Izvor: Politika, 15.Apr.2014, 16:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

I možemo se tako po krčmama nadmudrivati

U našem bratskom i komšijskom slučaju nikada se u poslednjih stotinak godina, koliko traju naše omraze, nije radilo o tome koja je strana u zločinu gora, nego o tome koja je strana nakon zločina besramnija

A sada će se svi neko vrijeme praviti kao da iščekuju presude međunarodnog tribunala, kao da je održano nekakvo suđenje i kao da otpočetka ne znamo kako će biti presuđeno po obje tužbe. Najprije će biti odbačena hrvatska tužba protiv Srbije, a odmah zatim i >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << srpska tužba protiv Hrvatske, i tako će biti okončana još jedna epizoda u toj povijesti bratskoga i komšijskog beščašća, koja traje i trajat će dok god je Srba i Hrvata, ili dok god vođama jednoga ili drugog, a najčešće oba plemena bude trebalo da vlastitu grešnost i pokvarenost pravdaju ili poništavaju pokvarenošću i grešnošću brata rođenoga.

Istina, već se u Hrvatskoj javio Zvonimir Šeparović, Tuđmanov bivši ministar i nesmireni podbunjivač narodnih masa, bivši komunist i kasniji ekstremni desničar, da najavljuje kako će u Hagu hrvatska tužba biti odbačena, ali zbog čega? Zbog veleizdajničkoga djelovanja lijevo-liberalnih vlasti, koje su iz originalne tužbe protiv Srbije, što ju je pisao on, Šeparović, izbacili onaj dio koji je vezan za ,,Oluju“. Tada su, pisalo je u Šeparovićevoj predstavci protiv braće i komšija, Srbi, predvođeni Slobodanom Miloševićem, u Hrvatskoj počinili ,,autogenocid". Biva, da učine zlo Hrvatima, organizirali su se, nekoliko stotina hiljada Srba, pa su sve paleći svoje kuće, crkve i sela, te ubijajući starce, na traktorima krenuli prema Srbiji. Činjenicu da je lijevo-liberalna vlast, najprije ona Račanova, pa Miloševićeva, a između i izdajnička Sanaderova, izbacila tu epizodu iz tužbe protiv Srbije, koja je, kaže Šeparović, ,,izbijala srpskoj strani argumente iz ruku", ovaj hrvatski pravnik, bivši rektor Zagrebačkog sveučilišta, viktimolog, ministar i koješta drugo, smatra dovoljnom da se u skoroj budućnosti pokrene novo suđenje, ali ovoga puta ne Srbima, nego Hrvatima, koji su kao predsjednici, premijeri i pravni zastupnici u Hagu, počinili zlodjelo veleizdaje. I sve to on govori na prvom programu Hrvatske televizije, u udarnome terminu i pod pokroviteljstvom stanovitoga Gorana Radmana, direktora dotične televizije, koji je u proteklih dvadeset i pet godina doživio nevjerovatnu transformaciju, od Titovog omladinca, predsjednika Saveza socijalističke omladine Hrvatske i najmlađeg ravnatelja bivše Televizije Zagreb, preko regionalnog direktora Microsofta do ravnatelja Hrvatske televizije, koja govori o srpskome autogenocidu. Ali i Radman je, kao i Šeparović, samo simptom jednoga općeg stanja, a ne pojedinac koji misli ovo ili ono.

Dvije su mi stvari na samom suđenju bile naročito odurne. Kada se srpska strana brani tvrđnjom da 1991. Srbija kobajagi nije ni postojala kao država. I kada voditeljica hrvatskoga pravnog tima Vesna Crnić-Gretić u prigodnome intervjuu RTL-u izjavljuje kako ,,zločini NDH nisu bili u to doba nikakva ekskluziva". Ponesena domoljubnom histerijom, ta inače pristojna gospođa relativizira do krajnosti ustaške zločine, priklanja se reviziji rezultata Drugoga svjetskog rata i postavljanju povijesti naglavce, što je u Hrvatskoj nakon ulaska u Europsku uniju već postalo općeprihvaćena manira, i srpskoj braći otpovraća kako im je bezveze to spominjanje Jasenovca, kada Jasenovac u to doba nije bilo nikakva ekskluziva, jer svi su, veli gospođa Crnić-Gretić, tada imali svoje Jasenovce. I to je onda odvratna i prijeteće uvreda svima koji u današnjoj Hrvatskoj misle da nije baš tako, a podrška svakom ustaši, svakom deklariranom i nedeklariranom nacistu u Hrvatskoj i izvan nje.

S druge strane, Srbija, kaže Saša Obradović, 1991. nije ni postojala. Ali isto tako ni Republika Hrvatska 1941. nije postojala, i čemu onda spominjanje Drugoga svjetskog rata. Pritom, Republika Hrvatska se ne poziva na državno-pravni kontinuitet s NDH (upravo suprotno, to piše već u preambuli Ustava...), dok Srbija slijedi kontinuitet u odnosu na SR Jugoslaviju. Ali ta država u vrijeme rata i ratnih zločina nije bila međunarodno priznata! Tačno, ali nije bila priznata ni NDH... I možemo se tako, kao pijani kreteni, nadmudrivati po krčmama na ničijoj zemlji, s nečim što ne bi smjelo započinjati kao pitanje prava, nego bi moralo započeti kao pitanje srama. Hrvatskog, srpskog, za 1941, za 1991... Za svaku godinu i svaki dan zla.

Mene, istina, više zanima hrvatski sram. Živim u toj zemlji. Kad bi se doselio u Srbiju, već bi me, nakon šest-sedam mjeseci udomaćivanja, sasvim prirodno više zanimao srpski sram. I više bi me se ticali srpski zločini. U našem bratskom i komšijskom slučaju, nikada se, u posljednjih stotinjak godina koliko traju naše omraze, nije radilo o tome koja je strana u zločinu gora, nego o tome koja je strana nakon zločina besramnija. Pristojan odgovor za svakoga čovjeka trebao bi biti - moja je strana gora. Na kojoj god strani bio. 

Miljenko Jergović

objavljeno: 15.04.2014.

Nastavak na Politika...