Izvor: Politika, 27.Apr.2010, 16:59 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Imena
Servantes je jednom prilikom napisao da je dobro ime vrednije od blaga. Lično nisam puno razmišljao o svom imenu: ono je priraslo uz mene i prihvatio sam ga kao što sam prihvatio, ili bio primoran da prihvatim, sve svoje vrline i mane. Volio sam ga kad sam bio u miru sa sobom, a nerviralo me u trenucima kad nisam podnosio ni jednu svoju osobinu i kad sam smatrao da sam otjelovljenje ljudskog nesavršenstva. No, podsvjesno negdje, nikada nisam imao dilemu da bih, ako bi neko i pokušao da ga dirne, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << mijenja, ponudi mi trampu, zarežao i bio spreman i na najsmionija djela da ga odbranim i zadržim.
Jer, naprosto, mislim da bih bez njega prestao postojati ovakav kakav jesam, kao savršeno nesavršenstvo. Da, sa oduzetim originalnim imenom, imam osjećaj da bih hodao zemljom nag i ubog. A ne smijem ni da pomislim na sve posljedice koje bi sa sobom donijela ova prinudna ili dobrovoljena promjena ličnog imena – svi moji dokumenti u domovini prestali bi biti važeći ili bi njihova verifikacija postala jedan dugotrajan i mukotrpan proces.
Dakle, rodni list, krštenica, lična karta, vojna knjižica, vjenčani list, pasoš, sve svjedodžbe, diplome, potvrde, presude u moju korist i protiv mene, sve uspomene sa mojim ugraviranim imenom, autogrami mojih idola iz mladosti, npr. Branimira Štulića- Džonija, Gorana Bregovića, Vlatka Stefanovskog, Mirze Delibašića, Branka Ćopića, iznad kojih je stajalo moje ime da ne bi bilo zabune da se dotične ličnosti potpisuju samo meni bile bi obezvrijeđene, odnosno izgubile bi faktografsku vrijednost za moju čičnu istoriju.
Ali taj gubitak identiteta postupkom oduzimanja originalnog imena i dodjeljivanja nekog novog protiv volje vlasnika, ili volje roditelja ukoliko se radilo o djeci i maloljetnima, nije nikava grozomorna, orvelovska konstrukcija iz mašte, nego nešto što se uistinu desilo hiljadama ljudi iz Afrike, brodovima dovoženih na obale Amerike da rade kao roblje na plantažama ili kao pomoć u kući.
Nikada dosad nisam razmišljao o tome koliko su robovima bila značajna imena koja su tako ponosno nosili u svojim zemljama rođenja, a sada znam da su itakako bila. Naime, nerijetko je puno ime svakog roba u njegovoj zemlji rođenja formirano je kroz dugi niz godina, i to tako što su u različitim fazama života, originalnom imenu poslije značajnih događaja dodavana nova, pa je osoba u zrelim godinama nerijetko imala više imena od kojih je svako imalo svoju poruku i istovremeno važnost i za onoga ko ga je nosio, a i za onoga ko mu ga je dao. U mnogim tradicionalnim kulturama gdje je magija igrala važnu ulogu, samo odabrani rođaci su davali ime djetetu, a njihova obaveza je bila da ih čuvaju kao tajnu da bi spriječili da ih sazna neko ko bi protiv dotične osobe mogao da upotrijebi crne magijske sile.
Dakle, umjesto da ih zovu njihovim tradicionalnim i vrlo često veoma lijepim egzotičnim imenima, koja su tako vjerno odlsikavala i dio kulture koju su morali zauvijek ostaviti, robovlasnici su afričkim robovima izmišljali nova imena. Ovo se pravdalo praktičnim razlozima − skraćivanjem i promjenom imena podizala se efikasnost na radu, proces asimilacije tekao je brže, no, pretpostavljam da su robovlasnici bili istovremeno itekako svjesni da se na taj način uništavano nešto dragocijeno za robove, naime, njihova posljednja živa veza sa zemljom rođenja i nasljeđem koje je bilo stotinu puta bogatije i duže od nasljeđa onih koji su ih porobljavali.
Saznao sam nedavno da se u postupku mijenjanja izvornih imena budućih robova, razvio gotovo uhodani sistem sa nekoliko varijacija. Već prema tome, kojim redoslijedom su stupali na brodove, robovi su dobivali biblijska imena kao što su: Adam, Eva, Mojsije, Abelj, Kain itd. S druge strane, ako je među trgovcima robljem bilo ljubitelja književnosti, istorije i mitologije nerijetko se dešavalo da robovi dobiju imena poput Cezar, Pompej, Feba, Venera itd.
Oni praktični i pragmatični su se ograničavali na vanjski izgled, dajući robovima imena tipa: Kovrdžavi, Dugački, Kratki. Neki, za koje se znalo koju vrsta posla će raditi, nazivani su jednstavno Pamuk, dok su neki za ime dobivali vrlo zvučne titule kao što su Vojvoda, Princ, Kralj itd. Takođe, prije izbijanja građanskog rata, postalo je popularno da se robovima daju imena američkih političkih vođa – najpolularnija su bila Vošington, Džeferson, Madison itd.
No, da budem iskren, stvarni razlog zbog čega sam počeo da se zanimam za ovu pojavu promjene imena je da je taj trend sve više prisutan među našim ljudima. I dok se to kod djece dešava nekako prećutno, gotovo neprimjetno, i ide ruku pod ruku sa zaboravljanjem, nekorištenjem i manjkavim znanjem maternjeg jezika, sve više je emigranata, mislim pritom ne samo na stariju emigraciju, nego i na one novodošle, koji se dobrovoljno, poludobrovoljno, iz praktičnih razloga, servilnosti, nedostatka čvrstog stava i čega sve ne, odriču svog originalnog imena ili prećutno pristaju da im se imena preinačuju u neku vrstu engleskog ekvivalenta ili nečega što bi zvučalo što sličnije tom ekvivalentu, najprije interno, poluzvanično, da bi to naposljetku bilo ozvaničeno i u svim zvaničnim dokumentima.
I, evo šta sam, ja naivni istraživač i analitičar, spoznao tokom kratkotajnog istraživanja i bavljenja ovim fenomenom. Ustanovio sam, naime, da se promjena originalnih imena kod naših ljudi događa prema jednom od sljedećih predložaka:
Pojavni oblik broj 1 – Ako originalno ime i engleski ekvivalent imaju istu osnovu, tj. korijen, promjena originalnog imena će se desiti po sljedećem principu − od Stevana postaje Steve, od Mihajla Michael, Petra Peter, Đorđa George, Aleksandar postaje Alexander, Jovan John, Pavle Paul itd. – ovo su neki primjeri za muška imena. Kod žena to izgeda ovako: Anđa postaje Angie, Ruža Rose, Marija Mary, Melanija Mellany, Kristina Christin, Kaatarina Cathrin, Julija July, Jelena Helen itd.
Pojavni oblik broj 2 – Dugačka i za izgovor nepraktična imena naših ljudi se skraćuju ili modifikuju do nasrodnijeg engleskog ekvivalenta, pa tako Slobodan postaje Bob, Nikola Nick, Vladimir Vlad, Slavko Slav, Dimitrije Dimitry, Živko postaje Jack, Gavrilo Joe, Dobrilo Doug, Branko postaje Branny, Radoslav i Radomir Rady ili Ray, Dušan postaje Doug, Todor Todd, Teodor Ted, Strahinja postaje Stra, Miroljub, Mirko, Miroslav, Miodrag, Milovan, Milorad, Miloš – svi odrededa postaju prosto Mike ili Mitch itd. Kod žena se opet dešavaju sljedeća skraćivanja Svetlana postaje Anna, Slobodanka Danka, Milijana Millie, Živadinka Jacky, Jasmina Nina, Marina Mina, Gordana Dana, Ljiljana Lily itd.
Pojavni oblik broj 3 – naša imena se jednostavno izgovaraju kao da su engleska, pa tako Biljana postane Bilidžana, Mirjana Miridžana, Jasmina Džasmin, Nemanja postaje Nemandža, Verica Verika, Slavica Slavika itd.
Pišući ovo shvatio sam da bi ovo istraživanje moglo psotati pravi- pravcati projakat za nekog onomastičara, jer gotovo svakodnevno sam otkrivao nova imena i nove pojavne oblike gore opisanog fenomena. No, nikako nisam mogao da se oslobodim ovih razmišljanja i potrebe daljeg istraživanja.
Neki dan, prilikom posjete jednoj našoj ljekarki, odmah po ulasku u njenu ordinaciju, pažnju su mi privukli zidovi puni diploma, uvjerenja, certifikata, sve uredno uramljenih i poređanih na zidu kao pod konac. Idući slijeva nadesno ustanovih da su one starije i iz naše zemlje bile izdate na ime Biljana, a da su one, izdate u Kanadi u zadnjih pet godina, glasile na ime Ana.
Po obavljenom pregledu nisam odolio da ne upitam doktorku za razlog promjene imena i kako to sve funkcioniše kad je jedan broj dokumenata izdat na jedno, a drugi na drugo ime.
Doktorka Biljana, odnosno Ana, nije bila zbunjena ni za čas i rekla mi je kada i kako su počeli da je zovu Ana . Ispričala mi je najprije u uvodnom dijelu o mukotrpnom putu nostrifikacije naše ljekarske diplome, gdje se, zapravo, prije radilo o tome da je još jednom morala položiti sve položene ispite samo ovoga puta na engleskom jeziku. Ispričala mi je i kako se na početku dovijala i radila sve i svašta da bi mogla da plati polaganje ispita, te da je radila i na traci u jednoj fabrici za pakovanje hrane.
Spomenula je kako je vlasnik fabrike išao tako daleko u izrabljivanju radnika da je ubrzavao rad trake prije i poslije petnaestominutne, obavezne pauze, da je imala osjećaj da je pokušavao na ovaj način da namiri i vrijeme koje je radnicima morao dati za pauzu. I sve je bilo nadgledano sa više nivoa – iz jedne ogromne kabine sa zatamnjenim staklima, pa video- kamerama, postavljenim tobože zbog sigurnosnih razloga, a tu je bio i sveprisutni, naizgled nevidljivi John Taylor, tamnoputi poslovođa, porijekom iz Gane, čijem mrkom, sokolovom oku ništa nije moglo promaći – ni trenutak mentalne odustnosti, bahtaosti, javašluka nekog od radnika na traci, kojem bi se prikrao iza leđa i istog časa ga opomenuo na red.
Jednom prilikom, Biljana je nastavila da priča o tome kako je postala Ana, John ju je pozvao u stranu i rekao joj da to više ne ide tako, i da on ne može da se muči sa njenim dugačkim imenom kad treba da joj dovikne nešto, te da bi bilo dobro da promijeni ili skrati ime, i da bi joj, po njegovom mišljenu, najbolje pristajalo ime – Ana, kratko je, brzo se pamti, a, osim toga, među postojećim radnicama nema nijedne sa tim imenom, tako da je bila isključena mogućnost zabune. Biljana je imala preča posla – predstojeće ispite za nostrifikaciju diplome, da bi mogla još da se bori i za svoje ime. Otad se i ona počela sve više koristiti njime, a John Taylor postao je, bez stvarne namjere, njen novi kršteni kum.
Ne izdržah da je ne priupitam na kraju:
− Da li sam ja ono stvarno dobro čuo i razumio. Radnik je bio Crnac, iz Gane.
− Da. Nikada mu neću zaboraviti ime i lik - John Taylor. Interno smo ga, zbog vještine šunjanja i metoda koje je primjenjivao kad bi nekoga kažnjavao, nazvali Crna Mamba. No, takav ti je čovjek, sada kad je sve prošlo, često ga se sjetim i ta sjećanja mi i nisu tako mrska, dodala je Ana.
Đorđo Vasić, Toronto, Kanada
[objavljeno: 27/04/2010.]
