Izvor: SandzakPress.net, 25.Apr.2018, 21:50   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Halbmond über dem blauen himmel von Dortmund

Autor: Međedović Faruk GENOCID u Šahovićima 1924 god. kada su monstrumi nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom, izvršili jedan od najkrvoločnijih zločina, u povijesti čovječanstva, poznat mi je iz autentičnih pripovijedanja moje rahmetli nane Hankije, rođene Grobović, rodom iz Šahovića, koja je tih novembarskih dana 1924. sa mojim rahmetli ocem koji je bio star tek četrdeset dana, bila u posjeti njenim roditeljima. Mojoj nani su zlikovci 9-og Novembra 1924. na najsvirepiji mogući >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << način, izmasakrirali njenih pet brata. Kada je ona otišla da ih vidi, pričala mi je, da je cijelo šahovićko polje, na kojem su ležala izmasakrirana tijela njene braće i svih ostalih, bilo zaliveno krvlju, te da je u tom momentu, jedan od krvoloka, iz njenih ruku, uzeo u povoju mojeg tek četrdeset dana starog oca i prinio mu kamu, ali da ga je kako mi je nana pričala, jedan pravoslavac Ašanin, koji je poznavao mojeg rahmetli deda, ščepao iz koljačevih ruku i spasio ga. Od mojih dječačkih dana, pa sve dok je moja nana bila u životu, molio sam je, da mi prepriča svaki mogući detalj GENOCIDA U ŠAHOVIĆIMA. Ti užasni prizori, od kojih sam u svojoj mašti stvarao vizuelne predstave, nisu me nikada napustili, niti su mi davali mira. ………. Polazim od toga, da je svijet mogućeg, a ne nužnog postojanja, tako da je bilo moguće, da mene ne bude, da su mojeg rahmetli oca, tada, zlikovci zaklali. A, pošto je, moj otac, zahvaljujući Božijoj volji, preživio GENOCID U ŠAHOVIĆIMA, bilo je tako moguće, da bude i mene, te sam zadao sebi, kao svetu obavezu, kao AMANET, prema svakoj stradaloj bošnjačkoj duši, da ovaj događaj, uz najveći stepen inspirativne moći, koju mi dragi Bog podari, pretočim u remek djelo. Stihove, koje rado poklanjam na objavljivanje, cijenjenom portalu SANDŽAKPRESS- su nepovezani, i istrgnuti iz raznih poglavlja mojeg književnog djela, koje je u toku prevoda na njemačkom, a originalan naslov djela je HALBMOND ÜBER DEM BLAUEN HIMMEL VON DORTMUND– što je u prijevodu na bosanskom – Polumjesec iznad plavog Dortmundskog neba– jer sam krajem devedesetih prošloga stoleća u gradu Dortmundu, i započeo sa osmišljavanjem ovog književnog djela, tako da se uz prizore iz Šahovića, odsliksvaju i drugi detalji, obzirom na ambijent u kojem sam stvarao. SILAZAK POLUMJESECA I ISPARAVANJE NEVINE BOŠNJACKE KRVI:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Vrijeme strahovito, Kada je majka Tek rođenog djeteta, Kome su zlikovci rasporili grudi, A potom mu istrgli srce, uzviknula: ” O Bože, zašto si danas Šahovicko polje Pretvorio u pozornicu najgoreg užasa!”:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Beskrajno modroplava nebeska zavjesa se razdvajapo sredini, Polumjesec lebdeći u zraku kao ogromni reflektor obasjava pozornicu i izobličena lica koljača na kojima se je mogao vidjeti ožiljak i njihova boja očiju. Njihova lica su bila plamteća kao sto su bile plamteće oštrice njihovih noževa. I kada jedna od žrtava osjeti vrelinu noža na grlu, povika: ” Bože, spasi nas večeras kao što si spasio Musa a.s. i njegov narod.::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Večeras, Kad život i smrt su mi najveća tajna, Večeras, kada milijarde kiptećih zvijezda prošivenih kroz Dortmundsko nebesko plavetnilo, čekaju da urone u more jutarnje svjetlosti večeras, kad nebo mi je sasvim blizu i kada vrhovima prstiju dodirujem srebrenasto plamteće zvijezde, ja, prognanik, sjetih se jedne žene, kad smo se nekih julskih dana preplanuli od sunca, s plaže vraćali kući.::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Molila me je, da prestanem prizivati Polumjesec. Odgurnuo sam je stegnuvši njene duge prste osjetivši dlanom njen dijamantski prsten. A u našoj sobi je već bio Polumjesec i opet sam čuo, kreket hiljade žaba koji je dolazio, sa druge strane obale Lima. Iz Polumjeseca je počeo da izranja neko, meni tako drag, neko majušno stvorenje, kao more plavih očiju. Bio je to moj otac, te 1924. je imao samo četrdeset dana. I vidim ga, u bijelom čistom povoju, u naručju moje nane. A onda je jedan zlikovac zavitlao nožem i sjekao komad po komad mekanog povoja i nemilosrdno podigao golo i bezgrešno biće Mojeg oca. Daje ga u ruke drugom zlikovcu, dok je ono podrhtavalo na hladnoći ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: A pričala mi je moja nana Kako su u Šahovićima Sve poljane bile zalivene krvlju, A naveče, pričala mi je ona Da se nebo primicalo zemlji I da je ličilo Na ogronmi Duboki plavi stakleni poklopac. Sa čijeg su dna Kristalno blistave zvijezde Isijavale vrelu svjetlost Koja je isparavala Nevinu bošnjačku krv.   I pričala mi je Moja nana Da su zlikovci Iz straha, Kada bi se pojavio Polumjesec, Kao psi urlali I da su Kroz urlik pjevali. ” Skinućemo polumjesec Sa zlatnoga ovog svoda I protjeraćemo sve njih Sa ovoga ludog broda. Na nož ćemo vaditi djecu iz utroba žena I srca ćemo njihova Bacati psima. Urlajmo i režimo na boga Da se na ovom svijetu Vise ne rode oni.” A onda su ubijali I ptice najljepšeg perja I glasa, Jer su ih podsjećale Na ubijene Bošnjakinje, Na njihovu pjesmu ” Velik li si dragi Bože,” Dok su zlikovci sa usijanih noževa lizali njihovu krv. ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: A dolje u dolini Lima posmatrali smo svjetiljke grada i vidjeli čudo neviđeno. Vidjeli smo, stotine onih koji su nas zasipali olovnim kuršumima, kako s burnim aplauzom dočekuju kralja smrti, Radovana Karadžića. Čujemo kako on govori svoje stihove, dok mu lice zrači kao u Sotone, a ruke mu mirišu, na svježu bošnjačku krv. A onda mu kao nagradu za sve sto je učinio predaju zlatnu plaketu. Pozvali su zlikovca na književno veče da im bude počasni gost i došlo je hiljade ljudi da ga vide. Govorili su, da je on srpski bog. Pa su mu valjda zbog toga, prostrli najskupocjenije tepihe ulicom dugom, skoro jedan kilometar, kako bih od njih otro, BOŠNJAČKU KRV koju je samo prije par sahata gazio po Sarajevu, Višegradu, Srebrenici i Prijedoru. ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: A u Langenhagenu, Polumjesec je bio visoko na nebu. Ukazivao mi se često ali ne onakav, kao iznad Šahovića. Nekako sasvim drugačije i stidljivije, nekako tuđe i tajanstveno kao da nije imao ni smjera kao izgubljen. I malo čega želim da se sjetim iz Langenhagena, tog azilantskog centra. Ostao mi je samo miris kestena, prodoran zvuk aviona, s obližnjeg aerodruma i lik jedne žene, za koju često pomislim, koliko samo umijeća mora da ima čovjek, da bi odgonetnuo njenu tajnovitost. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: A onda u sobi Preplavljenoj svjetlošću Nebeskom Ukazao mi se užasan prizor Iz Šahovica. Tihi šapat moje nane Prodirao je kroz bijelu Svjetlost. Govorila mi je Da su zlikovci prkosili Bogu I ne zaboravi Da su te zimske večeri Ostavljali za sobom pustoš. Lajali su kao psi što laju Po mjesečini. Svaku stopu zemlje su zalili krvlju I kolijevku djeteta su Pretvorili u grobnicu. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: I nikada kao ove noći nijesam bio tako blizu nebu i zvijezdama, i nikad kao ove noći, nijesam osjećao takav sladak miris behara, i nikada kao ove noći, nijesam tako psovao one koji su me prognali, zabranivši mi da mirno posmatram Polumjesec iznad Šahovića. :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: A divio sam se njegovoj božanstvenoj ljepoti, bio je jedini ljubavnik na modroplavom Dortmundskom nebu. Noćas je zadrhtala ruka i pala kičica velikog umjetnika nemoćan je on da izvede, savršeno pravilne linije Polumjeseca. Noćas je polumjesec na modroplavom Dortmundskom nebu, isti onaj Polumjesec, koji je prebjegao sa ljubičastog Šahovićkog neba. Noćas se on usidrio na modroplavoj postelji, noćas je on na nedohvatu zlikovcima, i mami zvijezde da mu dođu i toplu kišu da se njene kapi kao zrna bisera sliju niz njegovo bijelo platno i meleke vjetra, svjetlosti i zraka i rajskih izvora. Noćas je on Nuhova barka Bošnjaka i svih stradalnika. ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: OKRETANJE U PRAVCU KIBLE I SPALJIVANJE DJEČAKA U SAHOVIĆIMA :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: U osvit zore sam tražio njenu kosu i njeno anđeosko lice, a sa prvog kata, do moje sobe dopirali su glasovi vjernika Bošnjaka “Allahu – Ekber, Allahu – Ekber”, i utapali se u majsku jutarnju tišinu.

Nastavak na SandzakPress.net...