Imam li pravo?

Izvor: Politika, 05.Jan.2012, 08:53   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Imam li pravo?

Već dve godine moja supruga živi i radi u Norveškoj. Iako sam je podržavao svim

srcem kad je odlazila, želeći da pre braka i dece vidi sveta, stekne nova iskustva i

doživi punu podršku mene kao budućeg supruga, ja za 2 godine nisam uspeo da zavolim

ovu zemlju.

Dođem u Norvešku 5-6 puta godišnje, u totalu oko 3 meseca. Posmatram, učim jezik...i pobegnem kući. Sva je prilika da će takav ritam i potrajati i smatram se blagoslovenim što imam >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << suprugu sličnog karaktera, pa je ovakav ritam moguć bez porodičnih trzavica. Pokušaću da čitalaštvu objasnim zašto mi se ne dopada, a komentare ću vrlo rado primiti, jer se iskreno nadam da će mi pomoći da donesem neke životne odluke.

Jednom davno, čuo sam da ne treba ići u emigraciju ukoliko ti je broj godina veći od broja cipela. Danas se sa tim ne slažem, ja bih to još smanjio. Imam samo 30 godina, a navike su mi već čvrsto ukorenjene, životni stavovi izgrađeni i generalno - primećujem da mi mnogo novih stvari smeta. Možda je to danak činjenice da sam ja, po rečima onih što radnim danom u radno vreme sede u kafani - "uspeo" u Srbiji.

Imam kola, imam stan, imam ušteđevinu. Ne pecam se na reklame, nemam kreditne kartice, ne slušam stranu muziku. Ne slušam ni domaću...nemam kad. Radim po ceo dan u veoma nestabilnom okruženju... Stalno su mi uključeni i leđa i mozak, ali drugačije ne može i srećan sam. Mislim da me je ta "sreća" iskrivila u razumevanju ostalih ljudi. Mislim da sam, onako entuzijastično, mladalački, grlom u jagode, upalio svoj mozak, upregao sam sebe i počeo da čistim svoje dvorište. Bez tuđih saveta, bez tuđe podrške.

Svestan sam da ga ne mogu počistiti, jedan život nije dovoljan za to. Ipak, uzdam se da ću nekome dati primer...da mora da se radi. Da je pred nama teško vreme i da neće doći ni sa zapada ni sa istoka da nam pomognu, ako mi ne pomognemo sami sebi. Sad, sa iskustvom iz Norveške, još više verujem u to. A na forumima i u novinama stalno članci - MLADI HOĆE DA BEŽE IZ SRBIJE.

U Norveškoj, niko ne radi ceo dan. Ne rade čak ni puno radno vreme od 40 sati. Moguće je dobiti bolovanje 10%, ili 30% ili 90%. Koliko ti je teško zdravstveno stanje, toliko ćeš bolovanje dobiti od lekara. Ovo je zemlja u kojoj se uglavnom ne krade i uglavnom se niko ne bavi kriminalom. A i zašto bi, kad ukradena roba nema garanciju, a kao takva, nema ni zainteresovanog kupca.

Ovde ljudi žive u skladu s prirodom. Nažalost, ta priroda im je dovoljan drug. Najobičnija kafa kod kuće - zakazuje se danima unapred. Ritam života je strašno usporen, a administracija

ogromna. Sve je skupo do neverovatnosti, i ponekad mi se čini da ljudi koji pišu o skupoći na zapadu, nisu bili u Norveškoj. Uglavnom, ovde postoji sistem i on je veći od svakog pojedinca.

Nije poželjno razmišljati, pogotovo ne kritički. Čak se ni privatna inicijativa ne ohrabruje posebno. U Norveškoj, 3-4 porodice drže kompletnu maloprodaju mešovite robe u zemlji. Država drži čvrsto u svojim rukama sve resurse. Privatni biznis se završava na nivou butika, pekare ili restorana. I neverovatno - niko nema ni želju da bude "svoj gazda". Kuće su drvene, uglavnom na jedan sprat, bez velikog luksuza. Norvežani ih dosta uredno drže, ali samo onoliko koliko ih to ne košta.

Sami će okrečiti, sami će postaviti laminat, sami će pokositi travu ili oprati kola. Ljudski rad je strašno skup i na njemu se štedi. Strance ne vole, jer su stranci u Norveškoj mahom izbeglice iz svih krajeva sveta, koje su neretko donosile sa sobom neke društveno neprihvatljive običaje za ovdašnje pojmove.

Najgora stvar koju stranac može sa sobom da donese u Norvešku je identitet. Ljubav prema sopstvenoj naciji je tolika, da ponekad postaje patološko verovanje u superiornost norveškog

sistema koji je uspeo da izjednači sve pojedince. Najveći greh je ovde imati svoje „ja“ i svoje mišljenje. Često se pitam, zašto oni nisu poznatiji širom sveta kao majstori u nečemu...u nekom sportu, u nekoj umetnosti...sad mi je jasno.

Pojedinac ovde nije poželjan. Ovde su svi tim. Takvo je društvo, i ne ulazim u to da li je taj sistem dobar ili loš, pošten prema nemoćnima ili nepošten prema sposobnima i vrednima. Činjenica je da radne snage nedostaje, pogotovo one čije obrazovanje je teško i dugo traje. Mašinskih inženjera i programera nikad dosta. Za ekonomiste i pravnike, oglasa za posao gotovo da i nema. Ali - i jedni i drugi imaju da jedu i imaju krov nad glavom.

Ipak, nikad se ne zaboravlja ko je domaći. To se vidi i po visokoj ceni uvek rasprodatih norveških krompira (kojih ide i do 20 komada u 1 kg) i po niskoj ceni uvoznih kojih uvek ima u radnji (a ide ih 4-5 u 1 kg). To se vidi i po zatvorenosti sistema i 1001 pravilu i porezu koji su uveli. Da, imaju čak i porez na lep pogled s terase. Inače zdravstvo i školstvo ne bi bili besplatni. Ovde ima čak i pravila koliko dugo čovek sme da živi u svojoj kući ukoliko ima stan viška. Nema rada za buduće generacije, nema gomilanja imovine za decu. Ovde ne postoji gazda i domaćin u onom "našem" smislu reči.

Po ovom mom opisu, koliko god on bio subjektivan, možete zaključiti da je država potpuno različita od naše. Nisam rekao lošija - rekao sam različita. Ja sam ovaj članak napisao sa željom da dobijem komentar na sledeće pitanje: "Imam li ja pravo da kažem da mi se to njihovo (organizovano, savršeno, programirano, odgovorno) društvo ne sviđa?"

Stalno mi je u glavi primer, zašto je teško uzgajati ribu u ribnjaku? Riba je riba, i voda je voda, ali nije to to. Pastrmka će u ravničarskoj reci uginuti. Isto kao i som u nekom planinskom brzaku. Možda ja nisam riba koja može da se seli. Nije meni u mojoj zemlji sjajno, daleko od toga, ali ova njihova mi se još više ne sviđa.

Uglavnom, ceo život težim da budem svoj gazda, pa i u tome da neće niko moći da mi kaže: "Otišao si, plačeš za domovinom, al' je ipak strana valuta slađa pa se ne vraćaš!". Vraćam se i spreman sam na posledice. To može biti kraći život, više rada, teža i duža borba sa svim i svačim. Posledice moga ostanka u Norveškoj mogu biti deca koja će zbog "ić" na kraju prezimena biti stranci iako su rođeni ovde. Možda sam poslednji mohikanac, ali...hoću da pokažem da se i kod kuće može.

Srdačno vaš, 

Preduzetnik, Norveška

objavljeno: 05.01.2012.

Nastavak na Politika...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.