Izvor: SandzakPress.net, 05.Feb.2016, 00:38   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Da li je moguća koalicija BDZ i SDP?

   Među Bošnjacima Sandžaka ovih dana veoma je aktuelna tema bošnjačkog pomirenja koje bi se realizovalo predizbornom koalicijom važnih bošnjačkih političkih partija. Istina većina građana smatra da bez pomirenja Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka i Stranke demokratske akcije Sandžaka, kome bi prethodio ozbiljan i sveobuhvatan dogovor nije moguće očekivati značajan iskorak u pravcu nacionalnog pomirenja. Zato je tema moguće koalicije zaokupila pažnju obične i medijske >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << javnosti Sandžaka dovodeći cjelokupni ambijent do osjećaja da je takva koalicija realna i neizbježna. Međutim, bolji poznavaoci političkih prilika u Sandžaku znaju da predsjednik SDA uvijek može povući neočekivan potez, pa čak neshvatljiv i za njegovo najjuže partijsko rukovodstvo, najvjerovatnije zbog nesigurnosti u sopstvene adute, te nepovjerljivosti u motive inicijative koja dolazi od strane BDZ-a. U tom slučaju politički logično pitanje je da li postoji mogućnost prevazilaženja negativnog odnosa pa čak i neprijateljstva koje je obilježilo relaciju BDZ-a i SDP-a proteklih godina, a koje bi rezultiralo mogućom saradnjom ili pak uspostavom predizborne ili postizborne koalicije. Istina, vrlo su male programske i ideološke sličnosti između Bošnjačke demokratske zajednice kao izrazito nacionalne stranke desnog centra i Sandžačke demokratske partije sa naglašenim anacionalnim ljevičarskim konceptom. Ono što bi moglo biti prepreka takvom dogovoru jesu veoma teške optužbe među predstavnicima ovih stranaka, te neskrivena netrpeljivost lidera SDP-a Rasima Ljajića prema muftiji Zukorliću, koga ovaj prvi smatra glavnim krivcem za postojanje BDZ-a a to znači i gubljenje biračkog tijela ove stranke zahvaljujući kome je i uspio da pobjedi Ugljanina 2008. godine i dodje na vlast. Možda bi takvom dogovoru mogli škoditi i tzv.“izdajnici“ ili blaže rečeno preletači poput Emira Elfića, Šerifa Marukića i Seada Šaćirovića. Ovom posljednjem možda ne bi trebalo pridavati poseban značaj obzirom na karakter i motiv pomenutih preletača jer bi Rasim Ljajić, ako bi se odlučio na dogovor, našao načina da ovu trojicu i njima slične isplati ili zadovolji nekim komadićima ličnog interesa. Posebno je važno da li postoji iole ozbiljan osnov takvog dogovora koji bi minimalno mogao biti adut izrazito idealističkom biračkom tijelu BDZ-a. Ono što donekle olakšava mogućnost takvog dogovora jeste činjenica da Rasim Ljajić formalno ne snosi grijeh razbijanja Islamske zajednice 2007. godine, iako bi se u tom slučaju morao odreći podrške tzv., doduše propale, „inicijative“ i likova poput Bekira Makića i Senada Halitovića. Osnov mogućeg dogovora ove dvije stranke treba tražiti u isključivo pragmatičnim dimenzijama političkog pa i nacionalnog interesa. Iako ovaj dogovor ne bi doveo do nacionalnog jedinstva u Sandžaku, u značajnoj mjeri bi relaksirao cjelokupne društvene odnose, posebno na relaciji lokalna vlast – Islamska zajednica. U takvom ambijentu IZ bi dobila brojne olakšice jer bi njene ustanove postale, u skladu sa Zakonom, korisnici budžetskih sredstava što bi u značajnoj mjeri olakšalo njihov razvoj. Stanje mira između lokalnih vlasti i IZ-e omogućio bi pozitivni ambijent općeg razvoja tako da bi prostor Sandžaka postao interesantniji za razne investitore a posebno one iz muslimanskih zemalja. Ulaskom BDZ-a u lokalnu vlast, lokalna vlast sa SDP-om postupno bi sanirala imidž sprege sa kriminalom i dominirajućom korupcijom. U tom slučaju BDZ bi postala svojevrsni korektiv moralne dimenzije te vlasti što bi predstavljalo značajan iskorak u kvalitetu lokalnih vladajućih struktura.      Ovakav dogovor bi donekle škodio idealističkom imidžu BDZ-e i ostavio prostor da se SDA predstavlja kao jedina nacionalna stranka. I sa takvom ulogom SDA bi postala jedini opozicioni faktor u Sandžaku ali bi njen uticaj bio toliko marginaliziran da bi se nakon četvorogodišnjeg mandata teško mogla oporaviti od takvog stanja. U svakom slučaju nazire se vrijeme gdje će politički subjekti u Sandžaku, kao i birači, doživljavati političku borbu kao bitnu ali ne i presudnu za opstanak, a to znači da je treba posmatrati sa manje ostrašćenosti a sa više političkog, a prije svega principijelnog pragmatizma. Haris Isabegović  

Nastavak na SandzakPress.net...