Izvor: Nezavisne Novine, 15.Mar.2015, 21:59   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Istaknute ličnosti Banjaluke (XLIX): Zlatko Valentić

Zlatko Valentić, ugledni slikar i istaknuti član Udruženja likovnih umjetnika Republike Srpske, koji je bio učenik, a potom i veliki prijatelj slikara Dušana Simića, rođen je 1946. godine u Banjaluci, a umro 2012.

Umjetnički je ponikao iz škole slikanja Dušana Simića, jednog od članova čuvenog likovnog kruga "Četvorica". Afirmaciju je stekao nakon školovanja kod velikog majstora slikarstva Jovana Bijelića.

Tokom decenija, u umjetničkim vodama razvio je prepoznatljiv >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << likovni izraz i svrstan je u red naših najboljih akvarelista.

Bio je dugogodišnji član Ateljea slikara i vajara "Pelagić". Učestvovao je u radu brojnih likovnih kolonija u bivšoj Jugoslaviji. Imao je stotinak samostalnih i kolektivnih izložbi, kao društveni radnik dao je značajan doprinos razvoju kulturnih institucija Banjaluke. Bio je i istaknuti član Kluba akademičara Banjaluka.

Njegovo zanimanje za slikanje postalo je izražajno još u mladosti, kada je postao slikar, kasnije je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, a nakon završetka studija nastavio je slikati.

U toku života često je govorio o presudnoj ulozi svog nastavnika likovnog u Osnovnoj školi "Ivan Goran Kovačić", slikaru Dušanu Simiću, koji mu je u toku časova slikanja često govorio: "Pusti ruku, ne boj se, apstrahuj nebitne stvari i gledaj unutra, u suštinu unutar čovjeka. Tu je suština." Zahvaljujući tome u njegov život unijeto je strahopoštovanje prema umjetnosti i umjetničkim gromadama.

"Poslao me na času do njegovog sivog ormara u podrumu, u radionu, da mu nešto donesem, a ja otvorih ormar... i pronađoh jedan drugi svijet, svijet Rembranta, Sezana, Van Goga... Svijet moje mašte! Ostao sam kraj tog ormara čitav čas i zaboravio zašto sam tu. Tek kad je sišao po mene vratio sam se u stvarnost. Pogledao me onim njegovim prodornim crnim očima, 'ljutim' pogledom, i rekao mi neka mi neko napravi stalak za crtanje i da ću ostajati poslije škole, dok moje kolege budu radile po školskom programu, ja ću da radim ono što mi on kaže! Od tog dana sam počeo slikati", ispričao je jednom prilikom Valentić o svom duhovnom ocu koji ga je potakao da slika.

Od odnosa učenika i učitelja ova dva vrsna umjetnika postala su i prijatelji. Upoznao ga je 1957. godine kada ga je kao mladog nastavnika likovnog vaspitanja upoznao u pomenutoj banjalučkoj osnovnoj školi. Četiri duge godine učio je da slika kod Simića, ali ne samo crtanje, figure i forme, nego i poeziju, prozu, filozofiju, ali i onu najvažniju životnu školu - principe i vrijednosti kojih se držao do kraja svog života.

Kao dječaku imponovalo mu je da uči kod njega, ali kasnije su postali pravi prijatelji.

"Hvalio sam se drugovima da naš nastavnik likovne kulture dolazi mojoj kući. Moja mama bi napravila buhtle i poslužila ih uz toplo mlijeko, što je on naročito volio", ispričao je Valentić.

Nakon smrti svog prvog učitelja nastavio se umjetnički usavršavati kod slikakara Jovana Bijelića.

Nakon Bijelićeve smrti deset godina uopšte nije slikao. U toku tog perioda bacio je sve boje koje je u tom periodu posjedovao i sve što ga je podsjećalo na umjetnost, jer je izgubio osnovne umjetničke oslonce u svom životu. Nakon tih deset godina vratilo mu se sve, ponovo je počeo kupovati boje, one iste kojima je Simić naslikao svoje posljednje slike.

Valentić je preminuo u Banjaluci 2012. godine u 66. godini.

Dušan Simić je bio duhovni pokretač grupe "Četvorica", koju su, sem njega, činili Enver Štaljo, Bekir Misirlić i Alojz Ćurić. Bio je pokretač moderne misli, posebno duhovne atmosfere među mladim slikarima iz Banjaluke, odnosno bh. slikarima svoga doba. Kroz individualni rad nastavio je da ispituje vezu između unutrašnjih emotivnih stanja i spoljnjeg vizuelnog svijeta.

Nastavak na Nezavisne Novine...