Izvor: Nezavisne Novine, 12.Jul.2016, 20:25   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Djecu nam štiti ljubav, ali i sistem

Temperatura 38,5 nije neko čudo. Hladne obloge, paracetamol, pokoja suza i roditeljska briga, jača od spoznaje da je to nešto sasvim prirodno. Dječja bolest je samo, pa, dječja bolest. Preleže je i idu dalje. Trče. U srećnije sutra, u svoj život.

Tako nekako gledamo na postanje onog srca koje smo devet mjeseci nosili ispod svog. I radujemo se, u suštini, svakoj toj novoj dječjoj boljki, jer ih one čine jačima, dokaz su da od malog bića postaju veliki junaci, a nas pripremaju >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << za neke buduće rastanke. A put je pun izazova, koji vrebaju.

A onda tako negdje, na nekoj klupi, igralištu, iza ćoška, vrebaju i neka dva oka. Predatori bez duše, koji pod krinkom dobrog komšije ili milog slučajnog prolaznika pokušaju, pa i uspiju, da zavedu dječji osmijeh, toplinu i neiskvarenost. Jer, djeca ne lažu. Ne glume, i vjeruju. Do srži i iznemoglosti. Vole krajnjim atomima snage, čak i s temperaturom, čak i kad im se zlo nasmiješi.

I baš kao što je jasno da nije svaki dobronamjerni neznanac isljučivo latentni pedofil, još je jasnije da nemamo registar istih, a očekujemo da ih treba prepoznati i spasiti svoje, tvoje, svačije dijete. Roditelji, udruženja i stručnjaci ne mogu bez sistemskog uređenja, jer ustrojstvo je ipak jače od ljubavi. Potreban nam je takav neslavni spisak, jer ne štiteći zločinca jedino možemo pomoći žrtvi.

Zapravo, ne trebaju nam žrtve, ne trebaju nam Anđeline, Tijane, Marije i svi drugi najsurovije ugašeni dječji životi. Ne treba nam pomisao na trogodišnjake čije tijelo neko u svom pomahnitalom pohodu razara, kida mu organe, gluv na njegove molbe. Na jecaje i suze. Ne treba nam lijek isključivo za rasturene živote, unesrećene porodice, očajne roditelje. Više nego ikad nam je potreban lijek za društvene maligne bolesti, koje ne mogu imati samo posljedice. Treba nam nada da sva naša požrtvovanost ima smisla, da odluka da stvorimo novi život nije zalog nekom krvniku, da ćemo se, kao društvo, uskoro osvijestiti i početi djelovati prije nego što se desi. A dešava se, sada.

Vladica Rajković, lice zla, nije usamljen. Ko zna koliko ih sada negdje, iz prikrajka, gleda na svu tugu koja se nadvila nad dom djevojčice, koju je silovao pa do smrti udarao kamenom, i ne osjeća mučninu, gnjev ili bijes. Koliko je Vladica Rajkovića još potrebno da shvatimo da nijedna Anđelina Stefanović nije?! Ona je među anđelima, a mi i dalje nešto čekamo.

Nastavak na Nezavisne Novine...