Izvor: Danas, 17.Mar.2016, 12:02 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Idemo ka kulturi nacionalne dogme
Beograd -
"Volim doći u Beograd", kaže Damir Markovina, poznati hrvatski glumac, na početku razgovora za Danas i otkriva da je sticajem okolnosti rođen u glavnom gradu Srbije, gde ima rodbinu, da je odrastao u Mostaru, odakle se kao izbeglica s porodicom nastanio na "djedovskoj Korčuli", da je visoko obrazovanje sticao u Zagrebu, najpre na studijama medicine od kojih je odustao, da bi potom diplomirao na glumi.
* Kako komentarišete slučaj Olivera Frljića?
>> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << />
- To je forma javnog linča. Oliver Frljić ne samo da je istaknuti europski kazališni umjetnik, jedan od trenutno najboljih i najvažnijih koje imamo, čija je predstava prema pisanju jednog od najuticajnijih kulturnih portala u Njemačkoj uvrštena u 10 najznačajnijih u 2015, nego je i intendant Hrvatskog narodnog kazališta "Ivana pl. Zajca" u Rijeci, dakle izabrani javni dužnosnik, a što njegove protivnike najviše boli i smeta. Govorimo o osobi koja je tu, u Beogradu, beskompromisno režirala predstavu o Zoranu Đinđiću, što je također uzburkalo lokalne nacionalističke duhove, o umjetniku koji svojim radom konstantno pokazuje iznimnu umjetničku hrabrost baveći se neuralgičnim točkama novije regionalne povijesti. Govorimo o osobi koja je apsolutno kulturna savjest Hrvatske. Da takva osoba ne može obavljati svoj javni posao bez kontinuiranih prijetnji smrću, te da državne institucije ne žele stati u njegovu zaštitu i jamčiti mu fizičku sigurnost, po mom mišljenju je uistinu strašno.
* Moglo bi se reći da je ovaj događaj posledica desnih političkih tendencija koje su se reaktuelizovale u Hrvatskoj i da je mnogo toga kulminiralo dolaskom Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture. Kako se umetnici odnose prema novoj hrvatskoj vladi?
- Član sam inicijative Kulturnjaci 2016 koja je već na sam dan imenovanja gospodina Hasanbegovića za ministra kulture RH organizovala prosvjed ispred Sabora. To što sam bio tamo i što sam potpisnik peticije za njegovu smjenu dovoljno govori o mom stavu prema ministru. Sustav vrijednosti koji gospodin Hasanbegović kontinuirano u svom javnom djelovanju zagovara je, po mom mišljenju, potpuno nespojiv s mjestom ministra kulture i mislim da on tu funkciju ne bi smeo obnašati iz niza razloga. Problematičnim mi se čini i sustav vrijednosti koji zagovara trenutna hrvatska vlast budući da u njemu moral očito ne predstavlja pretjerano važnu kategoriju, barem po izjavi prvog potpredsjednika vlade gospodina Karamarka, koji moral smatra relativnom kategorijom. Sukladno takvom moralnom stavu, inicijativa Kulturnjaci 2016 zasad još nije dobila nikakvog odgovora od nadležnih, točnije gospodina premijera Oreškovića, iako je podupire gotovo pet tisuća kulturnih radnika, ali će ona sigurno ustrajati. I na akcijama i na prosvjedima i na širenju svog područja borbe.
* Šta je vama nedopustivo kod ministra kulture?
- Za početak to što negira antifašizam. Samim tim se protivi i Ustavu Republike Hrvatske, čije je Vlade član, što je priličan paradoks. Neprihvatljivo mi je također da ministar kulture bude osoba koja javno difamira istaknute pripadnike resora koji mu je povjeren, a čiji je višegodišnji rad razlog postojanja njegovog ministarstva, zatim, gospodin ministar se ne zalaže za politiku kontinuiteta, on ukida i raspušta bez analize, umjesto da stvara i njeguje.
* Vaš brat Dragan Markovina, poznati istoričar, u svojim tekstovima zapaža da se proces koji se trenutno zbiva na postjugoslovenskom prostoru, s posebnim naglaskom na BIH, Hrvatsku i Srbiju, a koji vodi radikalna desnica, može nazvati drugim talasom konzervativnih revolucija. Delite li njegov stav i da li su određena društvena i politička zbivanja u Hrvatskoj pripremila teren za ovo što se sada događa?
- Ta kontrarevolucija upravo traje a Lucić i Dežulović su to najbolje definirali kada su nedavno rekli da sada zapravo vidimo kako izgleda HDZ kada nastupa bez ikakvog suzdržavanja. U međuvremenu se dogodilo nekoliko važnih stvari a najbitnija među njima je da smo primljeni u Europsku uniju. Zato konzervativna desna i ultra desna strana političkog spektra u Hrvatskoj ne oseća više nikakvu potrebu da se ponaša civilizirano, budući da je cilj, koji je u isto vrijeme bio i batina za uravnoteženje političke scene, postignut i sada se ide dovršiti ono što se nije uspjelo 90-ih godina u ideološkom smislu. A to znači poništenje kompletnog modernizma i liberalizma društva kakvo je postojalo pre 1991. godine, a nakon toga i svega što se napravilo na saniranju strašnih posljedica raspada Jugoslavije i ratova 90-ih, te na normalizaciji odnosa i suradnji između kultura novonastalih država. To je ta nova kulturna paradigma a prva njena veća značajna manifestacija u Hrvatskoj je bio referendum "U ime obitelji".
* Mislite li da su štrajkovi, peticije te inicijative tipa Kulturnjaci dovoljni da se suprotstave aktuelnoj situaciji i da li ste vi, kao neko s plutajućim identitetom, mogli da pretpostavite da će stvari otići predaleko?
- Apsolutno nisu dovoljni, a što se tiče drugog dijela pitanja budući da sam i sam u životu imao ponešto iskustva s hrvatskom ekstremnom desnicom, pretpostavljao sam ovakav razvoj situacije. Odrastao sam u Mostaru, i za vrijeme rata me je ta ista desnica, zbog krivih ideoloških i krvnih zrnaca iz vlastitog doma protjerala u izgnanstvo, skupa sa cijelom obitelji. To je i danas podeljen grad, na "njihovu" i "našu" stranu. A na "našoj" ili "njihovoj" strani, ovisno o točki gledišta, preciznije na desnoj, "hrvatskoj" obali Neretve, na fantastičnom Bogdanovićevom Partizanskom groblju na dan oslobođenja Mostara, 14. februara, redovito se pale gume sprječavajući ulaz ljudima koji palima žele odati počast i lome se i devastiraju nadgrobni spomenici nekadašnjih sugrađana koji su tamo pokopani, a dali su život za slobodu tog grada, uključujući obje njegove obale, dok se kompletna vlast tog istog grada pravi da se ništa ne događa i ne vidi u čemu je problem i nema potrebu intervenirati i pružiti zaštitu ni živima, ni mrtvima, ni spomeniku.
* Da li ste u Srbiji imali loših iskustava?
- Nisam nikada, ali krećem se uglavnom među umjetnicima i prijateljima, a i premalo i boravim tu. Ne mislim da postoji neka suštinska razlika među regionalnim fašizmima. Zaista, mišljenja sam da se svi trebamo i moramo baviti svojim problemima. Bavite se vi svojim nacionalistima i fašistima, mi ćemo se baviti našim. U Srbiji sasvim sigurno nije bajno. Mislim pre svega na rehabilitacije zločinaca iz Drugog svetskog rata koje su vrlo indikativne. Zatim na nemogućnost održavanja gay pridea. Dovoljno je pogledati kako izgledaju javni skupovi ili stadionska okuka na derbiju ili utakmicama reprezentacije pa da čovjek shvati kakva je vladajuća atmosfera. No, u BIH se također dešavaju strašne stvari u kulturi, koje spadaju u isti ultrakonzervativni diskurs. Njihova ministrica kulture, indikativno također iz redova HDZ-a, smanjila je dotacije svemu onome što je visoko profilisana međunarodna kultura kao što je Sarajevo film festival, MESS, Ars Aevi ili East West Centar, a obilato pomaže folklorne manifestacije tipa kosidba i zavičajnih okupljanja uz pjesmu i trpezu.
* Koju vrstu opasnosti nosi sa sobom takvo stanje u regiji?
- Bojim se da idemo ka kulturi nacionalne dogme, koja ne bi smjela postavljati nikakva pitanja mimo toga, a tek nipošto nezgodna, i koja van te funkcije ima biti "kuš". Govorimo zapravo o kulturi koja bi se pretvorila u propagandu i ništa drugo.
* Šta je oblikovalo vaš kulturni identitet?
- Ja sam u potpunosti formiran u onome što je bila avangarda kulture Jugoslavije. Oblikovali su me Krleža, Danilo Kiš i Meša Selimović, Partibrejkersi, Šarlo Akrobata, Haustor, Azra, Let3, Zabranjeno pušenje, Arsen Dedić, Toma Bebić. Moj sustav vrijednosti, pogotovo estetskih, proizašao je iz svega toga. Počev od filmova Crnog talasa ili ostvarenja Slobodana Šijana, ranih Kusturičinih filmova, onoga što je radio Branko Bauer u Hrvatskoj, kroz djela Miljenka Smoje i Ive Štivičića, zatim i iz Stripoteke, Brixijevog fenomenalnog prijevoda Alan Forda i, naravno, Feral Tribune-a. Svi ti ljudi su stvarali i uspjevali se izboriti za svoje mjesto u jugoslavenskom kulturnom prostoru i promijeniti ga ireverzibilno i nabolje.
* Postoji li on još uvek ?
- Vjerujem da postoji i mislim da ga velika većina ljudi koji se bave visokom kulturom nastoji i uspijeva održati živim, unatoč svim pokušajima tekućih službenih politika da ga nepovratno uništi. Dijelimo isto naslijeđe, isti jezik, isti sustav vrijednosti i kulturnih referenci i zato mislim da bi zatvaranje u neke naše male obore i torove ograđene žilet žicom bilo iznimno loše. Ali, čak i ako se to dogodi, ta ideja, taj prostor, i ta kultura nadnacionalnog, modernističkog i slobodnog, opet će preživjeti, jer je otvorena i progresivna, za razliku od mraka koji joj se pokušava predstaviti kao alternativa.
Aleksandra Ćuk
Lice i naličje tranzicijskog Zagreba
Beogradska premijera filma "Ti mene nosiš" rediteljke Ivone Juke zakazana je za 6. april. Na pitanje kako bi preporučio ovaj film, Damir Markovina kaže: "To je vrlo lijepa, tužna, ozbiljna i dinamična urbana priča koja se sastoji iz tri djela i govori o tri žene koje uvezuje rad na jednoj sapunici. Osnovna narativna nit koja se provlači u sva tri djela filma jeste odnos oca i kćeri. Istodobno to je priča o licu i naličju današnjeg tranzicijskog Zagreba, koja se može primeniti na čitavu regiju. Film je osvojio četiri nagrade na Pula film festivalu, ušao je u program u Karlovim Varima, osvojio je nagradu za najbolju režiju na crnogorskom filmskom festivalu, a evo nedavno i na Festu, Lana Barić je dobila nagradu za najbolju glumicu u kategoriji manjinskih koprodukcija."
.jpg)
