Izvor: Nezavisne Novine, 15.Nov.2016, 21:26   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Informbirovci

Stojim pred bronzanim Petrom Kočićem, obasjan škrtim novembarskim suncem. Imam utisak da će pisac svaki čas progovoriti i obratiti se.

Možda mi se požaliti, jer u rekonstruisanom parku nekako je skrajnut, gurnut u drugi plan. Sudbina velikog Petra Kočića bila je teška i za života, proganjan po austrijskim kazamatima, neustrašivi borac za slobodu i pravdu, skončaće u Beogradu, u duševnoj bolnici, na korak do ostvarenja dijela svog sna. U bronzi ga je ovjekovječio Anton Augustinčić.
>> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << />
Umjetnik Antun Augustinčić spada među najveće hrvatske i jugoslovenske vajare dvadesetog vijeka. Ostavio je veliki trag i u evropskoj umjetnosti, a Banjaluka je jedan od rijetkih gradova koji krase čak dva Augustinčićeva rada: Spomenik Petru Kočiću u istoimenom parku i Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima. Prvi je podignut 1932. u vrijeme dok je Augustinčić bio dvorski vajar Karađorđevića, a drugi gotovo tri decenije kasnije 1961. Sam autor je bio simpatizer NOB-a, ipak nikad nije bio učesnik. Ali vrlo brzo nakon rata Augustinčić upoznaje Tita, postaju i bliski prijatelji. Postoje indicije da je upravo ovaj umjetnik, a ne Krleža, Titu predložio Goli otok kao zatvor za informbirovce, što, u slučaju da su tačne,  baca veliku mrlju na biografiju ovog vanserijskog vajara.

Zatvor na Golom otoku predstavlja sistem od šest logora, četiri na samom ostrvu i dva na susjednom ostrvu Sveti Grgur. Dva logora su bila ženska, a jedan je bio logor za oficire, na kome je vladao najstroži režim. Povremeno u štampi, nekoj knjizi ili na internetu pojave se novi podaci vezani za ovo mučilište. Tako su i beogradske "Večernje novosti" u nedjelju progovorile o Golom otoku. Uglavnom se barata o cifri od nešto više od šesnaest hiljada ljudi koji su prošli golootočku torturu, nekih četiri stotine osuđenika je podleglo, mada se spominju i znatno veće brojke, za trećinu, pa čak i duplo veće i osuđenika, kao i onih koji su podlegli. Ipak, te brojke spadaju u domen spekulacija. Mada se mora spomenuti da svi informbirovci nisu smještani isključivo u neki od golootočkih logora, a neki, kao što je bio slučaj s Arsom Jovanovićem, ubijeni su u insceniranim bjekstvima. Danas postoje spekulacije i o tome ko su bili najbrojniji zatočenici. Po brojnosti, bili su to Srbi, preko sedam hiljada, procentualno daleko najviše Crnogorci, oko tri i po hiljade, ali i veliki broj bosanskih muslimana je podijelio golootočku golgotu. Taj broj se može vidjeti tek ako se zaviri u imena na spiskovima, pošto su se bosanski muslimani  (Bošnjaci) u to vrijeme morali izjasniti ili kao Srbi ili kao Hrvati. (Nacionalnost na objavljenim spiskovima dostupnim i na internetu predstavljena je šiframa, ali je lako "provaliti" koji broj se odnosi na koji narod.)

Ko su ljudi sa spiska? Moguće, čak i vjerovatno da je nekoliko desetina njih bilo u ruskoj ili bugarskoj obavještajnoj službi, ali ogromna većina osuđenika bili su iskreni jugoslovenski rodoljubi, antifašisti,  borci NOB-a, koji su ostali dosljedni borbi za slobodu i socijalističkim idealima. Oni koji su ih tu doveli, doveli su ih vjerovatno iz straha za vlastite pozicije. Oni su bili ti koji su vlast stavili ispred svega drugog. Poznavao sam neke od tih golootočkih mučenika:

Narodni heroj Ljubo Janković na Golom otoku je proveo godinu dana. Velika čast je kada vam je narodni heroj kućni prijatelj, iako se Ljube gotovo i ne sjećam, bio sam suviše mali i kroz san mi je u glavi sahrana ovog velikana na banjalučkom Novom groblju i masa tada prisutnog svijeta. Jagoda Mlađenović iz Potočana je Ljubina ratna drugarica. Kao mlada djevojka bila je kurir i sa partizanskim porukama nosila je i svoju glavu u torbi, ali i na panju, kada su je četnici zarobili, a mještani u zadnji čas osujetili njenu likvidaciju. Teta Jagoda je jedno divno, prepošteno i plemenito ljudsko biće, puno ljubavi prema drugima. Vremenom od kućnog prijatelja postala je dio naše porodice. Njena tragična krivica bila je što se pozdravila sa golootočkim povratnikom Ljubom Jankovićem. Na ostrvu Jagodi su tokom tortura izbili gotovo sve zube, a u kazamatu provela je godinu i sedam mjeseci. Ferid Sačić Rozman je moj rođak, naš čika Ferid. Na njegovoj kući na studencu dugo je bila i spomen-ploča. Učestvovao je kao borac NOR-a u oslobođenju Zagreba (i svjedočio da oslobodioci nisu dočekani sa oduševljenjem) i Ljubljane, odakle je doveo svoju buduću suprugu, Katarinu Matko. Pobunio se kada je na ulici vidio brutalnost tokom hapšenja nekog informbirovca, otišao je u komitet, opštinu. A, onda su tokom noći došli po njega. I na Golom otoku ostao je dosljedan sebi, osuđen na godinu dana, proveo je godinu i po! Na kraju, tu je i očeva razrednica iz Ekonomske škole, profesorka Nada Vučenović. Sa dvadeset godina dospjela je na Goli otok i spada među ponajmlađe zatočenike, mada je tu bilo i maloljetnika. Provela je na ostrvu dvije godine. Čika Ferid i teta Katica, i sami svjesni golootočke torture i izolacije povratnika u društvo, pomogli su Nadi da završi studije i od tih dana trajalo je njihovo prijateljstvo. Nadu pamtim kao jednu damu, uglednu profesorku.

Sve četvoro sam ih pronašao, među hiljadama drugih, na spiskovima dostupnim na internetu. I sve četvoro već poodavno nisu među živima. Ali zarad pravde, ali i zarad potrebe da se prekine prokletstvo koje nas prati na ovoj tvrdoj i nesretnoj, ali u isti mah i prelijepoj balkanskoj zemlji, apelujem da se na mjerodavnim mjestima pokrene proces rehabilitacije svih ovih nevino osuđenih boraca za slobodu, da se duboko poklonimo njihovim sjenima i zamolimo za oproštaj.

* autor je satiričar

Nastavak na Nezavisne Novine...