Izvor: Večernje novosti, 21.Dec.2015, 21:44 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Hladnoći sam odoleo, a malariju izlečio
SAZNAO sam šta je hladno tek kad sam sleteo na poluostrvo Jamal. Dočekalo me je minus 40, a sunce sam video poslednji put iz aviona kada smo sletali u Novi Orengoj. Onda sam otišao u mrak i polarnu noć. Sunce nikako da svane, a radi se na baterijsku lampu. Zoran Dimitrijević (55), geometar iz Paraćina, koji skoro godinu dana gradi naftovod u Rusiji, ovako opisuje svoj prvi susret sa Sibirom. Na Jamalu, iza polarnog kruga. Pre toga, dve godine je bio u Ekvatorijalnoj Gvineji, u džungli centralne >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << Afrike. Kad je završen auto-put, posle nekoliko meseci u rodnom gradu - krenuo je opet u pečalbu. Ovog puta, na Jamal... samo malo dalje od onog jezivog mesta na kome su, u požaru, stradali radnici iz Srbije. - "Velestroj Moskva" ima stalno otvoren konkurs za radnike svih profila. Tako sam i ja otišao. Smeštaj u kampu je kontejnerski, sobe - od dvokrevetnih do osmokrevetnih. Ima Rusa, Belorusa, Kirgiza, Srba, Hrvata, Bosanaca... Na gradilištu je do 2.000 ljudi, a moja trasa je 44 kilometra. Cela grupa kreće na rad specijalnim vozilom - vahtom oko 7.30 i radi 12 sati. Temperatura je, u proseku, minus 35, ali zna da bude i minus 50. Imamo specijalnu odeću koja zaista štiti od hladnoće na otvorenom terenu - priča Zoran za "Novosti".Sa njim smo razgovarali dok je bio na tronedeljnom odmoru, u Paraćinu. Na Jamalu je tako. Tri meseca radiš, pa tri nedelje odmaraš. U Gvineji, radio je 11 meseci neprestano. Tek tada imao je pravo na 45 dana odmora.Slobodno vreme je koristio za kupanje u okeanu Pitali smo ga što mu više odgovara - sibirska hladnoća ili afrička vrelina? - Ipak, afrička vrelina. Imao sam sreću da sam radio u džungli na 700 metara visine. Tu je bilo manje vruće i sparno. Insekti su mi i ovde bili najveći problem. A i jezik. Službeni je španski. Sporazumevao sam se "kao Indijanac". Rukama i nogama. Naučio sam vremenom osnovne reči, ono što mi je bilo potrebno u poslu. Šefovao sam osmorici radnika, imao dva crna geometra i dva Filipinca. Smeštaj je bio u kamp kućicama, a to blizu su i sela sa lokalnim stanovništvom. U Sibiru, najbližeg naselja nema. Divio sam se Nenecima, tamošnjem stanovništvu, kad su na motornim sankama dolazili kod nas u kamp da trguju. Uvek sam se pitao kako se orijentišu, priča Dimitrijević.Jamal i Gvineja ipak imaju nešto zajedničko. To su komarci. U Africi su to malaričari, zbog čega radnici uvek u torbici imaju antimalarike i brzi test na ovu bolest. Čim dobiju visoku temperaturu i počnu da ih bole zglobovi, odmah popiju tablete za prvi dan. Terapiju ponove sutra i prekosutra. I, malarija je izlečena! Četvrtog dana ponovo idu na trasu. - Mislio sam, neće malarija mene. A razboleo sam se pet puta. Prvi put je nisam ni prepoznao. Kasno sam popio tabletu i morao sam da se ležim u bolnici i primam infuzije. Kasnije sam znao - objašnjava Zoran susret sa smrtonosnom bolešću. U Sibiru, sretao je jelene. U šume nije zalazio zbog medveda i vukova. U Africi, viđao je majmune, kobre i mambe, ali ujed zmije nije doživeo. Probao je i tamošnju hranu. U Sibiru boršč i grišku, a u Africi, degustirao je krokodila, zmiju, svakakvo voće iz džungle... Zoran na trasi u Jamalu LETO NA JAMALU Možda je čudno, ali ja više volim zimu u Sibiru nego leto. Zimi se zna - sve je zaleđeno i smrznuto. Leti se Jamal pretvori u ogromnu močvaru i blato, a tu je i milion insekata od kojih ne možeš da se odbraniš. Izujedale su me tako nedavno maške. Imao sam više od 200 uboda. To je insekt malo manji od mušice a veći od stenice - pričao nam j Zoran.DOKLE OVAKO? - Na Jamalu se radi sedam dana, svakog dana. I nedeljom. U Gvineji nedeljom nismo radili i svake druge subote, od podne... Ipak je u Sibiru napornije i taj jedan slobodan dan mnogo nedostaje... Dokle ću ovako? - Dok ne iškolujem decu. Imam ih troje, Sin i ćerka studiraju u Novom Sadu, najmlađi sin je u Beogradu. Morao sam da krenem u pečalbu. Hteo, ne hteo.
Nastavak na Večernje novosti...





