine, a dio i zbog stradanja bližnjih, ne samo da nisu sigurni u vlastiti opstanak na ovom području, već sa podsmijehom gledaju na one hrabre koji su odlučili da prave kuće i da se zauvijek vežu za Srpsko Sarajevo. Šarović dodaje: "Oko 20 ljudi gleda nas začuđeno i uopšte ne vjeruje u to što mi radimo. Tada čak i ne nalazimo dovoljan broj ljudi da se prijave i uzmu materijal. Jer, to je 1996. godina, Dejton, prisutna je sumnja da će se Srbi zadržati na ovom prostoru. Nema te kritične mase i ljudi gledaju šta li će biti, da li da idu, da li da ostanu. Taj materijal, koji je za nekoliko godina postao zlata vrijedan, tada nije imao ko da uzme". U takvim okolnostima, nastavlja se sa radom na izgradnji prvih objekata. Ljudi prihvataju da prave kuće, trude se. Pomaže im tadašnja vlast, a materijala je sve manje, jer, gradi se. Međutim, pored cigle i crijepa, treba obezbijediti i placeve, a građani nemaju novca za kupovinu zemljišta.
Šarović opisuje kako je izgledao sudar sa ranim problemima: "Godinu dana kasnije, 1997, mi tražimo lokacije za sarajevske Srbe. Javlja se načelnik Srpske Ilidže Obren Zeljaja i predlaže da gradimo kuće za sarajevske Srbe u Mladićkom Polju. Organizujemo konzorcijum od preduzeća 'Budućnost', 'Grbavica', 'Vranica' i 'Put', da narodu prave temelje, da probijemo saobračajnice, one koje i sada postoje, samo asfaltirane, da dovedemo građevinsku struju, jer je tu nije bilo, kao i vodu." A u gradnji su učestvovali svi - djeca, starci, stručni i oni manje stručni, kao i samo rukovodstvo grada. "Ja zalivam prvi temelj, iza mene Obren Zeljaja, i tako počinjemo. Prazno polje, nigdje ništa nema. I onda nalijevamo ljudima jedan po jedan temelj, dajemo materijal, pravimo regulacioni plan, parcelaciju. To je istorijski poduhvat. Ljudi se prihvataju posla, sami zidaju kuće, po nekom planu koji im je dat", pamti Šarović.
Presudnu podršku izgradnji Srpskog Sarajeva, prema riječima prvog gradonačelnika, dala je tadašnja Savezna Republika Jugoslavija. Sa zvaničnim Beogradom dogovoreno je da projekat uglavnom finansira Srbija. Predviđeno je ulaganje 106 miliona maraka tokom prvih nekoliko godina. Najveći dio tog iznosa trebalo je obezbijedi Srbija, odnosno, SRJ, dok se u prikupljanju ostatka sredstava računalo na Ministarstvo za izbjeglice RS, gradski budžet Srpskog Sarajeva, kao i na kredite.
 
Seoba institucija Nova vrsta nevolja javlja se s prestankom ulaganja, nakon 2002. godine, do kada je najveći dio planiranih aktivnosti i realizovan. Danas u Istočnom Sarajevu postoje čitava naselja napravljena u tom periodu, kao što su Mladićko Polje, Luke 1 i 2, Vranješ i Pavlovac. U tim istim naseljima, od 2.000 – 3.000 kuća samo nekoliko ih je sa fasadama. "Nastaje faza poteškoća za Srpsko Sarajevo, jer, sve što je uloženo bilo je posljedica kreditnog aranžmana, koji je tada grad napravio sa Republikom Srbijom. Tu je najmanje para bilo iz budžeta RS", tvrdi Dragan Šojić.
Pored finansijskih problema, pojavio se još jedan balast, u vidu negativnog izvještavanja medija, kako domaćih, tako i zapadnih. Ipak, mračne poruke o Istočnom Sarajevu s tih adresa nisu zaustavile započeti proces. "Čitava svjetska politička javnost nije podržavala razvoj Srpskog Sarajeva. Svesrdno su se trudili da od postojećeg Sarajeva naprave veliki grad i da Srbima ne dozvole da naprave nešto što bi bilo njihov centar. Teškoće su bile utoliko veće što je tu ideju u prvi mah podržavao dio političkih snaga iz RS", smatra Šojić. Dodatne poteškoće izazvane su seobom republičkih institucija sa Pala. Prema Šarovićevim riječima, takva promjena nije se mogla spriječiti: "Poslije odlaska Vlade sa ovog područja u Banjaluku 1997, odnosno, početkom 1998. godine, otvorili smo razgovore sa Vladom da određeni broj institucija ostane ovdje. Od toga danas nemamo nijedno ministarstvo, ali, imamo nekoliko detašmana na Palama, u bivšoj zgradi Vlade. Da li je to dovoljno ili ne? Mislim da bi to prisustvo trebalo biti veće." A nekada su na Palama bile smještene skoro sve republičke institucije, što je građanima znatno olakšavalo život.
Šarović sublimira izmijenjeno stanje: "Nisam siguran da građani mogu završiti ovdje neke stvari. Mislim da moraju putovati u Banjaluku. Jedan segment je otišao. Ostalo je nekoliko republičkih institucija, koje smo mi uspjeli da zadržimo. To su 'Srpske šume', Zavod za udžbenike, Civilna zaštita RS i još par struktura koje imaju sjedište u Istočnom Sarajevu".
 
Svakodnevne promjene Kako danas ocjeniti zamisao izgradnje Srpskog Sarajeva, kada projekat nema rok trajanja? Kreatori te ideje namjeravali su da stvore temelj za dalji rast Srpskog Sarajeva. Njihova ambicija bila je da oko takvog oslonca građani sami nastave realizaciju, podižući stambene, poslovne i druge objekte.
Posmatrajući domete, ostvarene u proteklih 17 godina, Dragan Šojić smatra da projekat nije propao i iznosi optimistične ocjene: "Ovaj projekat je i bio pokrenut, u prvom redu, zbog očuvanja sarajevskih Srba, jer, u suštini, grad ne čine samo objekti. Oni su neminovnost, pošto ljudi moraju imati krov nad glavom, moraju postojati radna mjesta, fabrike koje rade. Ipak, grad prije svega čine ljudi, a trebalo je sačuvati te ljude."
U međuvremenu, većina postojećih fabrika je privatizovana, proizvodnje nema, a građani uglavnom žive od trgovine, koja u posljednje vrijeme cvijeta. Mnoštvo tržnih centara svakodnevno niče na području Pala, Istočnog Novog Sarajeva i Istočne Ilidže. Pored trgovine, značajan segment privrede je planinska ljepotica Jahorina, čiji potencijali nisu u potpunosti iskorišteni, ali ipak donose značajne prihode stanovništvu ovog kraja. Šarović je takođe zadovoljan: "Sa ove vremenske distance, ja mislim da smo mi uspjeli. Naravno, svi projekti i sve ideje nisu realizovane u potpunosti. Neke nisu uopšte realizovane, bilo je mnogo grešaka i pogrešnih poteza, ali je bilo i velikih rezultata, i zato kažem da je projekat uspio." Tu tvrdnju Šarović ilustruje nizom argumenata: "Danas je Istočno Sarajevo važno mjesto na karti BiH i RS, važno mjesto na istoku Republike Srpske. Naš grad je univerzitetski centar, zadržali smo i osnažili Univerzitet. Istočno Sarajevo je i neka vrsta administrativnog centra, pogotovo za jedan broj zajedničkih institucija. To je grad koji je infrastrukturno ojačao, dobio je mnogo javnih objekata, a izgrađen je i veliki broj stambenih objekata, kuća i zgrada, što je najvažnije."
Danas je Istočno Sarajevo mjesto koje se mijenja iz dana u dan. Grade se i obnavljaju stanovi, poslovni prostori, škole, pozorišta, crkve i sportske dvorane. Univerzitet u Istočnom Sarajevu svake godine upisuje sve veći broj studenata iz RS, ali i okruženja. Turistički centar Jahorina je simbol ovog dijela Republike Srpske, prepoznatljiv u regionu, ali i u svijetu. Broj stanovnika raste, a to je, kao što primjećuje Dragan Šojić, osnova za razvoj bilo kog grada. Ipak, nisu svi ljudi u Istočnom Sarajevu zadovoljni. Neko se susreće sa nezaposlenošću, većini smeta uglavnom nedovršena infrastruktura, pojedinci smatraju da nema dovoljno kulturnih sadržaja. Ali, rijetko ko odluči da napusti ovaj mladi grad, koji će, po mjerilima ljudskog vijeka i prema protoku vremena od trenutka kada se pojavila ideja o stvaranju Srpskog Sarajeva, 2011. postati punoljetan.
Za istocnosarajevo.net, dopisnik: Aleksandra Tolj

Nastavak na IstocnoSarajevo.net...