Izvor: Nezavisne Novine, 01.Sep.2017, 17:20 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Dokument koji je spasio hiljade ustaških funkcionera?
Najveći argentinski arhiv dokumenata povezanih sa spašavanjem nacista i drugih kolaboratora krio se iza nekad luksuzne fasade "Hotela de Inmigrantes".
Kako to u svojoj knjizi piše Uki Goni, velelepna zgrada pružala je privremeno utočište novopridošlim doseljenicima, a u međuvremenu je postala arhiv gdje su spremljeni brojni specifični dokumenti o imigrantima i imigraciji.
Goni kad je pokušao da pretražuje arhive morao je da se pretvara da ga uopšte ne zanimaju >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << nacisti pa je tek s vremenom uspio da zadobije dovoljno povjerenja čuvara arhiva, a s time i pristup doslovnom brdu neorganizovanih dokumenata na jednom spratu.
"Kad sam počeo tamo da radim 1998. godine bila je to noćna mora. Gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega", napisao je Goni u svojoj knjizi.
Bez obzira na sve, uspio je da pronađe dokumente koji pokazuju da je čak i zloglasni Adolf Ajhman savršeno legalno ušetao se u Argentinu.
Hrvatski portal "Express" piše da je jedan dokument posebno bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom funkcionera i vojnika NDH.
Portal donosi kratki popis samo nekih ustaša iz spomenutog dokumenta.
Potpredsjednik Sabora Nezavisne države Hrvatske, ambasador NDH u Slovačkoj. Nakon kraja Drugog svjetskog rata iz Bratislave bježi za Argentinu gdje je radio kao doktor i sarađivao s raznim organizacijama hrvatskih emigranata.
Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava "Maksa" Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracijskih logora.
Zbog nepotizma i korupcije, kako navodi "Express", u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pomoćnik zapovjednika logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio zapovjednik Jasenovca.
Kasnije se branio da je bio zapovjednik samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se sreo i s Franjom Tuđmanom tokom posjete južnoj Americi. Nakon decenije mirnog života je uhapšen i izručen hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništva. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti.
Suđenje je uvijek smatrao farsom i nikad nije prihvatio presudu.
"Jedna je stvar što je sudac Tripalo jedan od najboljih sudaca u Hrvatskoj, a druga što mi je hrvatski sud morao izreći presudu koja je bila već donesena i prije mog spektakularnog navodnog 'otkrića' u Argentini. Sudac Tripalo se morao truditi da nađe pravni okvir potreban za osudu, koja je izrečena pod pritiskom stanovitih međunarodnih čimbenika i na temelju lažnih, 'dresiranih' svjedoka i falsificirane dokumentacije po Ozni i Udbi. Pogledajte tisak iz vremena mog procesa pa ćete vidjeti bezobraznih i nedopustivih zahtjeva, čak i zapovijedi da me se mora osuditi. U stvari, nije bilo suđeno meni kao osobi, jer ja sam bio samo simbolična figura", rekao je Šakić u jednom razgovoru za "Slobodnu Dalmaciju".
Bio je jedan od pregovarača ustaške vojske sa saveznicima kod Blajburga. Njemu lično je britanski časnik Skot rekao da s ustašama treba postupati kao s bandama zato što su nastavili s ilegalnim borbama nakon potpisivanja primirja.
Nakon propadanja tih pregovora, se povlači u šumu, ali je zarobljen u italijanskom gradu Fermu. Spasavaju ga neki ustaški časnici i omogućavaju mu bijeg u Argentinu.
Prije dolaska Ante Pavelića zapovjednik Glavnog ustaškog stana bio je Čudina, a nakon 1941. godine je dobio čin potpukovnika.
Osnovao je i prvu hrvatsku pukovniju da bi pred sam kraj Drugog svjetskog rata pobjegao u Austriju, a kasnije u Italiju gdje je boravio u nekoliko zarobljeničkih logora. Iz Italije je pobjegao za Argentinu.
Bez pristupa izvornim arhivskim materijalima teško je tačno reći ko je bio Elez, ali neki izvori ga spominju kao zapovjednika dalmatinske, 3. čete, čuvara logora Jasenovac.
Tek sredinom 1999. godine su argentinske vlasti protjerale penzionisanog univerzitetskog profesora Mirka Eterovića zbog optužbi da je vodio dva koncentraciona logora u Hrvatskoj.
Predavao je lingvistiku i latinski na Univerzitetu u Kordobi.
"Juče je govorio da je branio Jevreje, Srbe i Italijane koji su živjeli u Hrvatskoj, ali mi smo uvjereni da se radi o istoj osobi koja je upravljala logorima i predsjednik Karlos Menem je dao odobrenje da bude protjeran", rekao je visokotiražnom argentinskom "Clarinu" šef vladinog kabineta za borbu protiv rasizma Viktor Ramos.
"Mirko Eterović nije nepoznata ličnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali nije bio nikakav zapovjednik logora, pogotovu ne u Supetru na Braču, s obzirom da logora tamo nije ni bilo", demantovao je optužbe u razgovoru za "Slobodnu Dalmaciju" Zdravko Dizdar s Hrvatskog instituta za povijest.
Nekoliko godina Eterović je proveo kao časnik u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, najvišim organom vlasti u NDH.
Ustaški funkcioner i jedan od funkcionera Ustaške mladeži, radio je kao sudija i advokat u Osijeku i Stocu, a zanimljivo je da ga je Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera za izuzetan doprinos razvoju i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njenih građana.
Zanimljivo je da je u razgovoru s Tomislavom Jonjićem citirao Ivana Oršanića koji je kazao:
"Povijest ne pozna periode velikih sloboda iza perioda velikih diktatura, jer se iz velikih diktatura do velikih sloboda mora ići postepeno, a samo zato, što organizacija slobode nije mehanička stvar, nego rezultanta živih sila, izraženih i organiziranih u idejama slobode, dakle upravo onih komponenata, koje zločinačke diktature redovno uništavaju, ali uništiti ne mogu, jer pripadaju naravi života."
Sem Korski je dodao:
"Ovo ne opravdava ni sabirne logore, ni zločine, ni rasno zakonodavstvo, ni progone protivnika, nego samo socioložki tumači zašto Nezavisna Država Hrvatska nije bila bolja u onom času, usred tri rata, koja su se istodobno vodila i ispreplitala na njezinu području".
Drugi najvažniji čovjek NDH i zapovjednik Ustaške narodne službe do oktobar 1942. godine. Nastojao je da ograniči Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao posebnog uspjeha.
Naprotiv, sebi je tako onemogućio opstanak u NDH, državi koju je "porodio". Već 1943. cijela porodica Kvaternik je morala da napusti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, ali ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti.
Porodica je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini. U emigraciji Dido Kvaternik se prometnuo u možda najjačeg Pavelićevog kritičara na desnici uopšte. Njegovi memoari, koji su u Hrvatskoj objavljeni samo jednom, u nakladi Ivana Starčevića, imali bi danas katarzično djelovanje na mnoge zanesenjake s desnice.
"U ime hrvatstva odbacili smo" pisao je Dido Kvaternik u Memoarima, "sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši preci ljubomorno sačuvali kroz tisuću godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac (govori o Paveliću, op. R) – izobliči naše borbene revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske povijesti, pretvori u kaos, anarhiju i katastrofu. Zato, našu odgovornost pred poviješću neće moći nitko izbrisati."
Jedan od rijetkih nehrvata u dokumentu s početka članka je Rauh, inače pukovnik SS-a i šef ličnog osiguranja Adolfa Hitlera.
On je bio zadužen za spasavanje nacističkog blaga pokradenog s raznih okupiranih teritorija i skrivanog u Rajhsbanku. Spasio ga je Krunoslav Draganović, katolički sveštenik i jedan od glavnih organizatora ustaške linije kojom su spaseni brojni ustaški časnici i nacistički kolaboracionisti.
Zanimljivo je spomenuti da je Rauh ostavio nacističko blago pod zaštitom pukovnika Franca Fajfera, a isti taj Franc je otišao u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata i pridružio se Rauhu u upravljanju metalurškom kompanijom "Exact SCL".
(Express.hr)
Nastavak na Nezavisne Novine...
